GRUZIJA – IZGUBLJENI SVIJET IZMEĐU LEGENDE I STVARNOSTI


Republika Gruzija leži ukliještena između Velikog i Malog Kavkaza i Crnog mora, na samom spoju Evrope i Azije. Gruzini svoju otadžbinu nazivaju Sakartvelo, svoj jezik kartuli, a sami sebe Kartvelebi. Svi ti nazivi potiču od Kartlosa koji je, prema legendi, praotac svih Gruzina. Čini se da su Gruzini oduvijek živjeli na ovom prostoru na kojem danas žive. Naime, plemena Mushi (Mesheti), Daiaeni, Kulhi i druga koja će se kasnije ujediniti i formirati gruzinsku naciju, od davnina su naseljavala današnju Kolhidsku niziju i tu razvijala svoju kulturu.
Starim Grcima je prostor na istočnim obalama Crnog mora uvijek bio interesantan. O tome svjedoči i poznati grčki mit po kojem je Prometej, pošto je mnoga znanja podario ljudima, bio surovo kažnjen – Zeus ga je okovao za planinu Kazbek (sjeverna Gruzija, na granici sa Rusijom), gdje mu je orao polako kljucao jetru koja je preko noći zarastala.
Međutim, jedna druga legenda danas zaokuplja naučnike, ali i obične znatiželjnike. Legenda o Jasonu, njegovim Argonautima i njihovom traganju za Zlatnim runom i dalje se u Gruziji rado prepričava. Jason ja sa posadom i brodom „Argo“ doplovio u Kolhidu, gdje je trebalo da pronađe Zlatno runo. Uplovio je u rijeku Fasidu, tj. Fasis (Phasis, danas poznata kao Rioni) gdje ga je dočekao kolhidski kralj Ajet. Kralj mu je obećao dati Zlatno runo, ali samo ako ujarmi dva bika plamenog daha, s njima poore Arejevo polje i zasije ga zubima zmija. Jason je prihvatio izazov. Medeja, kraljeva kći koja se bavila magijom i spravljanjem čarobnih napitaka, bila je zaljubljena u Jasona. Jason joj je tajno obećao da će je oženiti, ukoliko mu pomogne da ispuni zadatak koji mu je Ajet zadao. Pogođena ljubavnom strijelom, Medeja nije mogla odbiti – pomogla mu je i Jason je uspio… O povratku Jasona, Medeje i Argonauta postoji više predanja, a jedno od njih govori da su junaci na svom putu prošli i kroz naše krajeve. Naime, iz Crnog mora su uplovili u Dunav, pa u njegov rukavac (Savu), odakle su morali da nose lađu na ramenima, ili da je guraju na oblicama sve do jedne rijeke koja se ulijeva u Jadransko more.
S obzirom na to da su mnoge legende zapravo stvarni događaji (sjetimo se samo Troje), naučnici tragaju za dokazima koji bi potvrdili postojanje Zlatnog runa. Irac Tom Severin rekonstruisao je 1984. godine brod „Argo“ i njegovo putovanje opisano u legendi. Dokazao je da je na gruzijsku obalu zaista moguće doploviti pod istim uslovima pod kojim su to učinili Jason i Argonauti.
Narod plemena Svani u gruzijskoj visokoplaninskoj regiji Svaneti (sjeverno od Kolhidske nizije), i danas sakuplja zlato iz zlatonosnih potoka i rijeka na vrlo arhaičan način. Oni, naime, u vodu potapaju ovčje krzno, u koje se zapliću zlatni opiljci i grumenje. Potom istresaju sakupljeno zlato, najčešće udarajući drvetom po koži. Da li je to Zlatno runo koje je tražio Jason? Odgovor na to pitanje još uvijek ne znamo. Znamo, međutim, da je mit o Argonautima u Gruziji vrlo prisutan, o čemu svjedoči i to da mnoga ženska djeca dobijaju ime Medeja, po kćerki kralja drevne Kolhide.
