PROBLEMATIČNI JUNAK


Danima sam se mučio kako najbolje da ga opišem. On je trebao biti glavni junak moje najnovije priče i u mojoj glavi je već bio sasvim formiran i živ, ponekad toliko stvaran da mi se činilo kako sjedi pored mene zavaljen u masivnu maslinastu fotelju sa izlizanim naslonjačem. Ali o njegovom mentalnom sklopu nisam uspijevao da napišem ništa. U stvari, gotovo ništa, jer činjenica je da sam ga mogao opisivati na deset strana u duhu velikana realizma, ali ja sam tražio samo jednu riječ, sveobuhvatnu i široku poput čarobne vreće bez dna u koju mogu da se strpaju sve ljudske osobine. To nije nimalo lak zadatak, kada malo bolje razmislite, jer složenost ličnosti se u najboljem slučaju samo djelimično može uhvatiti u okvire nekih stereotipa. Zapravo, ljude primjećujemo, doživljavamo (i izmišljamo) prema osnovnim psiho-fizičkim karakteristikama, s tim što ih primarno definiše ona glavna, najupečatljivija i određujuća osobina. Utonuo u misli, tješio sam se da ovakve poteškoće prije ili kasnije pogađaju sve pisce, iako nisam imao nikakvih dokaza za to.

Nema sumnje da je momak beskrajno narcisoidni egocentrik koji gura nos u sve i svja, ali nisu upitni ni njegova prosječna inteligencija i odlična rječitost. Sa druge strane, on je i pompezni, bahati pseudopametnjaković čije bi mišljenje valjda trebalo biti vrednije od Šopenhauerovog ili Kantovog. Opet, njegova arogancija i samodopadnost ponekad izbijaju u prvi plan kada drži besjedu zadivljenoj publici. Publiku, naravno, po pravilu smatra totalnim glupanima kojima je on kao s nebesa dodijeljen da ih prosvijetli i da im otvori neke nove vidike. Sa druge strane, ti isti glupani su hrana za njegov grandiozni ego, što takođe mnogo govori o dotičnom. Bez ikakve sumnje, on nije izbirljiv, on je svaštojed. I u sve se razumije. Kod nas bi rekli da je svakom loncu poklopac. I to onaj vreli poklopac tek skinut sa usijane starinske šerpe koji prži ili barem pecka bilo koga ko pokuša da ga dotakne. Zaista, to je još jedna od njegovih osobina; on zajedljivo pecka bilo koga ko dovodi u pitanje njegov autoritet (po svim pitanjima), njegovo znanje ili vještinu opčinjavanja ogromne većine slušalaca. On je i samoproklamovani intelektualac koji uporno gradi takav imidž u nekom magnovenju bez temelja. Voli da se fotografiše i da pritom zauzima poze antičkih filozofa ili nekih modernih globalnih pop ikona, što je u principu isto, imamo li u vidu da su filozofi nekada bili pop ikone antičkog svijeta.

Razmišljajući kako da ga najbolje opišem jednom riječju, počeo sam preturati po riječnicima, zbornicima i starim ljetopisima. Nizale su se riječi: umišljenko, sveznalica, brbljivac, egomanijak… Međutim, nikako nisam bio zadovoljan ponuđenim izborom. Počeo sam da sumnjam u bogatstvo našeg jezika, što je svakako težak grijeh dostojan spaljivanja na lomači ili barem giljotine. (Već sam vidio kako mlađi članovi Udruženja književnika po čitavom gradu lijepe letke i postere sa pozivom građanstvu na javno smaknuće jeretika. Začudo, nije me zaprepastila činjenica da ću uskoro umrijeti u, po svemu sudeći, grozomornim mukama, već me zaprepastilo to što je Udruženje koje pati od hronične besparice pronašlo novac za štampanje ovih pozivnica na linč.) Zatrpan papirima iza kojih su mi tek uši virile, iznenada sam naišao na jednu zanimljivu riječ i bio sam ubijeđen da sam pronašao rješenje – Šlagfertig – koji nikada nije u neprilici da neće naći podesan odgovor, doskočljiv, dovitljiv, lako snalažljiv. Moje oduševljenje je splasnulo kao četiri dana stara buhtla kada sam shvatio da „Šlagfertig“ i nije najsrećnije rješenje. Ipak, pronalazak „Šlagfertiga“ me je ohrabrio da ne gubim nadu i da nastavim sa svojim literarnim detektivskim radom.

