KUĆA GOSPODINA LANGA


Šetajući bostonskim ulicama, Netenijel Lang je dugo razmišljao šta da učini sljedeće. Znao je da sve one molbe, žalbe i peticije koje je sakupljao, dostavljao i potpisivao u posljednje tri godine, neće još dugo držati vodu. A kada brana popusti… Gospodin Lang visoko zamahnu svojim štapom, kao da želi odagnati misli koje ga progone već mjesecima. Štap koji je koristio kao pomoć pri hodanju, dobio je prije pet godina od Džordža D. Kalahana, bogatog nadobudnog Teksašanina, koji je od njega tražio da mu projektuje ranč. Projekat za ranč, sa Vilom Kalahan u njegovom centralnom dijelu, donio je gospodinu Langu dovoljno novca da mirno ode u penziju. Kao bonus nagradu za svoj posljednji arhitektonski podvig, Netenijel Lang je dobio crni štap načinjen od titanijuma, sa ukrasnom drškom od slonovače. Mrzovoljno je pogledao u štap. Odjednom je imao silnu želju da ga baci, ali se ubrzo predomislio, pružajući svoj hromi korak prema stadionu Boston Seltiksa.

Netenijel je stajao u masi i osvrtao se. Sa dvadesetog sprata obližnje poslovne zgrade izgledao je kao ostarjeli, senilni termit koji se u centru mravinjaka izgubljeno vrti oko sebe dok neumorni radnici naoko bezglavo jurcaju na sve strane.

– Zdravo Net – začu se iz mase dobro poznati glas.

– Pa gdje si do sada? – uzvrati Netenijel. Čekam te već pola sata!

– Ah, saobraćaj, kao da ne znaš… – nastavi stariji gospodin koji je na sebi imao crno odijelo s bijelom košuljom i tamno sivom leptir mašnom.

– Dobro, dobro sad – prekide ga Net. Hajde da sjednemo negdje, da porazgovaramo i da odmorim ovu prokletu nogu.

Tigran Manasian, rogobusni Jermen u godinama, probijao se kroz gužvu prema jednom od restorana koji su se nazirali iza drvoreda, ostavljajući za sobom brisani prostor preko kojeg je Net s grčem na licu šepao za njim. Net i Tigran su već trideset i šest godina najbolji prijatelji, još od dana kada su se zaposlili u „Frenkovom arhitektonskom birou“. Tigran, Jermen i po ocu i po majci, nikada nije vidio Jermeniju, iako je o njoj često govorio. Njegovi roditelji su se kao siročad doselili u Ameriku, pošto njihovi roditelji nisu preživjeli pokolje iz 1915. godine. Kada ga je Net jednom upitao zašto je za poziv odabrao arhitekturu, Tigran mu je odgovorio da u njegovim žilama teče krv Aleksandra Tamaniana, poznatog jermenskog arhitekte. Dakako, tvrdnju da su on i Tamanian u srodstvu Tigran nikada nije uspio da dokaže.

– Dobar dan. Izvolite – reče konobar sa nategnutom učtivošću.

– Dobar dan. Dva dupla viskija. Bez leda, molim – uzvrati Net, pogledavši konobarove cipele koje su se sjajile kao planinsko jezero na oktobarskom suncu.

– I? Šta sad? – procijedi Tigran, ispraćajući pogledom neko dvoje koji su upravo napuštali bar.

– Jutros sam dobio dvije koverte. Jednu je adresiralo Tužilaštvo Masačusetsa, a na drugoj je krupnim crnim slovima pisalo Dimon Inkorporejted. Tužilaštvo je omogućilo vanparničku nagodbu, ali…

– Koliko su ponudili, Net? – upita Tigran, bez dobro poznatog sjaja u očima kada se govori o novcu.

– U toj drugoj koverti je bila cedulja na kojoj je pisalo da ću izgubiti, odlučim li da ovu stvar tjeram na sud, a pri dnu papira napisan je broj 200.000 – reče Net ispijajući gutljaj viskija koji je konobar upravo spustio na sto. Na cedulji nije bilo potpisa.

– Prokletnici! Dvije stotine hiljada dolara za istoriju! To je smiješno, Net! – vikao je Tigran, dok mu je leptir mašna poskakivala od uzbuđenja.

