ONOM KOJI JE ČEKAO


Poznajem ga još od ranog djetinjstva i priznajem da je pomalo čudno gledati ga sada na ekranu televizora. Okružen policijom i ruljom željnom senzacija i krvi, djeluje mi samouvjereno i odlučno. I dok ga objektivi zumiraju gore na rubu ravnog krova nebodera, ne primjećujem da mu klecaju koljena ili da mu strah razmiče kapke i rogači oči. Vatrogasne sirene se jedva čuju od dreke gomile, iako bi crveni kamion naoružan trostrukim sjajnim ljestvama trebao biti mnogo glasniji jer već je u uzdrmanom kadru kamermana koji trči.

Kada smo imali sedam godina njegovi roditelji su se razveli, a on je bio ubijeđen da će se njegov otac vratiti sa dalekog službenog puta, pa ga je čekao svakog dana nakon škole naredne dvije godine. Sjećam se kako je uporno čekao na klupi da ga nastavnik fizičkog u petom razredu stavi u košarkašku ekipu. Svi smo ga zadirkivali; nije imao nikakvih šansi onako kržljav, nizak i blijed. Bili smo djeca, nismo znali bolje… A on je samo ponavljao riječi koje mu je govorila majka i koje su u to vrijeme za sve nas bile nerješiva enigma: „Strpljen-spašen!“

Policijski pregovarači uopšte ne znaju šta da rade. On im ne postavlja nikakve zahtjeve, on ne plače, ne viče, on samo mirno stoji gledajući čas u nebesa, a čas u vrhove svojih stopala ispod kojih uniformisani ljudi užurbano pokušavaju da postave ogromni balon koji bi trebao da ublaži njegov eventualni pad.

Sve ovo me podsjetilo na matursko veče kada je sa prekrasnim buketom u lijevoj ruci ostao naivno čekajući jednu od najljepših djevojaka u školi. Ona se za to vrijeme sjajno zabavljala igrajući sa jednim od nebrojeno mnogo zgodnih nabildanih morona iz naše škole. Godinama kasnije sam ga sreo u prijemnoj ambulanti (ja sam imao laringitis a on tešku upalu srednjeg uha). Pričao mi je kako je diplomirao prije tri godine i kako su mu već nekoliko puta obećavali posao i kako uvijek odnekud iskoči neko zbog koga on i dalje čeka – rođak, direktorov poznanik ili neko treći. Nisam znao šta da mu kažem, pa sam ćutao žaleći se na bol u grlu. Bol je zaista postojala, ali nije bila ni izbliza neizdrživa koliko me činila nervoznim i razdražljivim. Zato sam valjda potpuno izgubio kontrolu kada je sestra preko reda uvela i trećeg pacijenta. Moj prijatelj se samo nasmiješio i rekao: „Strpljen-spašen“, sjećaš se? U tom trenutku sam mu zavidio, iako zapravo nisam imao na čemu da mu zavidim, osim na fantastičnim čeličnim živcima, nadljudskoj samokontroli i vještini čekanja koju je doveo do savršenstva.

Posmatrajući ga kako se klati na lišajevima prekrivenoj ivici krova, počinjem da uviđam kako mora da je strašno cijeli život čekati na nešto ili nekoga i kako je čovjek predodređen da čeka samo do određene granice iza koje se valjaju nesagledivi ponori protraćenih godina, neispunjenih želja, lažnih nadanja i obećanja. On je dospio u te ponore i slobodan pad sa nebodera u njegovim očima izgleda smiješno poput preskakanja lokve zaostale od julskog pljuska. Na njegovom licu ne vidim ni strah ni očaj, jer on ih je odavno sažvakao i pljunuo u lice pogane sudbine. Posljednje što sam vidio prije nego što se ekran zatamnio je blagi, gotovo neprimjetni shizofrenični poluosmijeh. Ta krivulja njegovih usana desetinama, možda i stotinama hiljada koje ga nestrpljivo posmatraju poručuje samo jedno – ja više nemam vremena da čekam, sada vi čekajte!

Dostupno i na portalu časopisa Koraci

Advertisements

2 mišljenja na „ONOM KOJI JE ČEKAO

Ostavite odgovor

Popunite detalje ispod ili pritisnite na ikonicu da biste se prijavili:

WordPress.com logo

Komentarišet koristeći svoj WordPress.com nalog. Odjavite se / Promeni )

Slika na Tviteru

Komentarišet koristeći svoj Twitter nalog. Odjavite se / Promeni )

Fejsbukova fotografija

Komentarišet koristeći svoj Facebook nalog. Odjavite se / Promeni )

Google+ photo

Komentarišet koristeći svoj Google+ nalog. Odjavite se / Promeni )

Povezivanje sa %s