KNJIGA JE SVETINJA

Činilo mu se da je ulazna kapija imanja udaljena barem pola kilometra od kuće. Sa lijeve strane puta su se preplitale bezbrojne staze, nestajući u vrtovima ispunjenim obrađenim i neobrađenim kamenom, fontanama i uredno potšišanim rastinjem. Na drugoj strani se nazirao skupocjeni vozni park, djelomično skriven iza zelenih haljina koje su žalosne vrbe ponosno nosile spuštene do zemlje.  Nervozno je pogledavao na papir sa pripremljenim pitanjima za intervju. Znao je da je ovo njegova životna šansa, prilika da se dokaže i da ostane upamćen u svijetu novinarstva kao jedan od malobrojnih koji su intervjuisali najbogatijeg čovjeka u državi. Približavajući se ogromnoj šestospratnoj vili sa šezdeset tri sobe i četrnaest kupatila, osjetio je kako ga znoj golica po leđima i sljepoočnicama i kako mu srce galopira kao razigrani lipicaner. Raskoš, moć i sjaj koji neizostavno prate ime ovog čovjeka samo su djelomično zaslužni za lagani nemir koji ga je obuzimao. Glavni razlog za njegovu očiglednu uzbuđenost ujedno je i glavni razlog njegove posjete – najveća privatna biblioteka u zemlji i jedna od deset najbogatijih kolekcija na svijetu. Za razliku od drugih, ovaj intervju se trebao baviti upravo bogatstvom na policama, a ne onim na bankovnim računima. A pošto on nije samo novinar, nego veliki ljubitelj knjiga i samozatajni spisatelj, to je iščekivanje bilo još nervoznije i mučnije.

Kada ga je iznenađujuće mlađani batler konačno uveo u predvorje, oči su mu na trenutak postale potpuno neupotrebljive od kombinovanog blještavila masivnih lustera, metarskih porculanskih vaza i ulaštene zlatnine. Trnci u njegovim nogama su postajali sve izraženiji dok se penjao po mermernom stepeništu koje vodi ka spratu na kojem se nalazila biblioteka. A kada je batler otvorio teška vrata od hrastovine, njegov dah je postao toliko plitak da njime ne bi ni svijeću mogao da ugasi.

– Sačekajte ovdje. Gospodin će Vam se uskoro pridružiti – reče batler i bez šuma napusti prostoriju.

Soba je bila prostrana. Činilo mu se da zauzima čitavo krilo kuće i vjerovatno je bio u pravu. Visoki četverometarski strop samo je pojačavao osjećaj uzvišenosti kojom je biblioteka ionako obilato odisala. Knjige su ispunjavale police od poda do plafona. Neke su bile tijesno poredane na policama, prikrivajući zidove, dok su druge bile zaključane u staklene antikvarne vitrine. Tri unikatna radna stola bila su raspoređena kraj tri prozora okrenutim ka sjeveru, istoku i jugu. Centralni dio prostorije je bio ispunjen teškim stalažama i gustim redovima knjiga; jedna je bila popunjena rijetkim knjigama, druga vrijednim srednjovijekovnim crkvenim spisima, treća sa čuvenim i manje poznatim kartografskim i astronomskim djelima, četvrta…

Iz potpune opčinjenosti ga je prenula bijela batlerova rukavica koja se iznenada našla u njegovom vidokrugu.

– Gospodin će Vas sada primiti. Molim Vas da budete jasni i kratki, jer gospodin je veoma zauzet čovjek – uzrecitova batler i ponovo bez šuma, kao kakva lebdeća utvara, napusti biblioteku.

Nakon par trenutaka novinar se pribrao i počeo da prebira po džepovima tražeći list sa pripremljenim pitanjima. Pošto ga nije uspio pronaći, zaključio je da mu je sigurno ispao u automobilu.

– Nema veze – pomislio je – improvizovaću.

Dok je sjedao nasuprot svog domaćina (za sto kod prozora okrenutog prema jugu), on osjeti kako mu srce opet jako udara, ovoga puta poput konjice u nadiranju. Imao je stravičnu tremu, kao nikada do sada. Nije mogao da sabere misli, da smisli i izusti suvislo pitanje. Nije smogao snage ni da (budućeg) sagovornika pogleda u oči.

– Koje od ovih knjiga ste pročitali i koja Vam je najdraža ili najbolja –  konačno reče mucajući.

– Šta je tebi momče? Zar bih ja imao sve ovo da sam dokoličario čitajući knjige? Uostalom, knjige su za mene svetinja, a svetinja se ne dira! – dreknu, ustade od stola i izjuri napolje javljajući se na mobilni telefon.

 

Objavljeno u elektronskom časopisu MaxMinus broj 12, strana 18.