Mora da sam neka zajebana kučka, dok me je sudbina ovako nagradila! Razvlače me svojim prljavim, masnim rukama, tjeraju me da gladujem, ili još gore, da jedem neke bezoblične splačine lišene ukusa i mirisa. Stalno me vežu, mrcvare, pipkaju, probadaju sondama, stavljaju mi pelene, sišu mi krv pijavičastim epruvetama. Vrte me, u krug, u krug, brže, još brže, pa još brže, sve dok mi se oči ne izvrate u spasonosnu mrklinu koja me odnosi na neko drugo, spokojnije mjesto. I tako danima, nedjeljama, mjesecima.
Mora da sam neka zajebana kučka, dok sam sve ovo zaslužila! Sve se trese i drmusa toliko da nisam u stanju fokusirati pogled. Vruće mi je, srce mi lupa kao sumanuto, a mozak kao da želi da iskoči kroz tjeme. Bojim se, užasno se bojim, dok se sve pod mojim nogama umanjuje do neprepoznavanja.
Zovu me Lajka. Voljela bih da sam mogla da biram, da odem u raj umjesto u istoriju. U pseći raj ukoliko postoji i nikako ne u ljudsku istoriju, gdje mi, ipak, nije mjesto.
Sama u svemiru…
Biti sam na Zemlji je strašno, a zamisli tek kako je gore…
Ah, te perspektive…
Mnogolike su, zar ne?
i fantastične
o, da
čudna vremena pričaš… od kada kučke razmišljaju zdravorazumski? zar njima nije lepo dok ispisuju istoriju jednog doba? baš sam se zamislila i još tražim odgovor . )))
Eh moja Bravarice, samo sam pomislio kako se Lajka osjećala. Zašto se ne pozabaviti i tom mogućnošću
mrklina?
Malo slobode u pisanju Saša
Mrklina=mrak, tama, tmina…
Jutros je kuja pri stali,
gdje rogoz se zlati pod gredom,
ostenila sedmero mladih,
ridjih stenadi redom.
I jezikom, sve do tmine,
mati ih cesljala njezna;
od trbuha njene topline
voda se topila snjezna.
A uvece, kao i vazda,
kad koke na lijegala krecu,
tmuran je stigao gazda
i strpao stenad u vrecu.
Trcati snijegom je stala
slijedec mu tragove hoda
i dugo uz val do vala
hladna se mreskala voda.
A kad se od trcanja vruca
i znojna probi kroz sjene,
njoj se mjesec vrh kuca
ko njeno pricini stene.
U plavet je zurila jasnu
i cviljela nasred druma,
a mjesec na putu kasnu
sakri se iza huma.
I tiho, kao kad s brijega
za bacenim kamenom krece,
ko zlatne zvijezde sred snijega
kotrljahu oci se psece.
Za druga Jesenjina uvijek ima mjesta
Hvala ti Plum!
Kazu da macka ima 9 zivota, koliko imaju psi ?
prica me je podsetila na jednu borbu sa “strahom”, zapisan je ali nije usaou istoriju …
Bravo Bero!
Pozzz
Ako je pas najbolji čovjekov prijatelj, onda bi bilo logično da ima života koliko i čovjek = 1!
a svaka borba sa “strahom” jeste istorija, ali možda ne ona udžbenička 
Hvala Sarah