SUSRET


   Moglo je to biti jednog proljeća. Možda je to bilo i jedne od onih gladnih zima, nisam siguran. Pamtim da su ljudi u to vrijeme još sa zebnjom čučali oko tranzistora priključenog na akumulator, očekujući najnovije izvještaje sa ratišta. Bio je to običan dan: iskrzana mladost je u dokolici tumarala školskim hodnicima, profesori odsutnih pogleda bili su tek izblijedjele aveti autoriteta, a blago retardirani domar pozivao je na nastavu mahnito udarajući u metalni predmet nalik na sač. Hodnicima bi ubrzo ostao samo šum eha, tih poput onog koji odaje školjka kada se prisloni na uho.
Nakon uvodnih minuta komešanja, profesor je izgovorio desetak prezimena, među kojima se našlo i moje. Pomislio sam da ćemo iznova detaljno prežvakavati opise sela u Ani Karenjinoj, ili nešto slično. Kada je profesor svečanim tonom objavio da mi, prozvani, idemo u Gradsku biblioteku da se upoznamo sa jednim književnikom, učionicom su zavladali tajac i negodovanje. Kolutanje očima, namrgođeni pogledi i nejasno gunđanje jasno su mi dali do znanja da sam ja, uz profesora naravno, jedini obradovan ovom posjetom. Da budemo načisto, nisam bio ni najbolji đak, vjerovatno ni najbistriji u razredu, ali volio sam da čitam. Osim toga, ovaj nenadani izlet oslobodio bi me nastave do kraja dana, a takav poklon se nije smio protraćiti. Čudan poklon, pomislih, nema šta! Koji pisac? Kakva književnost u ovom izgaravljenom i izrešetanom crvotočnom stolu čije noge samo što nisu poklekle? Zar uopšte postoji išta osim rata i koliko čovjek mora biti lud da dođe u ovaj haos? Odmahnuo sam glavom i pokupio svoje stvari.
Vazduh je u Gradskoj biblioteci bio poseban. Vlaga koja je izbijala iz zidova miješala se sa mirisom požutjelih stranica knjiga koje su se naizgled bez ikakvog reda klackale na sklepanim policama. Iznad vrata, odakle nam se do prije nekoliko ljeta mistično poput Mona Lize osmjehivao drug Tito, visila je slika Branka Ćopića. Branko je imao ozbiljan izraz lica, kao da je kudio bibliotekara koji ga je prikucao na memljiv zid da visi ovako ispresavijan i bez rama. Sjećam se da su pažljivo odabrane najbolje školske stolice, one presvučene prljavosivom tkaninom, i da su uredno poredane u krug. Iako je sve mirisalo na ishabanost i oskudicu, osjećao sam neku čudnu svečanost u tom skromnom ambijentu.
Sjeli smo. I dok su ostali nervozno cupkali i osvrtali se preko koščatih ramena, ja sam sjedio mirno i gledao u izlizane korice na policama. Ruska, pa malo dalje engleska, a sa boka napada ogroman broj naslova domaće književnosti. Na toj gorostasnoj skalameriji od poda do plafona redaju se Andrić, Crnjanski, Šćepanović, Bulatović, Ćopić, pa Krleža, Ujević, Dizdar, Prešern. U to vrijeme smo već bili dobro izdresirani da i u pola noći, gotovo na njuh, razlikujemo „naše“ od „njihovih“. Možda su baš zbunjujući signali koje je emitovala polica domaće književnosti bili razlog Brankovog mrgođenja.
A onda su zaškripala vrata. Da li zbog toga što sam sjedio ili zbog toga što je bio vrlo mršav, čovjek koji je upravo ušao učinio mi se nestvarno visok. Bio je sijed, upalih obraza i koščatih, blago povijenih ramena. U jednom trenutku, dok je stajao tako nakošen, neodoljivo me podsjetio na Ostoju, mog djeda po majci. Već u sljedećem trenu, ponovo je to bio on – uglađen, obrijan stariji gospodin u sakou, koji se na neki grandiozan ali nikako nadmen način razlikovao od drugih, mahom umornih i neuglednih lokalnih muškaraca. Sjedeći skamenjen, gledao sam u njegove ruke koje su bile u ravnini mojih očiju. Bile su dugačke i tanke, a šake u kojima je držao nekoliko knjiga kvrgave ali lijepe i barem dvadeset godina mlađe od drugih dijelova tijela. Naš profesor ga je predstavio, a on se blago naklonio kao da smo mi neki veoma važan auditorijum. Zbog graje koja je još trajala nisam čuo njegovo ime. Nakon što je sjeo, rekao je da potiče iz našeg grada, da je kao mlad otišao u Beograd. Pričao nam je detalje iz djetinjstva, zatim crtice iz karijere, pitao nas je kakvi smo đaci. Često se blago smiješio, onako nježno, roditeljski. Onda nam je govorio o svojim djelima, a mi smo ga zapitkivali o književnosti i omiljenim knjigama kao da smo, tobože, skup kakvih kritičara. Pitanja koja smo postavljali osmislio je naš profesor, a mi smo ih pamtili kao pjesmicu na putu od škole do biblioteke. Kad malo bolje razmislim, čini mi se da je samo on razumio piščeve odgovore. To i nije bilo bitno jer je piščeva besjeda bila vrlo zanimljiva, pa su čak i oni najnemirniji pažljivo slušali svaku riječ. Kada je isteklo vrijeme predviđeno za naše druženje, on je ustao, predao nekoliko svojih knjiga na poklon bibliotekaru, okrenuo se prema nama i rekao: „Život je, djeco, ponekad veoma čudan. Vidite, ja sam star čovjek i može se lako desiti da sad umrem. Zamislite da mi na grobu piše da sam rođen u Bosanskom Brodu, a da sam umro u Srpskom Brodu. Ljudi bi bili u zabludi i mislili bi da su to dva različita grada.“
Još jednom se okrenuo prema nama, osmijehnuo se i izašao. Nikada ga više nisam vidio.

