Ćelavim.
Na to me svakodnevno podsjeća odraz u ogledalu, odnosno, paperje na vrhu tjemena koje se klati kao čarape na štriku za vjetrovitih dana, prijeteći da će se svakog časa otkinuti i zaploviti u nepovrat. Ćelavljenje i jeste sinonim za nepovrat! Čudno je to, ali eto, moguće je poslati čovjeka na Mjesec, komunicirati preko malenog bežičnog uređaja sa prijateljem u Australiji, otići u turističku posjetu Svemirskoj stanici „Mir“. Ali nije moguće zaustaviti gubitak kose.
Ćelavim.
I uprkos tome što me moja životna sapatnica uvjerava da će me jednako voljeti i kada se moja glava pretvori u pistu za komarce, nekako se u mene uvukao nespokoj.
- Ne brini, dragi. Vidiš kako su šarmantni i zgodni Brus Vilis ili Džejson Stetam ili Semjuel L. Džekson – hrabrila me.
- Hvala ti, ljubavi, ali na tvoju žalost ja nisam Džejson Stetam. Znam da te od pomisli na njega obuzmu trnci – uzvratio sam utučeno.
- A zašto i ti ne bi mogao izgledati tako? – upitala je ozbiljno.
- Kao prvo, što nije baš nebitno, zbog toga što nam roditelji nisu isti. A kao drugo, dobro znaš da nemam ni vremena ni novca da provodim po par sati u teretani svakog dana – odbrusio sam joj u Brusovom maniru.
- Ni kao Patrik Stjuart, moj omiljeni kapetan Enterprajsa? – nastavila je zapitkivati.
- Jok! –
- Zar ni kao… –
- Ni kao Agasi, ni kao Džordan, ni kao Ben Kingsli… – zastao sam pretvarajući se da mi treba dah, a zapravo mi više nijedan ćelavac nije padao na um.
- Pa to onda nije dobro – otelo joj se.
- Znam, draga. Prije će biti da ću uskoro imati zaliske do ramena i ličiti na Homera Simpsona nego na bilo kojeg od tvojih favorita – rekoh otužno, potopivši konačno sve njene nade.
Ćelavim.
Ali čini mi se da količina dlaka na tijelu ostaje ista. To je ono prokletstvo po čuvenoj teoriji da dlake ne nestaju već samo mijenjaju lokaciju. I zaista, kako odlaze sa glave, dlake se nekim čudom pojavljuju na nimalo poželjnim mjestima – na ušima, ramenima, leđima… Kada uhvatiš sebe kako pincetom skidaš maljice sa ušnih školjki, onda možeš biti siguran da je sve otišlo do đavola. Ćelavljenje nije samo problem estetike. Ono je pomahnitali žderač vremena i novca. Prvo se troše pare na kojekakve preparate protiv opadanja kose, a zatim se gube i vrijeme i novac na paste, žilete, pjene, gelove, losione, izbrijavanje, uklanjanje nepoželjnih tapiserija sa već pomenutih dijelova tijela gdje ne bi trebale da budu.
Ćelavim.
Priznajem to i lagano se mirim s tim. Za razliku od moje životne sapatnice koja još uvijek očekuje čudo. Ja ću biti zadovoljan ako ne upadnem u zamku u koju je upao Donald Tramp i biću srećan ako budem dovoljno svjestan grotesknosti natezanja vlasi od potiljka do čela. Doduše, najsrećniji bih bio kada bi mi dopali šaka oni koji su mojoj kosi naredili povlačenje. Da li je to bio general Stres? Pukovnik Nezadovoljstvo, možda, ili Feldmaršal Loš Gen? Vjerovatno je to bila združena i podmukla akcija svih. Kako bilo, moja kosa je poput slijepovjerujućeg vojnika poslušala naredbu i sada se povlači na rezervne položaje. Sa kojih se, naravno, nikada neće vratiti na prvu liniju fronta.
* Priča “Povlačenje” je odabrana da bude pročitana na književnoj večeri 12. 01. 2011. poštujući želju organizatora da se iščitavaju radovi lakih nota i u duhu praznika. Priča nije ranije objavljivana.
