ČOVJEK KOJI JE VOLIO KAKTUSE – PROZA B. BLAGOJEVIĆA U KNJIŽEVNOM PREGLEDU


Doba cvjetanja odavno je već prošlo i mršavi sedamdesetogodišnjak je sjetno gledao u svoju uspavanu zbirku. Sjećao se dekorativnih peruanskih cereusa, dvobojnih cvjetova telokaktusa, svilenkastih i purpurnih cvjetova ehinocereusa, azurnoplavog Melocactus Azureus-a i vanredno lijepih brazilskih pektinifera. Umornim pogledom je tražio „Šumske ruže“ (Peireskiopsis) ili Sača Rose kako je nazivaju domoroci (jer cvjetovi ovog kaktusa liče na ružu šipurka), ali ni njih više nije bilo. U stakleniku koji je izgradio više nije bilo niti jednog cvijeta, a grmolike opuncije, mamilarije i loptaste gimnokalicije ležale su jedna do druge kao krajputaši osjenčeni neprevaziđeno turobnim zimskim sivilom.

Nije oduvijek mario za kaktuse. Nekada je bio mladi umjetnik, vrstan muzičar, pravi virtuoz na žičanim instrumentima. Muzika i žene bile su njegove jedine strasti, strasti kojima se nemilice poklanjao, iznova i iznova. Njegove ruke su mu bile sve – i alat i srce i duša. Govorio je kako bez ruku ne bi bilo ničega; ni muzike, ni skulptura, ni kuća, ni mostova ne bi bilo. Tokom brojnih teturavih noći, često je u raspravama zasićenim slatkastim alkoholnim parama govorio kako u šakama počivaju srce i duša, jer da nije tako, muzika ne bi mogla izazvati divljenje ili nagnati suze na oči. Muzika bi bila, tvrdio je, lišena svakog osjećaja. Bila bi to bezvrijedna notna sveska ispunjena nasumično razbacanim i međusobno posvađanim tonovima.

Onda su, u tridesetoj, počela izdajstva. Prvo ga je izdala Sombra, njegova najveća ljubav (iako ih je imao mnogo) teško ranivši njegovo srce šćućureno negdje između palca i kažiprsta. Otišla je za njegovog velikog rivala Igora Vojtekijeviča, za koga su mnogi tvrdili da je posljednji istinski muzički genije. Potom su ga počele izdavati i ruke. Trpio je užasne bolove od grčeva u lijevoj šaci i uskoro su doktori konstatovali da više neće moći da svira jer su deformacije njegovih zglobova progresivne i neizlječive.

Mjesecima je tugovao, opijao se i sažaljevao, ne  znajući šta da čini ni kuda da krene. Znao je samo da mora otići što dalje od izvora svog jada, od svoje omiljene ručno izrađene gitare, od svoje bivše drage, od licemjernih žalopoljki kafanskih drugara i podrugljivo uperenih prstiju neznanaca. Bio je potpuno izgubljen i slomljen, sve dok mu bliski i odani prijatelj Đanfranko nije predložio putovanje u Ameriku. Jedne avgustovske subote ukrcao se na grandiozni prekookeanski brod „Lisabon“ čija je destinacija bio Montevideo. Nije znao šta ga čeka, nije znao ni šta da traži u Urugvaju kada tamo konačno stigne.

Nepunih sat vremena pošto je „Lisabon“ pristao u luku, on je bez mnogo razmišljanja kupio lijepog i mladog konja i zaputio se u unutrašnjost. Tu se prvi puta susreo sa brojnim vrstama notokaktusa čija je postojbina upravo Urugvaj. Oktobarsko proljetno sunce je izmamilo milione šarenih cvjetova kaktusa koji su rasli po buspućima kao livadska trava. Opčinjen nevjerovatnim prizorima, on se danima vraćao i posmatrao razigrano more iglica i cvjetova, zalazeći sve dublje u divljine Latinske Amerike. Nije bio svjestan prostranstava koja su ležala pod kopitama njegovog konja; gotovo bez daha je pregazio Gran Čako prepun čakenskih loptastih gimnokalicija koje cvjetaju ledeno bijelo, zlatnožuto ili nježno ružičasto, stigavši preko Argentine, Paragvaja i Bolivije do samih oboda Amazonije. Kada je naišao na jedno osamljeno ali ne i potpuno izolovano pleme starosjedilaca, izgledao je umorno, gladno i prljavo. Mjesecima je jeo samo plodove neznanih biljaka (a rijetko i sitnu bolesnu divljač koju su njegove nejake ruke mogle uhvatiti), spavao je pod otvorenim nebom pokriven lišćem ili korom drveta i kupao se u neokaljanim bistrinama prohladnih rijeka u vrijeme kratkih i rijetkih pauza. Ličio je na fanatičnog, bradatog hodočasnika krvavih očiju koji traži odgovore na najteža životna pitanja. A kada ga je plemenski starješina pitao zašto je dospio čak do ruba prašume, on je samo slegnuo ramenima i rekao kako se zagledao u kaktuse i ljepote netaknute prirode. Domoroci su se glasno nasmijali, cereći se i plazeći jezike. Najstariji od njih je ustao i u primitivne poluloptaste činije usuo već pripremljeni kašasti napitak. Kada je upitao šta je to, rekli su mu da pije napitak od čikuli kaktusa. Plemenski mudrac je više puta ponovio da se kaktusi moraju doživjeti i iznutra, a ne samo očima ili rukama.