– Smiri se, prijatelju. Znaš da se ovdje uopšte ne radi o novcu. Osim toga, znaš koliko smo mi platili Rusima za Aljasku, pa…

– Jebi ga, Net! Još mi spominješ i Ruse! Želiš li da me ubije pritisak? – povika vidno uzbuđeni Jermen čije su jagodice poprimile boju tepiha koji se prostire pred holivudske zvijezde u noći dodjele Oskara.

– Izvini, Tigrane, znaš da nisam želio da…

– Dobro, izvini ti što sam ovako nervozan. Nego, šta dalje? Zašto ne bi nazvao sina, možda može da pomogne? – upita Tigran, osjetno smirenije.

– Ne znam, Tigrane. Moram razmisliti. Novac mi ne treba, to znaš, a što se Majkla tiče… – Netenijelovo suvo grlo nije mu dopuštalo da završi rečenicu. On i Majkl su se udaljili nakon smrti Netove supruge Heder. Njenu smrt je teško primio. Majkl je oduvijek bio više vezan za majku jer je otac često bivao odsutan zbog posla. Kada su se drugi očevi sa sinovima igrali loptom za bejzbol, Majklov otac je crtao planove, skicirao budućnost i sjenčio fasade objekata od kojih mnogi nikada neće biti izgrađeni. Kasnije, kada su drugi očevi puni strepnji i nadanja ispraćali svoje potomke na životni put, Netenijel je bezuspješno pokušavao nadoknaditi izgubljeno vrijeme. Majkl je znao da ga je otac volio, ali mu u dubini duše nikada nije oprostio zanemarivanje njega i majke.

– Hajde, Net, biće sve u redu. Razmisli još malo, a šta god da odlučiš, biću uz tebe. Konobar, donesi još dva viskija – reče Tigran, gledajući u Neta koji je zamišljeno prekrio rukom usta i desni obraz.

To popodne Netenijel je prelistavao karte Bostona koje je izradio kapetan Džon Boner još u XVIII vijeku. Nije znao šta traži na njima. Isprva je napinjao svoje oči detaljno pregledajući karte kroz povećalo. Nakon nekoliko sati, povećalo je bilo na samoj ivici masivnog radnog stola od mahagonija, tik iznad ladice u kojoj je uredno bio smješten pribor za crtanje. Netenijelov pogled je bio potpuno odsutan, fokusiran na jednu nepravilnu mrlju u uglu karte, vjerovatno nastalu tokom kopiranja. Ubrzo je već šetao Milk stritom koja vodi ka okeanu, skidajući šešir uz lagani naklon, pozdravljajući dame sa malim šarenim suncobranima koje su prolazile pokraj njega. Monokl, srebrni džepni sat i tamno plavi frak su mu dobro stajali, čineći ga jednim od najpoželjnijih muškaraca u Bostonu, gradu koji je te 1743. godine imao više stanovnika od Filadelfije i Njujorka. Na uglu ulica Milk i Perl, naišao je na manju grupu Iraca, okupljenu oko jednog starca koji je držao besjedu. Ispostavilo se da je stari Irac zapravo „divlja guska“ – jedan od vođa ustaničke vojske koju je 1690. porazio kralj Vilijam II. Ovim vođama, tj. „divljim guskama“ je Limeričkim ugovorom iz 1691. dozvoljeno da „odlete“ u Francusku i druge zemlje. Avanture starog Irca će se prepričavati narednih stotinu godina i svih 35.000 Iraca koliko ih je bilo u Bostonu 1850. će ih znati napamet. Gospodin Lang je šetao laganim korakom. Noga ga nije boljela, a ruka u kojoj je gotovo neprekidno držao titanijumski štap bila je slobodna. Tumarajući, uživao je u proljetnom suncu koje je bilo nisko na nebu i išlo prolaznicima direktno u oči. Sunce mu ipak nije smetalo da vidi kočije i osedlane, nakićene konje kako prolaze ispred Bridžmanove kuće u kojoj je vesela družina pila rum i pjevala još od ranog jutra. Zastao je kod rodne kuće Bendžamina Frenklina. Bila je to relativno uska drvena građevina, nalik na većinu drugih kuća u to vrijeme. Učinilo mu se da vidi mladog Bendžamina kako zamišljen sjedi u polutami tavana i posmatra prašnjavi svijet kroz suvi okvir prozora. Naprezao se da bolje vidi dječaka. Želio je da im se pogledi sretnu ne bi li ugledao iskru u dječakovom oku, onu iskru koja će ga kasnije učiniti posebnim i ispuniti stranice istorijskih udžbenika i drugih knjiga koje su ga predstavile čitavom svijetu. Sunce je bilo gotovo paralelno sa Netovim obrvama i njemu se učini, dok je škiljio kroz trepavice, kako se iskra pretvara u plam, a plam u buktinju koja lakomo ždere sve pred sobom. Odjednom, on ugleda prošlost grada ispisanu ugarcima. U XVIII vijeku petnaest stravičnih požara poharalo je Boston: drugog oktobra 1711. izgorjelo je sve uz Kornhil preko Skul strita do Dok skvera uključujući Gradsku Kuću, Prvu Crkvu i gornji dio King strita; godine 1794. gorjele su ulice Perl i Atkinson. Vatra je neznalica koja ne poznaje granice, zakone, ili kulturnu baštinu. Ona je ista blagodet i isto prokletstvo od prapočetka. Vatrena stihija je tako nastavila da pustoši Boston i u XIX vijeku, pa je rodna kuća Bendžamina Frenklina izgorjela već 1810. dok se u Bridžmanovoj kući pjevalo i pilo do 1824. godine. Bespomoćan, on je stajao i posmatrao kako narandžasti jezičci najprije oblizuju, a potom i ugljenišu kuće, brijačnice, crkve, škole…

