ZAPIS IZ OSMATRAČNICE (proširena i dopunjena verzija)


Da ste se ikada našli u Brodu, znali biste da taj gradić nije poznat po rafinerijskoj baklji, niti po nekoć jednoj od najljepših željezničkih stanica na Balkanu, srušenoj dobronamjernim savezničkim bombardovanjem 1945. godine. (Ilija, srpski učitelj i očevidac ovog događaja mi je pričao kasnije kako su se tog 19. januara, na Bogojavljanje, na nebu javili avioni koji su bombama zasuli stanicu i širu okolinu) Nije to mjestašce na sjeveru Bosne poznato ni po posljednjem ratu, ni po, gluvo bilo, zločincima i žrtvama koji se i danas među sobom ramenima stružu i laktovima u rebra ubadaju u uzanim prolazima lokalne pijace. Nije ova kasaba poznata ni po rodama, ni po mrtvim pjesnicima. O, ne, nikako. Da ste se kojim slučajem nasukali na tu desnu obalu Save, znali biste da je Brod poznat samo po jednoj neobičnoj i nezaboravnoj građevini – po Osmatračnici.

Nije tačno poznato kada je Osmatračnica nastala. Nije poznato ni ko je graditelj te masivne kamene četvrtaste osnove na koju je nakalemljeno kupasto prstenje što se izvija do tridesetšest metara u visinu. Zna se da je pagodasta građevina bila podignuta na mjestu kuda je nekada prolazio rimski put, na području izvan domašaja poplavnih talasa Save. Ostalo je zabilježeno da je bila tu još koncem XVII vijeka, u vrijeme kada je Brod bio samo jedna od bezbroj osmanlijskih utvrda. Zna se i da su uzani i škrti prozori, nalik na one sa gotičkih katedrala, služili ne samo za izviđanje, već i kao puškarnice. O tome svjedoči barutni prah koji se vijekovima umijesio sa kamenom oko prozorskih otvora, garaveći ga i dajući mu zlokoban mračni sjaj za vrijeme vedrih ljetnjih zalazaka sunca. Poznato je i da je turski stražar Mustafa, koji je iz Osmatračnice trebao da motri na kretanje vojske princa Eugena Savojskog oktobra 1697., otišao sa stražarskog mjesta da bi nekoj Oliveri izjavio ljubav. Ne znamo šta je bilo sa Mustafom i njegovom hrišćanskom nevjernicom, ali je dobro znan rušilački pohod Savojskog koji je uslijedio i koji se nije zaustavio sve do Sarajeva. Osmatračnica je dugo služila kao svojevrsna karaula, kao gigantski čardak u kojem su se smjenjivale vojske i na kojem su se mijenjale zastave, a pogledi zabacivali čas na sjever ka Ugarima, čas na jug prema Turcima. Pouzdano se zna da je vrh Osmatračnice – terasa zaravnjena kao vrh krnje piramide – nekada služio kao svetionik za lađe i brodovlje koji su čak iz Beograda prevozili pustolove, špijune ili tovare sa duvanom i žitom. Nebrojene su posade spašene u maglovitim posavskim praskozorjima upravo zahvaljujući ovoj kuli koja se izdiže iz ravnice poput strijele zabodene u glineno srce sunčanog sata. Još i danas se po uglovima terase i u usjecima između kamenih ploča mogu pronaći ostaci ugaraka koji sjećaju na neke drevne vatre koje su obasjavale put brodarima i onima koji su se u sitne sate pješice spuštali do Save da bi sa sebe saprali grijeh počinjene preljube. Posljednji za kojeg se zna da je na Osmatračnici palio vatre se zvao Jakov i bio je siroče odraslo u jednom samostanu na drugoj obali rijeke. Ugodilo se tako da, kada je Jakov ispustio konačni dah, i brodovi su prestali da dahću i da ispuštaju paru i čađ. Dugo potom na Osmatračnici nisu gorjele vatre, sve do pred kraj XX vijeka, odnosno, do trenutka kada su vaskrsli gladni duhovi prošlosti zavapili za krvlju i pozvali na oružje.

Mnogo puta je ovaj toranj, ovaj čardak i svetionik mijenjao namjene, imena i gospodare. Naziv Osmatračnica se odomaćio tek posljednjih petnaestak godina. Isprva mi nije bilo jasno zašto građevinu ovako nazivaju u mirno doba kada tek pokoja ostarjela puška opali o vjenčanju ili umalo zaboravljena prangija o Božiću. Koga to ovdašnji ljudi osmatraju? U koga uperuju prstom, pljujući i urlajući? U koga, kad nikoga nema sa druge strane da prijeti i da oblizuje krvoločne zazubice? Morao sam da doznam, da nahranim svoju alavu radoznalost koja nezasito proždire mirne noći i ne dopušta mi da usnim.