Tbilisi, danas glavni grad, nije oduvijek bio prestonica Gruzije. O njegovom postanku postoji nekoliko legendi, a sve su povezane sa termalnim izvorima. Prema jednoj priči Vahtang Gorgasali (vladao 446-502. godine) je u lovu ranio jelena, koji je upavši u izvor termalne vode, bio čudnovato izliječen. Tada je kralj naredio da se na tom mjestu izgradi budući glavni grad. U međuvremenu Vahtang I je preminuo, ali je njegov nasljednik Dači I (502-514 godina) nastavio izgradnju i proglasio Tbilisi glavnim gradom. Bila ova priča istinita ili ne, činjenica je da Tbilisi zaista leži na termalnim izvorima, od kojih se neki i danas koriste u ljekovite svrhe. Osim toga, i sam naziv grada potiče od riječi „tbili“ što znači „topao, topli“.
Vrijeme je prolazilo, a gruzijska država je doživljavala uspjehe i padove, sve dok 1184. godine na tron nije došla kraljica Tamar. Ona je bila prva žena koja je samostalno vladala tadašnjom Gruzijom. Gruzija je do kraja njene vladavine 1213. godine bila na vrhuncu razvoja i moći. Otac kraljice Tamar, kralj Giorgi III (1156-1184) izdao je naređenje da se na jugu zemlje izgradi velika vojna utvrda u stijeni. Legenda kaže da se za vrijeme lova, tada još djevojčica Tamar izgubila u pećinskim hodnicima. Kada su je počeli tražiti i zvati, princeza je odgovorila: „Ak var dzia!“, što znači „Ovdje sam ujko“. Tako je utvrda dobila naziv Vardzia. Međutim, poslije smrti kralja Giorga III, kraljica Tamar je utvrdu pretvorila u manastir. Pošto je i sama tu često boravila, narod je u Vardziu počeo dolaziti u sve većem broju. Na svom vrhuncu, Vardzia je bio pećinski grad sa 50.000 do 60.000 stanovnika! Grad je bio prepun hodnika i soba-pećina, a protezao se u visinu čak 13 spratova. U centru grada nalazila se crkva Uspenja, koja još uvijek postoji, iako je s vremenom dosta oštećena. Legenda kaže da je Tamar imala 366 povezanih soba da bi zbunila neprijatelja koji bi eventualno napao Vardziu. Postojao je i hodnik koji je vodio na vrh brda, a koji je služio kao tajni prolaz u slučaju bjekstva.
Još uvijek se ne zna tačno gdje je kraljica Tamar sahranjena. Neki tvrde da počiva u manastiru Dželati (kod grada Kutaisija za koji se pretpostavlja da je bio glavni grad drevne Kolhide; manastir je inače pod zaštitom UNESCO-a), dok drugi, pak, tvrde da je sahranjena u selu Ušguli, u Svanetiji. Postoji legenda koja kaže da se sedam vitezova ubilo nakon što su sahranili kraljicu, tako da niko ne može saznati gdje se nalazi njeno vječno počivalište. Druga legenda govori o tome da je neki vojnik vidio gruzijskog princa kako kraljičino tijelo odnosi u Jerusalim.
Ubrzo nakon smrti kraljice Tamar, Gruziju će poharati Mongoli, Persijanci, Turci… Kao da je zla kob zadesila čitavu zemlju nakon smrti dobre i pobožne kraljice. A Vardzia? Vardziu je pogodio snažan zemljotres 1283. godine i tom prilikom grad je djelimično urušen i napušten. Posljednji stanovnici Vardzie izgubili su svoje živote 1551. godine boreći se sa Persijancima upravo u svojim kućama-pećinama. Od tada pa do danas, Vardzia je potpuno pusta, ali sjećanje na taj pećinski grad i na kraljicu Tamar i dalje živi.

Objavljeno u Novom Reporteru br. 287, septembar 2008.

One thought on “GRUZIJA – IZGUBLJENI SVIJET IZMEĐU LEGENDE I STVARNOSTI

Ostavite odgovor

Popunite detalje ispod ili pritisnite na ikonicu da biste se prijavili:

WordPress.com logo

Komentarišet koristeći svoj WordPress.com nalog. Odjavite se / Promeni )

Slika na Tviteru

Komentarišet koristeći svoj Twitter nalog. Odjavite se / Promeni )

Fejsbukova fotografija

Komentarišet koristeći svoj Facebook nalog. Odjavite se / Promeni )

Google+ photo

Komentarišet koristeći svoj Google+ nalog. Odjavite se / Promeni )

Povezivanje sa %s