Netenijel se probudio obliven znojem. Osjećao je vrelinu u obrazima i stomaku i u prvi mah nije shvatao da li je požar usnio ili se on zaista desio. Tromo je podigao masivnu kristalnu čašu i ispio svu vodu iz nje. Tek tada je postao svjestan more koja ga je iznurila. Stajao je u centru svoje radne sobe, u 180 godina staroj kući smještenoj u dijelu nekadašnje ulice Dalton, kasnije znane kao Kongresna ulica.

– Samo preko mene mrtvog – reče Netenijel polutiho hrapavim ali odlučnim glasom.

Ding-dong! Ding-dong! Netenijel se prenuo, a zatim ukopao. Tu-dum, tu-dum! Starinsko zvono na ulaznim vratima i njegovo srce na trenutak su imali isti ritam i isti hod po notnoj skali. Klizeći prema unutrašnjosti hodnika, teška vrata od punog drveta polako su otkrivala obrise osobe koja je stajala sa one strane masivnog praga. Kada su se vrata u potpunosti otvorila gospodin Lang je mogao vidjeti da je osoba koja je pozvonila bila u nekom čudnom raskoraku, kao da je više željela da ode nego da uđe. Desna ruka figure u polumraku je nesigurno i neprirodno lebdjela između tijela i zvona, kao da nije njena. Luster iz hodnika je bacao svjetlo boje mlijeka na mršavu, u tamno odijelo obučenu osobu pred vratima.

– Zdravo Majkl – prvi je prozborio Netenijel.

– Zdravo oče – odgovori Majkl tiho, dok mu se glas miješao sa zvukovima ulice.

Majkl je ćutke pratio oca do dnevnog boravka. Ni Netenijel nije progovarao dok je za sebe i svog gosta spravljao čaj. Nasuo je irski viski u dvije čaše sa debelim dnom, stavio ih na stolić pored čaja a onda je sjeo nasuprot sina. Ćutali su. Majkl je prevrtao čašu iz ruke u ruku, tako da je viski izgledao kao nadošla rijeka koja bijesno udara u obale odnoseći sve pred sobom.

– Znam zašto si došao – reče Net blagim i pomalo tužnim očinskim glasom.

– Ne razumijem zašto si tako tvrdoglav. Zašto sve ovo radiš? Nude ti lagodan ostatak života, novac koji možeš…

– Oni mi nude!? Ja ne vidim njih, Majkl. Vidim tebe i slušam kako pokušavaš da me kupiš u njihovo ime. Osim toga, taj novac je prljav i ne treba…

– Ali ti ne shvataš koliko su moćni ti ljudi! Ne možeš ih pobijediti! – vikao je Majkl udarajući otvorenim dlanom po stolu.

– Očigledno je da si ti taj koji ne razumije – smirujućim glasom reče Netenijel.