Kada sam konačno stigao, odmah sam uočio da ljudi ovdje i ne mare mnogo za ovu građevinu; na ulaznoj porti se samo jedno krilo masivnih vrata klatilo na rđavim šarkama i sve je bilo prepuno raznog đubreta i iznutra i okolo. Prazne flaše, zgužvane kutije od cigareta i izlomljeno staklo bili su moji saputnici na uzanom vijugavom putu do vrha. Na zaravnjenom vrhu pred mojim očima zaigra veličanstven prizor: naprijed, preko rijeke, Dilj, Krndija i Papuk su se kočoperili nad vinogradima i oranicama, nizvodno su se vidjeli obrisi Vučjaka, uzvodno se nazirala Motajica oblivena zlatnom sunčevom kupkom, dok se pogled ka jugu gubio u beskrajnim fatamorganičnim ravnicama. Ljudi i konjska kola, automobili i stogovi sijena jedva da se mogu vidjeti sa ove visine. Prekrasni horizont koji sam ugledao okrečući se oko sebe je, iako predivan, statičan i vremenom postaje dosadan, barem onima koji mogu da se popnu na Osmatračnicu kadgod to požele. To jednostavno ne može biti to! Zašto onda ovo zdanje zovu Osmatračnica? Možda ne postavljam ispravno pitanje? Možda treba da se upitam šta se osmatra? I baš kad sam pomislio da sam uzalud prevalio toliki put tražeći odgovor na nevažno avetinjsko pitanje, vjetar me jako i nenadano ošinu po očima i ja škiljeći primjetih kako se sa sjevera pomaljaju debeli oblaci, odlažući nakratko svoje nadiranje odmorom nad Papukom. Glavom mi protutnjaše isprepletene misli i slutnje. Pomislio sam kako ovdje gotovo uvijek duva sjeverac, studen i kišonosan. Razmišljao sam o oblacima i kako treba da što prije pobjegnem od nevremena koje je sigurno i hitro hrlilo u zagrljaj ravnici. Učinilo mi se na trenutak kao da sam počeo da shvatam tajnu ove zagonetke što me proganja, da se to zamršeno klupko polako odmotava, ali nisam ni slutio koliko sam daleko od željenih odgovora. A onda je vjetar tako snažno i tako tužno leleknuo, da mi se učinilo da se Osmatračnica ljulja i da će se sve pod mojim nogama neminovno urušiti. Trepavice nisu mogle da zaustave zrnca prašine da prodru do mojih očiju, ali sam i tako poluslijep uspio da spazim komad hartije koji je do maločas bio skriven i zadenut između dva kamena, a kojeg je urlajući sjeverac iščupao i vinuo iznad moje glave. Ščepao sam ga i skliznuo na stepenište koje vodi do spasonosnog prizemlja.

Narednih nekoliko časova sam izmicao oluji, upadajući povremeno u kolotrage ispunjene vodom. Povremeno sam pogledavao ka hartiji na zadnjem sjedištu i osjećao se kao lopov koji pred razjarenom potjerom bježi sa basnoslovnim plijenom. Kada sam konačno stigao u sigurnost doma, još uvijek obuven i zadihan, uzeo sam hartiju u ruke. Izgledala je kao da je bila stara nekoliko stotina godina. Otvorio sam papir i odmah uočio da je ispisan krasnopisom i tintom koju je žedna hartija toliko upila da se zapis jedva raspoznavao. Kažiprstom sam gurnuo naočale do samog korijena nosa, duboko sam udahnuo i spustio pogled na papir. Već nakon prvih riječi me je oblio hladan znoj, a nevjerica se uvukla u razum nenadano i bolno kao opiljak pod nokat. Na hartiji je bilo zapisano sljedeće:

Najdraža moja Olivera,

Ponovo sam te tražio, lutao i dozivao. I ponovo sam dospio ovdje gore, na Osmatračnicu, ni sam ne znajući kako i zašto. I kao da se svaka potraga završava ovdje, na mjestu na kojem niko nikada ništa nije našao i sa kojeg nikada niko nikoga nije vidio. Odavde, uvjeren sam, može da se vidi samo vrijeme. Svi mi koji ovdje dolazimo da nekoga nađemo, prije ili kasnije postajemo tek beznadežni osmatrači prolaznosti. Vrijeme se odavde ne mjeri minutama, zalascima sunca, niti mjesečevim mijenama. Prolaznost se ovdje prati posmatranjem  oblaka! Ko se nađe na Osmatračnici, taj će zasigurno ostati hipnotisan kretnjama oblaka, njihovom sposobnošću da prelaze i prirodne i one zamišljene granice, njihovim spasonosnim kišnim trbusima koji udahnjuju život žednim rijekama. Osmatrajući vrijeme, ubrzo nestaje pomisao na stvarni razlog dolaska na Osmatračnicu. Osmatrajući vrijeme, čovjek se u vremenu lako izgubi, a oblake počne da doživljava kao poznanike, kao voljene i bližnje, kao ljude. I zaista, oni posjeduju savršene krinke, tako na nebu mogu da se vide i pokojni rođaci i djetelina sa četiri lista i majčin dlan kako miluje djetinje uvojke. A onda, dok se čovjek nada odgovorima, iz zasjede započinje kanonada novih pitanja: Kako se osjećaju oblaci kada u njih pucamo, razbijajući led u njihovoj utrobi? Imamo li prava na to? Možda oni znaju ima li Ga, tamo gore, iznad njih? Da li blagonaklono motri na nas?

