ARISTOFANSKI ODGOJ


…slijepac, čini se,

To jasno vidi da u ovo vrijeme sad

Ne činit dobra od koristi silne je.

Aristofan, „Pluto“

Viktor je bio odlučan u namjeri da svom sinu pokuša da objasni greške koje su on i njegova supruga Svetlana načinili odgajajući ga. Priznati djetetu svoje greške je uvijek teško, ali voditi ovakav razgovor sa već odraslim sinom koji se sprema za fakultet predstavljalo je istinsko mučenje. Bio je vidno nervozan; zurio je u pod naizgled odsutno, njegovi ogromni rudarski dlanovi su se nekontrolisano znojili, a njegovo naborano čelo se usijalo, pa je pored hladnih obraza i nosa izgledalo poput vulkana na Kamčatki okruženog snijegom i ledom. Dobroćudni grmalj iz Zlatousta na Uralu nije znao odakle bi počeo i šta bi rekao Aleksandru. Nikako nije želio da njegov sin doživi istu sudbinu kao i on. A bio je na takvom putu – pošten, sramežljiv, radišan, iskren, rodoljubiv… On i Svetlana su krivi za to i Viktor je to dobro znao; ta spoznaja ga je čerečila iznutra već neko vrijeme, donoseći u njegova usta nagrizajući zadah želučane kiseline.

Aleksandar je bojažljivo otvorio vrata sobe čija su dva zida bila potpuno ispunjena policama sa knjigama. Treći zid, koji takođe nije imao prozore, bio je prekriven plaketama i zahvalnicama koje je njegov otac dobio tokom godina. „Udarnik mjeseca“, „Plaketa zaslužnog socijalističkog radnika“, „Zahvalnica dobrovoljnom davaocu krvi“ i drugi beskorisni papiri bili su uramljeni u jeftine proste ramove, ali Aleksandru su značili mnogo. Odrastao je gledajući u ta poluizblijedjela slova iznad kojih je uvijek stajala crvena petokraka kao kakva čudnovata zvijezda vodilja. Otac je bio heroj u njegovim očima. Viktor je to dobro znao, pa mu je srce još jače zaigralo kada je uhvatio njegov blagi pogled, dijelom skriven iza plavih šišaka i prepun neizmjernog poštovanja i vjere. Grlo mu se toliko steglo i osušilo da nije mogao izustiti ni glasa sve dok se nije dobro nakašljao, sijući u svoju šaku mrtve klice prašine sa jalovišta površinskog kopa koje su se godinama taložile u njegovim plućima. Aleksandar je ćutke sjeo na stolicu čiji su nogari prvo bili ulijepljeni kremastim ljepilom za drvo, a potom i prikovani čavlima za isušenu sjedalicu presvučenu istanjenim bordo platnom.

Otac je teško prikrivao nervozu i još teže pronalazio riječi kojim bi započeo razgovor. Kroz glavu su mu strujale na hiljade misli i sjećanja, a kroz grudi neka čudna osjećanja, strahovi i čežnje, očekivanja i želje. Sjetio se kako je kao mladi inženjer rudarstva želio da postane rukovodilac u rudniku, kako je sanjao da Svetlani i sebi bar jednom priušti ljetovanje u Sočiju na obali Crnog mora, kako je maštao o spratnici sa prostranim dvorištem i kako je patio kada ništa od toga nije uspio da ostvari. Pitao se, kao onaj otac iz Aristofanovog „Pluta“, da li će njegov sin ćud da promijeni, da bude lopov, rđa i svaka nesreća, jer to je baš za život korisno…

– Znaš, ja sam želio da učinim toliko mnogo za tebe i tvoju majku – kao probuđen započe Viktor. Aleksandar ga je nijemo posmatrao ne znajući šta da kaže.

– Sine, ti si pametan mladić i znam da ćeš shvatiti ono što želim da ti kažem – nastavi tiho, neuvjerljivo i pomalo mucajući.

– Oče, nemoj da brineš; biću dobar student, marljivo ću učiti i pošteno dobiti diplomu, a onda ću se vratiti i…

– U tome i jeste problem! – prekinu ga odlučnijim, suvim glasom.

– Kako to misliš? – upita Aleksandar dok su mu se zjenice širile pod slabim svjetlom sobne lampe.

Vrata su tiho zacviljela i Svetlana je ušla u sobu. Pogledala je prvo u Viktora, a onda i u Aleksandra i spustila poslužavnik sa čajem na niski mali četvrtasti stol koji je klečao između njih dvojice. Obojica su je ćutke ispratili iz sobe zamišljenim i nedorečenim pogledima.

– Ne želim da se vratiš u Zlatoust – tiho nastavi Viktor gledajući u svoje šake.

– Zašto, oče? Ne razumijem o čemu govoriš! – reče mladić šireći ruke.

– Želim da odeš, završiš studije i da se obogatiš u Moskvi, ili u nekom drugom gradu, nekoj drugoj zemlji. U Zlatoustu ne možeš postati bogat; ovdje samo možeš izgarati za ideologiju i raditi u dugim teškim smjenama za džepove drugih. Ja sam ti živi dokaz, sine – reče Viktor sada već odlučnijim, glasnijim tonom.

– Ali ja ne želim da ostavim tebe i majku! Ne želim da postanem bogat, meni to ništa ne znači! Novac je prljav i proklet, ti si mi to rekao! – Aleksandar je vikao, ne vjerujući u ono što mu otac savjetuje.

– Istina je da sam ti to rekao – nastavi smirenije. – Rekao sam to zato što sam zarađivao dovoljno tek za golu egzistenciju. Istina je, dragi moj sine, da je novac nužno zlo i da je bez njega nemoguće živjeti. Jedino bogatstvo ti osigurava slobodu, onu istinsku slobodu za kojom svi žudimo. Istina je, sine, da se već vijekovima ništa ne mijenja; najamni radnik u antičko vrijeme je bio slobodan čovjek koji je zbog siromaštva, a za novac, radio robovske poslove. Vidiš li razliku između najamnog radnika i mene, inžinjera rudarstva? Zato želim da odeš i da nađeš sreću negdje, bilo gdje. Ne zaboravi, sine, da su još stari mudri ljudi rekli „Gdje je dobro, tu je domovina“ – Viktor završi polutiho.

Aleksandar ga je pogledao suznim očima i prvi put ga nazvao tatom:

– Tata, to je rekao Aristofan. Isti onaj koji je rekao da „Nema smrtnika koji bi bio potpuno srećan“.

2 thoughts on “ARISTOFANSKI ODGOJ

  1. Rekao si mi po jendu pricu dnevno 🙂 sledim upustva…
    dirljiva prica… i skoro sam slusala price iz Socija…komsija se skoro vratio nakon meseci provedenih tamo..
    Zlatoust – potrazila sam malo vise informacija na netu 🙂
    pozdrav

Ostavite odgovor

Popunite detalje ispod ili pritisnite na ikonicu da biste se prijavili:

WordPress.com logo

Komentarišet koristeći svoj WordPress.com nalog. Odjavite se / Promeni )

Slika na Tviteru

Komentarišet koristeći svoj Twitter nalog. Odjavite se / Promeni )

Fejsbukova fotografija

Komentarišet koristeći svoj Facebook nalog. Odjavite se / Promeni )

Google+ photo

Komentarišet koristeći svoj Google+ nalog. Odjavite se / Promeni )

Povezivanje sa %s