UKLETA RIJEKA


Do skorije prošlosti bilo je malo poznato da je na sjeveru kontinenta nekada postojala velika rijeka koja je oticala prema jugu. Nije to bila stara rijeka kao što su bile neke druge, već neuka ali gorda rijeka stara tek nešto više od hiljadu godina. Naučnici će ovaj podatak mijenjati s godinama i novim proučavanjima, no smatrajmo ga, barem za sada, ispravnim.

Oko nastanka imena rijeke postoje razne teorije, pa stručna javnost nije potpuno sigurna koji naziv se treba uzeti kao tačan. Ipak, na jednoj karti iz ranog srednjeg vijeka pronađen je veoma oštećen natpis koji govori o Sjevernoj Rijeci. Otprilike iste starosti je i dobro očuvan dokument iz jedne ranohrišćanske bazilike u kojem se spominje neka hladna rijeka sa sjevera koja putuje ka jugu. U nešto kasnijim izvorima, kao što su karte, gravure, pisma i ljetopisi, naziv rijeke se često mijenja, ali opisi postaju detaljniji Tako se u XIII  i XIV vijeku može pronaći građa u kojoj se govori o …velikoj snažnoj rijeci… koja nadire…, ili o brzoj rijeci… sjevernoj… koja ide…  jugu… drobeći sve… Geografi i putopisci u kasnijem vremenu (XV i XVI vijek) spominju Zabarenu rijeku i …rijeku koja izgubi snagu i pretvori se u ustajalu močvaru.

Pored mnogobrojnih istorijskih izvora, izdvaja se jedno pismo, savršeno očuvano, a koje nam mnogo govori o čudnovatosti ove rijeke. U tom pismu jednog uglednog trgovca sa kraja XVII vijeka upućenom nećaku u Veneciji, doslovno piše:

„…Trenutno sam zastao kraj nekoć velike snažne rijeke koja je došla sa sjevera. Ono što vidim izgleda nevjerovatno! Rijeka teče ponovo ka sjeveru! Ostadoše još samo neki rukavci, a silna vodena masa, gle čuda, ide opet od juga ka sjeveru. Dragi nećače, nebo je crno, a voda je crvena kao krv i još kao da ključa nesretna što ruje po koritu uzvodno. Preostale ribe se dave zbunjene i izgubljene. Reklo bi se kao da tuguju i plaču, iako znamo da ribe kao bića to ne umiju. Rijetki putnici kao ja, koji se zadesiše ovdje, krste se i Bogu mole jer ovo čudo ne sluti na dobro. Starica u selu u kojem sam odsjeo kaže da će kamenje iz rijeke poletjeti i sručiti se poput strijela na glave onih koji učiniše da voda krene ka svom izvorištu. Metež, panika  i graja svud naokolo. Odlazim i ja iz ovog čudnovatog i sablasnog mjesta put Zapada. Kroz koji mjesec očekujem da ću se kući vratiti. Dok ja ne dođem, dragi nećače, otiđi kod gospodina konzula i reci mu da naloži kosmografu našem koji se zove Vincenzo Coronelli da prepravi naše atlase i karte. Reci mu da više ne postoji velika rijeka koja je došla sa sjevera, već samo ostaci te rijeke. I kazuj mu još da je to sada ukleta rijeka koja se vraća na sjever…“.

Ovo pismo, koje se danas čuva u Museo di Antropologia Giuseppe Sergi u Rimu, raspalilo je maštu zanesenjaka, naučnika, ali i običnih znatiželjnika. Počeli su da se javljaju brojni radovi o postanku rijeke, njenom toku, eroziji, i mnogim misterijama koje se za nju vezuju.

Brzo je uočeno da ova rijeka ima osobine kao i hiljade drugih rijeka u svijetu, ali isto tako i da se odlikuje nekim specifičnostima koje su karakteristične samo za nju.

Ono što je hidrolozima odmah bilo čudno je to što ova rijeka nema jasno definisano razvođe u svom gornjem toku. Zapravo, neobično je i to što je rijeka nastala u ravničarskom području, gdje je nagib terena neznatan, pa još zagonetnije djeluje sam proces oticanja, odnosno postanka vodotoka. Kao što je poznato, rijeku sačinjava vodena masa koja se kreće kroz korito – žljeb usječen u kopnu. Naučnici su ipak došli do saznanja da velika sjeverna rijeka nije postala samostalno, već se u nekom vremenu u prošlosti izdvojila iz Prarijeke ili Rijeke Pramajke, koju su sačinjavale vode nekoliko zasebnih rijeka. Akademik Anatolij Ljvovič Bareev je zapisao:

„Postoje geološki dokazi da je velika sjeverna rijeka u počektu bila sastavni dio Rijeke Pramajke, koja je, pod strahovitim pritiskom goleme i uzavrele vodene mase, negdje oko VI vijeka počela oticati ka jugu. Međutim, ostaje nejasno kako i zašto je došlo do razdvajanja Rijeke Pramajke i kako je ova rijeka savladavala ogromna prostranstva i planinske masive“.

Nasuprot brojnim naučnim teorijama, postoje i one koje naučna javnost odmah odbacuje kao zanesenjačke, kvazi-naučne i nesuvisle. Jednu takvu teoriju je iznjedrio Boris Topalov, bogati biznismen i direktor Instituta za kriptopotamologiju, kojeg je sam osnovao. On kaže:

„Smatram da voda nije samo mehanička masa i sila sačinjena od hemijskih elemenata. Uvjeren sam da voda može da misli, komunicira i djeluje kao svjesno biće, odnosno materija. Pretpostavimo li da je ova teza tačna, misterija razdvajanja Rijeke Pramajke na nekoliko zasebnih rijeka je riješena. U jednom vremenskom periodu u prošlosti, vode ovih rijeka su bile integrisane u vodu Prarijeke, iz razloga što su tako posjedovale veću snagu i moć, što im je bilo potrebno za nadiranje ka jugu. Poslije nekog vremena, vode Rijeke Pramajke su se odlučile ponovo rasturiti, želeći odvojeno nastaviti svoje putovanje“.