– Šta ja to ne razumijem, oče? – nervozno i zajedljivo prosikta Majkl.

– I ja sam nekoć bio kao ti. Mislio sam da je svijet nastao onog dana kada sam dobio diplomu, mislio sam da sve znam i da mogu sve. Vidiš, sine, ja se ne borim protiv tebe i tvojih poslodavaca. Borim se protiv najgorih ljudskih usuda: vremena i zaborava. Deamon Incorporated je samo produžena ruka…

– Ti si obična matora budala – odsječe Majkl i žurno krenu prema izlaznim vratima.

Sudska parnica se otegla kao kolona automobila na prilazu Los Anđelesu. Za te dvije godine Majkl i Netenijel su se u hodnicima sreli mnogo puta, ali nisu razmijenili ni riječi. Majkl ga je posmatrao i primijetio je kako svakim danom sve teže hoda i kako sa sve većim naporom prikriva bolni grč na licu. Uprkos svemu, grizla ga je savjest što je u ovim mučnim mjesecima uz njega bio Tigran a ne on. Iako je do samog kraja smatrao da Net nije u pravu, na neki čudan način mu je laknulo kada je sud nenadano presudio u korist njegovog oca. Raspamećeni pogledi vrhuške Dimon Inkorporejteda nisu mu dozvolili da čestita ocu. Osjećao se slabim i postiđenim.

Pritisci na Netenijela nisu prestajali ni nakon presude. Net je iskusio razne druge oblike prinude koji nemaju nikakve veze sa zakonom, pravom ili sudskim sistemom. Odolijevao je napadima i prijetnjama koliko je mogao. Izdržao je i razbijene prozore i išaranu fasadu i prijeteća pisma i nemoralne novčane ponude. Ali njegovo srce nije izdržalo. Umro je u snu, brzo i bezbrižno, onako kako umiru oni na koje Gospod gleda blagonaklono i kojima se smiluje u odsudnom času.

Nakon nebrojenih tužbi, žalbi na tekst testamenta, lobiranja u sudu i u Zavodu za kulturno i istorijsko naslijeđe države Masačusets, kuća gospodina Langa je dospjela na aukciju. Glavni ljudi iz Dimona su zajedno sa regimentom pravnika zadovoljno trljali dlanove. Bili su zapanjeni kada je anonimni kupac ponudio basnoslovan iznos koji je nekoliko puta premašivao njihov. Menadžeri su zaključili da kuća, odnosno zemljište na kojoj se ona nalazi, ni izbliza ne vrijedi toliko. Konačno su odlučili da zaborave na planiranu investiciju. Kasnije se pročulo kako je anonimni kupac zapravo Netov sin. Pričalo se čak da su se Majkl i Tigran udružili kako bi otkupili kuću. Ove tračarije nikada nisu potvrđene, a u kuću se niko nije uselio. Nakon nekoliko mjeseci i pošto se slegla prašina oko cijelog slučaja, u ured Zavoda za kulturno i istorijsko naslijeđe je stiglo pismo upakovano u oker kovertu, bez adrese pošiljaoca. U pismu se navodi kako se kuća daje na upotrebu Zavodu, ali uz nekoliko uslova: Kuća mora nositi ime „Langova kuća“; vanjski izgled i unutrašnji raspored prostorija se ne smiju mijenjati; kuću treba prilagoditi tako da sadrži biblioteku sa posebnim odjeljcima za starine i arhitekturu u kojem bi svoje mjesto našli i neki manje poznati arhitekti kao što je Aleksandar Tamanian.

 

* Iz knjige „Ja, revolucionar“. Objavljeno u Sarajevskim sveskama br. 29/30 i časopisu Unus Mundus br. 37 (2010).

Advertisements

2 thoughts on “KUĆA GOSPODINA LANGA

Ostavite odgovor

Popunite detalje ispod ili pritisnite na ikonicu da biste se prijavili:

WordPress.com logo

Komentarišet koristeći svoj WordPress.com nalog. Odjavite se / Promeni )

Slika na Tviteru

Komentarišet koristeći svoj Twitter nalog. Odjavite se / Promeni )

Fejsbukova fotografija

Komentarišet koristeći svoj Facebook nalog. Odjavite se / Promeni )

Google+ photo

Komentarišet koristeći svoj Google+ nalog. Odjavite se / Promeni )

Povezivanje sa %s