ZAPISI I PAMĆENJE

   …i kao da nije dovoljno što ove dosadne kiše stalno namiču zastore ispred obrisa budućnosti, nego još, zamislite, ispiru i zameću tragove mjeseca što curi u nepovrat. Pomislih kako ne bi bilo loše sačuvati te raštrkane i ocvale majske maslačke, kad već u budućnost ne mogu ili ne umijem da gledam. A i taj maj, baš je dugačak. Ovako kišovit, otegne se kao mokri zlatiborski vuneni džemper okačen o štrik.

Svašta stane u taj maj. Od drugomajskog mamuranja, preko slavskih zdravica, do čestitara koji pozdravljaju Dan pobjede nad fašizmom, ubijeđeni da je istom glogov kolac u srce zaboden još davno. Neko će ovaj maj upamtiti po finalu Lige šampiona, neko po evrovizijskom nadmetanju koje ima veze sa mnogo toga, ali ponajmanje, čini mi se, sa pjesmom. Neko će zapamtiti česte pojave duga na nebu. Neko će pamtiti Noć muzeja i, u slučaju Banjaluke, jedinstvenu priliku da se knjigom napuni želudac. Mnogi (i ne samo penzioneri!) će se rado sjećati performansa „Knjiga za večeru“ koji je, ukratko, imao sljedeću ideju – da posjetioci donesu jednu ili više knjiga, a da u zamjenu za knjige dobiju porciju pečenog mesa. Količina mesa zavisila je isključivo od debljine knjige. I baš tada, kakve li podlosti, trideset kvadrata u kojima život(inj)arim odlučilo je da sakrije bradonjin „Kapital“. Do danas nisam uspio da rastumačim kako je uopšte moguće zaturiti toliku knjigu. No, nebitno je sad. Što se više prisjećam to sam sve više uvjeren da zaista svašta staje u taj maj. Bilo je tu i koncerata za pamćenje (Block Out, ili Let 3, na primjer), a neko će se nekada sjećati i prvih masovnijih protesta koji su se desili u Banjaluci (i još traju dok ovo pišem) u posljednjih…ne pamtim tačno. Maj 2012. godine ću, u to sam siguran, pamtiti po literarnoj prinovi i gotovo nestvarnom susretu sa Vojom Čolanovićem nakon sedamnaest ili osamnaest godina. Sve ostalo što sam nabrojao nisam siguran da bih upamtio. To i jeste jedan od razloga zašto ovo pišem, bilježim poput hroničara. Sjećanje je (k)varljiva kategorija. Zato valja zapisivati na vrijeme, naročito kad kiše spiraju tragove vremena što nam, eto, već nakon par udisaja i treptaja, gleda u leđa. Zbog toga zapisujmo, jer to je najiskrenije pamćenje. Pod uslovom da niste od onih koji, kako reče jedan dragi prijatelj, dok pišu u jednoj ruci drže olovku a u drugoj digitron. No, to je neka sasvim druga priča.

Objavljeno na konkursiregiona.net

About these ads