Ipak, čak ni ovako nevjerovatne teorije ne mogu objasniti neke misterije vezane za veliku sjevernu rijeku. Nejasno je, na primjer, zašto se ova rijeka po odvajanju od Prarijeke nastavila dalje dijeliti. Pavel Truhelka i Sergej Timoščenko govore o jedinstvenoj pojavi kada su rijeke u pitanju – razvodnjavanje vode. Dugo se vjerovalo da je ova pojava nemoguća, ali su ovi naučnici svojim ekspedicijama na širem prostoru Balkana utvrdili da je u slučaju velike sjeverne rijeke zaista došlo do fenomena razvodnjavanja vode. Pronađena su brojna fosilna riječna korita, koja su potvrdila da su ovim prostorima nekada tekle vode ove rijeke. Tragovi erozije, kao i akumulacije materijala, takođe svjedoče o prisustvu velike sjeverne rijeke na dinarskom prostoru, pa i šire. Fosilne riječne terase nam govore mnogo o životu ove rijeke, poput bogatog arheološkog nalazišta neke davno zaboravljene civilizacije. Riječni nanosi i napušteni meandri su kao oronuli manastiri – naizgled prazni i bezvrijedni, ali kada se oduva prašina, a nokti uprljaju blatom i ugarcima, oni postaju neprocjenjivi hroničari nekog izgubljenog vremena.

Pomoću ovih mnogobrojnih ostataka, istoričari, arheolozi, geolozi, hidrolozi i ostali naučnici, uspjeli su rekonstruisati ponašanje rijeke u  periodu koji je uslijedio nakon nastanka sada već čuvenog pisma koje se čuva u Rimu:

„Početkom XVIII vijeka je došlo do konsolidacije voda u velikoj sjevernoj rijeci i nema podataka koji govore o čudnim i uznemiravajućim dešavanjima, kao što su bila ona opisana u Pismu. Sa sigurnošću je utvrđeno da se rijeka, potom, velikom snagom i voljom ponovo uputila ka jug, ostavljajući za sobom zabarene oaze kakve i danas možemo naći od Mađarske do Ukrajine. Poslije nekog vremena, rijeka je uspjela da svojom vodom ponovo napuni suva korita južnih krajeva. No, njena snaga i sloboda nisu bile ni blizu onih zlatnih vremena, koja trajahu do pred kraj XIV vijeka. U želji da povrati sjaj, slobodu i ponos, rijeka je u XIX vijeku u nekoliko navrata pokušala da se othrva sa planinskim vijencima na jugu, istoku, pa i zapadu. Ona je, teško meandrirajući i donekle oplemenjena mudrošću prošlih iskustava, uspjela udahnuti život na dio poloja koje je nekoć obilato natapala svojom bistrom vodom. Negdje u ovom periodu je količina vode u velikoj sjevernoj rijeci bila jednaka količini vode u svim rijekama Engleske. Međutim, rijeka ne samo da više nije bila snažna kao nekada, već ni njena voda više nije bila bistra i zelenoplava. U prvoj polovini XX vijeka, tok rijeke je poremećen nekoliko puta usljed jakih tektonskih pokreta, pa se dio vodene mase zauvijek izgubio. Voda je, naime, bukvalno propadala u zemlju kroz halapljiva usta brojnih pukotina. Problemi velike sjeverne rijeke su se nastavili izgradnjom Velike Brane, koja je još više usporila ionako izmorenu i osakaćenu vodu. Voda se još više pomutila, došlo je do pojave brojnih virova i stranputica u vodotoku, a razni otpad je počeo da se skuplja na površini.

Kraj XX i početak XXI vijeka doveli su do ponovnog komešanja vode, neobično sličnom onom opisanom u Pismu. Ovoga puta se voda počela povlačiti i sa juga i sa zapada. Međutim, još jedna nesreća se desila ovoj rijeci  u posljednjih nekoliko godina. Ustanovljeno je, ali ne i objašnjeno, povećano isparavanje rijeke. Ne zna se kako je do ovog fenomena došlo, ali je potvrđeno da se vode velike sjeverne rijeke sistemom kruženja vode u prirodi sve više odlijevaju u druge rijeke svijeta. Niko još uvijek nema mehanizam koji će spriječiti nevjerovatno isparavanje i, kao posljedicu,  smanjenje vode u rijeci.

S obzirom na brojne mistične i neobjašnjive fenomene koji se vezuju za rijeku, kao i zbog činjenice da se ni njena budućnost ne može predvidjeti kao kod ostalih rijeka, predlažemo da se za naziv  rijeke promijeni u Ukleta rijeka.“

Dostupno i ovdje

Advertisements

2 mišljenja na „UKLETA RIJEKA

Ostavite odgovor

Popunite detalje ispod ili pritisnite na ikonicu da biste se prijavili:

WordPress.com logo

Komentarišet koristeći svoj WordPress.com nalog. Odjavite se / Promeni )

Slika na Tviteru

Komentarišet koristeći svoj Twitter nalog. Odjavite se / Promeni )

Fejsbukova fotografija

Komentarišet koristeći svoj Facebook nalog. Odjavite se / Promeni )

Google+ photo

Komentarišet koristeći svoj Google+ nalog. Odjavite se / Promeni )

Povezivanje sa %s