Kao što vidiš, najdraža moja, osmatrajući vrijeme čovjek se lako izgubi u lavirintu misli i ideja, čežnji i nadanja, pitanja i zagonetki. Osmatrajući vrijeme, mi živimo van njega, u nekoj stvarnosti u kojoj život i nije život, već zbir sjetnih pogleda uperenih ka nebu. Život je, toliko bar znam, ovdje dole, u grudima, u rukama, u nama. Zato sam odlučio da večeras, za vrijeme drugog uštapa u decembru, srušim Osmatračnicu i zauvijek oslobodim sve nas robove vremena zarobljene između Sad i Onda. Nadam se da mi oblaci neće zamjeriti za ovaj grijeh i da ćeš razumjeti zašto ovo moram da učinim. Molim te za oprost, najdraža, i znaj da ovo nije kraj moje potrage, nego tek mijenjanje kolosijeka na putovanju Života. I ne brini za mene, jer ja se više ničega ne bojim. A ako moj čin izazove gnjev Vremena, neka tako i bude. Od Vremena milost neću tražiti. Vrijeme ionako nema milosti!

Vječno tvoj,

Mustafa

(Na Osmatračnici, 31.12.2009.)

Dodatak:

Da bi se ispričala priča, koriste se brojni pristupi. Neko izmisli i radnju i likove i mjesto u kojem se radnja odvija. Neko koristi stvarna mjesta u koja smješta izmišljene likove i događaje. Meni se učinilo zanimljivim da pomiješam stvarne i izmišljene likove, stvarne i izmišljenen događaje i stvarne i izmišljene objekte – građevine. Da li takav koncept daje dodatnu zagonetnost ili samo zbunjuje čitaoca, ne znam. Bilo kako bilo, u ovom dodatku dajem neke fotografije i faktografije o priči, odnosno, djelimično demistifikujem likove i građevine koji se u njoj spominju.

Priča je, inače, objavljena u knjizi „Ja, revolucionar“.

Željeznička stanica nekad:


–   Šestog oktobra 1697. godine sa 6.500 ratnika (4.000 kopljanika, 2.500 pješaka s puškama, 12 malih topova i dva mužara) Eugen Savojski je krenuo iz Osijeka i prešavši rijeku Savu kod Broda započeo kratkotrajnu invaziju na Bosnu. Po povratku iz pohoda, Eugen Savojski je veliku tvrđavu u Brodu potpuno razorio i ona više nikada nije obnovljena.

–   Rode su nekada zaista bile simbol grada. Bilo ih je mnogo, prije 1991. godine, pa su čak su bile opjevane u himni grada – pjesmi „Balada o ravnici“ koju je (čini mi se 1979.) napisao Duško Trifunović.

–   Mrtvi pjesnik pominjan u priči je Duško Trifunović.

–   Brodovi su nekada često plovili Savom kod Broda, a postojala je i pretovarna stanica gdje se utovarala i istovarala razna roba.

–   Čardaci su takođe bili česti duž savskog nasipa. Posljednji drveni čardak na prostoru grada je uništen 1992. a do tada je bio konzerviran i čuvan od propadanja kao vrijedan istorijski spomenik.

–   Decembar 2009. je zaista imao dva puna mjeseca: prvi uštap 02.12. i drugi 31.12.

–   Učitelj Ilija, svetioničar Jakov, stražar Mustafa i Olivera su izmišljeni.

–   A što se tiče Osmatračnice… ona postoji dok ima onih koji o njoj čitaju i žele da vjeruju u njeno postojanje!

Advertisements

Ostavite odgovor

Popunite detalje ispod ili pritisnite na ikonicu da biste se prijavili:

WordPress.com logo

Komentarišet koristeći svoj WordPress.com nalog. Odjavite se / Promeni )

Slika na Tviteru

Komentarišet koristeći svoj Twitter nalog. Odjavite se / Promeni )

Fejsbukova fotografija

Komentarišet koristeći svoj Facebook nalog. Odjavite se / Promeni )

Google+ photo

Komentarišet koristeći svoj Google+ nalog. Odjavite se / Promeni )

Povezivanje sa %s