Idućeg dana sam istraživao zbornike radova koji su proučavali karakterologiju najpoznatijih likova svjetske književnosti. Uzaludno sam se održavao budnim svježom kafom jer eseji, traktati i kritički osvrti na ovu temu ne samo da mi nisu dali traženi odgovor, nego su bili beskrajno dosadni i izazivali su, za moje poimanje, gotovo panične količine zijevanja. Ubrzo sam zaspao i usnio čudan san o Argonautima. San je bio nekako istrzan, nepovezan i čas smo bili u Kolhidi, a čas na nekom nepoznatom ostrvu. Zlatnom runu ni traga ni glasa, samo užasni bolovi u ramenima i leđima od danonoćnog veslanja. Probudio sam se odmah nakon što je neko iz Argove posade uzviknuo: „Idmone, pauza za ručak je gotova!“ Idmon bi mogao biti rješenje, moje Zlatno runo! Okretao sam stranice brzinom uragana i potvrdio da je Idmon („onaj koji zna“) zaista imao veze sa Argonautima i da je opisan kao prorok. Ali moj junak nije prorok, uprkos tome što je tobože sveznalica. Osim toga, kolika je vjerovatnoća da se piscu ovako posreći u snu? Valjda kolika i da se dobije sedmica na sveevropskoj lutriji. Dakle, ni Idmon nije bila prava riječ. Ipak, ponukala me je da potražim kraj ove moje patnje u nekim starim knjigama, odnosno, da se vratim korijenima i krenem od početka. Bukvalno.

Nošen novim elanom, započeo sam sa iščitavanjem bezbrojnih starogrčkih spisa ne bi li pronašao toliko priželjkivanu riječ. I već kada sam bio na izmaku snage i živaca, pred mojim očima se ukazalo jedno ime – Gorgija. Gorgiju – sofistu sa Sicilije – i sam Platon je pohvalio zbog oštroumnosti. On je jednom obećao da će svima odgovoriti na sva pitanja (što je bio idealan opis ponašanja i stava glavnog junaka moje priče), a kasnije se žalio kako ga godinama niko ništa novo ne pita. I već kada sam pomislio da sam ovaj mazohistički maraton konačno priveo kraju, pročitao sam da je Gorgija, moj Gorgija, smatrao da:

  1. Ničega nema.
  2. Ako bi nešto i postojalo, ljudi to ne bi mogli spoznati.
  3. Ukoliko bi se to i moglo spoznati, ne bi se moglo saopštiti drugim ljudima.

Sve je propalo! Kako neko ko vjeruje da ničega nema može biti junak? Još gore, kako može biti glavni lik priče kad ne vjeruje da se priča može saopštiti drugim ljudima!?

Izmožden, digao sam ruke od ovog poduhvata, shvativši da ipak nije sve već napisano kako neki tvrde. Možda bih trebao izmisliti neku riječ koja bi opisala mog junaka i koja bi vijekovima kasnije bila sinonim za čitavu nisku  karakternih osobina. Da, da, treba smisliti neku zvučnu riječ, ili neko ime koje će vječno biti prepoznatljivo; nešto kao Edip, ili Don Kihot, ili Rumpelstilskin… Ko ono bi Rumpelstilskin, do đavola?

Dostupno i na portalu časopisa Koraci

Advertisements

2 mišljenja na „PROBLEMATIČNI JUNAK

Ostavite odgovor

Popunite detalje ispod ili pritisnite na ikonicu da biste se prijavili:

WordPress.com logo

Komentarišet koristeći svoj WordPress.com nalog. Odjavite se / Promeni )

Slika na Tviteru

Komentarišet koristeći svoj Twitter nalog. Odjavite se / Promeni )

Fejsbukova fotografija

Komentarišet koristeći svoj Facebook nalog. Odjavite se / Promeni )

Google+ photo

Komentarišet koristeći svoj Google+ nalog. Odjavite se / Promeni )

Povezivanje sa %s