ZLO DOBA I MI U NJEMU


   Cijenjeni književnik Mirko Demić je u jednom nedavno objavljenom intervjuu rekao: „Već su mudriji od nas konstatovali kako je smrt, odnosno – zlo, u stvari, jedina tema književnosti. A čim je jedina, podrazumeva se da Život, samom zaokupljenošću njome, nastoji da je sameri, prozre zakonitosti koje ga čine tako moćnim, da se pokuša razumeti, a u krajnjoj instanci i – pobediti. Mislim da je to dovoljna i, dugoročno, jedina moguća misija književnosti.” Vjerujem kako je Demić u pravu jednako kao što vjerujem da zlo može imati nebrojeno mnogo lica, a ne samo lice smrti. Shodno tome (i u vrlo slobodnom tumačenju rečenog) možemo govoriti (pisati) i o rđavom dobu – lošem za književnike, umjetnike i izdavače, za kulturu, i uopšte za sve ljude osim za povlaštenu šačicu vlastodržaca i njima bliskih podanika. Ovo je naročito zlo doba za radnike, kojih se, eto, svi sjetimo čim se približi 1. maj. Dokaza za to ima na pretek: od mobinga, preko rada na crno, kašnjenja plata, neuplaćivanja penzionog i zdravstvenog osiguranja, do tragično astronomskih stopa nezaposlenosti (prema nekim podacima u BiH je bez posla čak 43 odsto radno sposobnog stanovništva)…

   Šta u borbi protiv ovog zla mogu da učine književnici? Odgovor je jasan – da pišu! Odnosno, da riječima udahnjuju Život i na taj način pokušaju da uspostave kakvu-takvu ravnotežu. Smatram da su u tom smislu dobrodošli i prilozi tzv. pisaca iz treće smjene koji su iskustveno upoznati sa svakodnevnim problemima radničke klase. Svoj mali doprinos ovom cilju izlažem kroz zamišljeni dijalog sa Harmsom:

POSTSOCIJALISTIČKA TRAGIKOMEDIJA

Harms: Zašto ste zabrinuti, prijatelju?

Sofronije: Zbog krize, Danil Ivanoviču, zbog krize…

Harms: Šta se vas tiče ta kriza, moliću lijepo?

Sofronije: Brinem se za posao. Bez posla nema plate, bez plate ne mogu da kupim hranu, da platim račune za struju, vodu, grijanje…

Harms: Razumijem vas…

Sofronije: Bojim se da ne shvatate težinu problema. Vidite, mogao bih da živim sa činjenicom da umirem od gladi ili da se smrzavam, ali da hodam neuredan, smrdljiv i prljav – to već ne bih podnio!

Harms: Shvatam! Ja sam umro od gladi[1], ali ima i gorih usuda. Zamislite da se pojavite na razgovoru za posao, odijelo vam musavo, kosa nepočešljana i brkovi potkresani nakrivo! Nije to mala stvar… Nego, imate li posao?

Sofronije: Imam, ali ne dobijam platu već šest mjeseci.

Harms: Pa šta biste htjeli, prijatelju!? Vi barem idete na posao! Šta je sa hiljadama onih koji ne idu nigdje?

Sofronije: Njihovi brkovi ne moraju biti besprijekorni!

(Kraj)

Još nešto: nemojte misliti da se fabrike zatvaraju samo na brdovitom Balkanu. Naime, u Mumbaiju je prije nekoliko dana zatvorena posljednja fabrika za proizvodnju pisaćih mašina na svijetu. Nostalgiju na stranu, ali svjedoci smo kraja jedne ere. Ne smijemo zaboraviti da se borba protiv zla odigravala i tada i da su neka od najboljih književnih djela nastala upravo u eri pisaćih mašina. U nadi da nećete doživjeti sudbinu zlosrećnih radnika pomenute fabrike i da će Život u novoj eri imati više uspjeha u bitkama protiv zla, svima želim srećan Međunarodni praznik rada.


[1] Danil Harms je, prema saznanjima, februara 1942. skončao u zatvorskoj bolnici u Lenjingradu od gladi, odnosno, „alimentarne distrofije“.

Objavljeno na: koknursiregiona.net (01.05.2011.)

Ostavite odgovor

Popunite detalje ispod ili pritisnite na ikonicu da biste se prijavili:

WordPress.com logo

Komentarišet koristeći svoj WordPress.com nalog. Odjavite se / Promeni )

Slika na Tviteru

Komentarišet koristeći svoj Twitter nalog. Odjavite se / Promeni )

Fejsbukova fotografija

Komentarišet koristeći svoj Facebook nalog. Odjavite se / Promeni )

Google+ photo

Komentarišet koristeći svoj Google+ nalog. Odjavite se / Promeni )

Povezivanje sa %s