PRVI MRAV


Gledao sam ih nebrojeno puta – na balkonu, u bašti iza kuće, na mansardi, u hladnoj magazi ukopanoj u zemlju, na drveću, među korijenjem – uvijek užurbane, gorde i radne. Vidio sam kako se bore žuti i crni, veliki i mali, na nekom raskršću, tamo gdje se sudaraju njihovi unaprijed određeni svjetovi. Poznate su mi pojedinačne obaveze i dužnosti svakog od njih, klasnost njihovog društva i fantastične strukture njihovih domova. Posmatrao sam njihove puteve svile – staze kojima odlučno gaze noseći bogate terete, često veće i od njih samih. Kao dijete sam znao satima prebrojavati sadržaje tih karavana, poput otpravnika vozova ili kakvog carinika: dvije poveće mrve hljeba, jedan prezreli plod trešnje, tri lista (dva lista breze i jedan mladi list lipe), šest sjemenki nepoznatog porijekla, komadić lubenice koji sočno krvari… I uvijek kada sam ih posmatrao to su bile grupe, kolone ili čitave kolonije koje se bez straha i odlučno kreću definisanim putevima. Nikada do danas nisam pomislio na to kako dolaze do tih sigurnih staza u pukotinama asfalta i zidova, na šumskom tlu, travnjaku ili negdje drugo. Siguran sam da u životnu opasnost istraživanja prostranstava ne idu čitave kolonije, već odabrani pojedinci, heroji bez imena. Samo, ja nikada ne vidjeh tog usamljenika kako oprezno hodi u neznano, sa srcem u petama i glavom u torbi. Gdje je taj Magelan, taj Kolumbo kojem nikada neće podići spomenik ili dodijeliti medalju? Gdje je taj Marko Polo, taj Gagarin kojem neće hvalospjeve klicati veterani, niti će mu ode pjevati omladina? Gdje je taj Prvi mrav koji traži put u bolje sutra, nesebično, za dobrobit miliona? Želio bih da mu stisnem ruku, kad već takvih ljudi odavno nema.

Objavljeno u zborniku Najkraće priče 2009, Alma 2010.

Advertisements

4 thoughts on “PRVI MRAV

  1. Sjajno napisano, veoma vešto izmotreno sa aspekta običnog čoveka i odlični kontrast nekadašnjih ljudi i mrava. Osobine prvog mrava nekad su bile i u čoveku ali danas ne možeš pronaći ni trunčicu toga, sve se svelo na bahatost i sebičnost, trku sa vremenom i jurnjavu za novcem, ljudi više nisu ljudi, oni su izumruli, ove kopije doista liče na njih ali ne ponašaju se tako.

  2. Dopada mi se sto priče često kreću od svakodnevnih situacija ili radnji koje često radimo – prepoznavanje trenutka i „osvještavanje“ istog kroz priču su mi veoma bliski. Ipak, jedna mala stvar koja mi zasmeta, generalno a i, da budem iskrena, u ovoj priči jeste to sto čitaocu nije ostavljeno da sam izvuče zaključak, već je on, na kraju, jasno napisan („kad već takvih ljudi odavno nema“). Cijela priča vodi ka tome i bez te jasne, poslednje rečenice bila bi možda ipak malo slobodnija, sa malo više vjere u čitaoca, da on to sam može da kaže i zaključi.
    A takvih ljudi svakako ima (u najmanju ruku onih koji se trude).
    Veliki pozdrav

Ostavite odgovor

Popunite detalje ispod ili pritisnite na ikonicu da biste se prijavili:

WordPress.com logo

Komentarišet koristeći svoj WordPress.com nalog. Odjavite se / Promeni )

Slika na Tviteru

Komentarišet koristeći svoj Twitter nalog. Odjavite se / Promeni )

Fejsbukova fotografija

Komentarišet koristeći svoj Facebook nalog. Odjavite se / Promeni )

Google+ photo

Komentarišet koristeći svoj Google+ nalog. Odjavite se / Promeni )

Povezivanje sa %s