Kada je bljutavogorki halucinogen počeo da djeluje, on osjeti kako se njegovo tijelo opušta, a njegov um polako udaljava od neke pradavne legende koju je starješina uz logorsku vatru prepričavao po ko zna koji put. U magnovenju je vidio neprežaljenu Sombru kako pleše zavodljivo njišući kukovima i udarajući dlanovima u taktu kastanjeta, vidio je svoje jagodice okrvavljene bjesomučnim vježbanjem, vidio je raščerečena tijela i polomljene vratove mandolina, gitara i violončela sa kojih su visile žice poput mrtvih, zgrušanih krvotoka. Vidio je sebe kako trči u zagrljaj nekoliko metara visokom monstruznom cereusu čije bodlje su podsjećale na monogobožačka rimska koplja koja spremno dočekuju hrišćansku jeres. Zagrljaj je, na njegovo iznenađenje bio blag, gotovo majčinski, i on je u naručju golemog kaktusa utonuo u san.

Posljednja četiri desetljeća je živio od skromne zarade koju je dobijao držeći privatne časove sviranja gitare. On sam više nije svirao. Samo jednom je pokušao odsvirati etidu nepoznatog autora u d molu (bio je to dobar dan i ruke ga nisu mnogo boljele), ali u toj muzici više nije bilo ni ljubavi, ni strasti. Njegovo srce između kažiprsta i palca više nije reagovalo na note, već na ubode kaktusovih iglica. Bol koju su mu povremeno nanosile tanane žaoke nije bila nalik boli koju je iskusio onda kada je Sombra otišla, niti boli koju je svakodnevno osjećao u nadlanicama. To je bila ona bol koja je neophodna da bi čovjek znao da je živ.

Prve kaktuse za svoju kolekciju donio je pri povratku iz Amerike. Tokom godina njegova je zbirka narasla na nekoliko hiljada kaktusa najrazličitijih rodova, varijeteta, kalemljenih i ukrštanih primjeraka. Beskrajno je uživao poklanjajući im pažnju i promatrajući ih kako rastu i cvjetaju. Bio je sretan jer je znao da kaktusi nikada ne bi ovako uspijevali da u bolnim kvrgavim panjevima na kraju njegovih podlaktica nema srca, duše i ljubavi. U stakleniku, među bodljikavim prijateljima, nikada se nije osjećao usamljeno i, činilo mu se, bol u rukama je postajala podnošljivija.

Osjećao je da neće dočekati da Cephalocereus senilis u njegovom stakleniku procvjeta. Nije imao vremena da čeka da „glava starca“ (Cabeza de Viejo) naraste šest metara koliko joj je bilo potrebno da bi prvi puta iznjedrila cvijet. Spakovao je kofer, a ključ od stana ostavio je Pedru, simpatičnom mladom polazniku časova muzike, koji je gajio i iznenađujuće interesovanje za kaktuse. Nakon četrdeset godina bio je ponovo spreman za daleke krajeve. Ovog puta je putovao u Meksiko, u „Dolinu staraca“ stotinjak milja sjeverno od glavnog grada, u veličanstveno prirodno stanište dlakavih, sijedih, stubastih gorostasa.

Znao je da ovi kaktusi, kojima je ovako duge sijede kose i brade sada toliko nalikovao, cvjetaju noću, u aprilu. Kasno popodne je krenuo iz grada i negdje oko ponoći je stigao u dolinu. Prizor je bio fantastičan – stotine i stotine visokih staraca je gordo stajalo okruženo hiljadama manjih strelicama naoružanih podanika koji su ove, kao i drugih noći, nijemo čuvali stražu. Sporim i nesigurnim koracima uspio se probiti do jednog od njih. Na njemu je bio pup koji je svakog časa trebao da se otvori. Nedugo potom, ružičasti cvijet se ukazao na mjesečini i bio je ljepši nego što je on ikada mogao da zamisli. Kao hipnotisan, gledao je u njega do pred zoru, a onda su se njegove umorne oči sklopile. Nakon toliko godina ponovo je usnio Sombru, mladu i lijepu, onakvu kakvu je volio i kakvu pamti. Sanjao je kako ga nježno ljubi u vrat, dok joj on u procvjetalom stakleniku svira prekrasnu i beskrajnu elegičnu baladu.

* Objavljeno u časopisu „Književni pregled„, broj 4 (januar, februar, mart 2011).

Ostavite odgovor

Popunite detalje ispod ili pritisnite na ikonicu da biste se prijavili:

WordPress.com logo

Komentarišet koristeći svoj WordPress.com nalog. Odjavite se / Promeni )

Slika na Tviteru

Komentarišet koristeći svoj Twitter nalog. Odjavite se / Promeni )

Fejsbukova fotografija

Komentarišet koristeći svoj Facebook nalog. Odjavite se / Promeni )

Google+ photo

Komentarišet koristeći svoj Google+ nalog. Odjavite se / Promeni )

Povezivanje sa %s