* * *

Dugo nisam pomislio na ovaj susret. U godinama koje su odisale raspadanjem i ništavilom, sjećanje na njega je jedno od rijetkih lijepih i bistrih. Drugi događaji ostali su u magnovenju, izgubljeni u vremenu i prostoru. U nekom drugom životu. U nečijoj dalekoj mladosti. Petnaestak godina je prošlo i napokon počinjem da shvatam nešto od onoga što je rekao. Sada sam gotovo potpuno siguran da su posljednje riječi trebale nama, ćosavim klincima iz provincije, otvoriti oči i ukazati na univerzalnu apsurdnost rata, na beskrajnu nepredvidivost ljudskih sudbina. Možda moje oči još nisu širom otvorene, možda nikada i neće biti. Ali čini mi se da barem stidljivo škiljim, za razliku od mnogih koji i dalje uporno žmire i pod kapcima vide samo zablude. Neki od njih su sjedili u biblioteci onoga dana, onog proljeća. Ili je to možda bilo jedne od onih gladnih zima. Nisam siguran.

Dan nakon našeg susreta, pitao sam profesora za ime pisca. Bio je to Voja Čolanović.

Objavljeno u Malim Novinama i časopisu „Književnik“ br. 25-26, 2010, te u zbirci „Revolucionar“ (Rende, 2012)

3 thoughts on “SUSRET

  1. Povratni ping: DRUŽENJE SA VOJOM ČOLANOVIĆEM « Berislav Blagojević

Ostavite odgovor

Popunite detalje ispod ili pritisnite na ikonicu da biste se prijavili:

WordPress.com logo

Komentarišet koristeći svoj WordPress.com nalog. Odjavite se / Promeni )

Slika na Tviteru

Komentarišet koristeći svoj Twitter nalog. Odjavite se / Promeni )

Fejsbukova fotografija

Komentarišet koristeći svoj Facebook nalog. Odjavite se / Promeni )

Google+ photo

Komentarišet koristeći svoj Google+ nalog. Odjavite se / Promeni )

Povezivanje sa %s