NA IVICI OPSTANKA


NA IVICI OPSTANKA

   Nauka je nedvosmisleno utvrdila da je Zemlja u geološkoj prošlosti bila potresena burnim događajima i razdobljima koji bi se mogli okarakterisati kao katastrofe globalnih razmjera. Jedna od takvih katastrofa zadesila je Zemlju u takozvanom „K-T“ periodu (granice između krede i tercijera, odnosno, mezozoika i kenozoika), prije 65 miliona godina, kada je došlo do izumiranja dinosaurusa. Naučnici vjeruju da je uzrok nestanka ovih ogromnih gmizavaca bio udar meteora na području Jukatana (Meksiko). Međutim, događaji koji su igrali važnu ulogu u kreiranju života na Zemlji odvijali su se i u skorijoj prošlosti. Početkom 2004. godine naučnici su istraživanjem DNK utvrdili da je prije 70.000 godina ljudska populacija bila svedena na svega dvije hiljade jedinki. Trenutno na Zemlji živi preko šest milijardi ljudi, pa se čini gotovo nevjerovatnim da je čovječanstvo bilo na ivici opstanka. Otprilike u isto vrijeme (prije oko 70 hiljada godina) Homo sapiens je stigao do današnjih prostora Kine i jugoistočne Azije. U tom dijelu svijeta je Homo erectus bio dominantan hominid, jer je mnogo prije Homo sapiensa napustio Afriku i naselio pomenute prostore. Iako je od njega bio fizički jači, vjeruje se da je Homo sapiens „mozgom“ uspio da istrijebi Homo erektusa. No, kako je to bilo moguće, ako je Homo sapiens bio sveden na svega dvije hiljade jedinki? Da li je upravo borba sa Homo erektusom uzrokovala drastično smanjenje populacije pretka modernog čovjeka? Ili je, pak, u pitanju nešto treće?

   Čovjek je već vijekovima upoznat sa prirodnim nepogodama kao što su uragani, tornada, cunami talasi, suše, poplave, zemljotresi… Svjedoci smo i razarajućeg dejstva vulkana – Vezuv 79. godine, Krakatau 1883., Pinatubo 1991. godine i brojnih drugih. Međutim, malo je poznato da pored „običnih“ vulkana postoje i takozvani „supervulkani“ koji se odlikuju velikom površinom i izuzetno jakim erupcijama. Jedan takav vulkan se nalazi ispod nacionalnog parka Jeloustoun i, kako su naučnici utvrdili, izbacuje lavu svakih 600 hiljada godina. Ali kako povezati hod čovječanstva po rubu opstanka i erupciju vulkana? Kada je čovjek prije 70 hiljada godina stigao do jugoistočne Azije, dogodila se posljednja (poznata!) erupcija supervulkana. Riječ je o vulkanu Toba na ostrvu Sumatri, u Indoneziji. S obzirom na to da je vulkanska kupa ispunjena vodom, za jezero Toba se tek 1949. godine posumnjalo da je nekada bio vulkan. Ovo jezero, nastalo nakon erupcije, dugo je stotinu kilometara, a široko oko trideset! Tragovi vulkanskog pepela i prašine pronađeni su u istočnom dijelu basena Indijskog okeana, Bengalskog zaliva, u Maleziji, pa čak i u tri hiljade kilometara udaljenoj Indiji. Pretpostavlja se da je prilikom ove nesvakidašnje erupcije izbačeno oko 2.800 kubnih kilometara materijala! Ukoliko je ova erupcija bila zaista ovako razorna, moguće je da je ona uzrokovala skoro potpuni nestanak čovječanstva. Naravno, ljudi su mnogo više stradali od sekundarnih pojava erupcije, kao što su zahlađenje, suša, nestašica hrane i vode, propratne bolesti. Vjerovatno je erupcija Tobe ubrzala i intenzivirala ledeno doba koje je tada bilo u povoju. Poznato je, naime, da je erupcija vulkana Pinatubo 1991. godine dovela do pojave „godina bez ljeta“, te da se temperatura na sjevernoj hemisferi usljed toga snizila za pola stepena Celzijusa. S obzirom da je erupcija Tobe bila neuporedivo razornija od one vulkana Pinatubo, jasno je da su i efekti ove erupcije bili znatno izraženiji i dugotrajniji. Vjeruje se da je nakon erupcije Tobe nastupilo iznenadno zahlađenje koje je trajalo čitavih 400 godina! Prema nekim proračunima, temperatura u Africi se snizila za čak devet stepeni. Usljed snižavanja temperature nastupile su i katastrofalne suše koje su desetkovale biljni i životinjski svijet. Vjerovatno se isto desilo i ljudima. Moguće je da je baš ova prirodna katastrofa dovela do izumiranja Homo erektusa, a da tome nije kumovao naš prapredak. Iako je, dakle, moguće da je erupcija supervulkana Toba gotovo iskorijenila ljudsku vrstu, moguće je i da je ona „odgovorna“ za tehnološki razvitak tadašnjeg čovjeka. Naime, izuzetno važan izum – mikrolit (kameni alat, oruđe poput oštrice) pojavio se u Africi upravo prije oko 70 hiljada godina. Možda se do tog izuma došlo zbog sve težih uslova života koje je prouzrokovala erupcija? Pošto nauka sa sve većom tačnošću tumači događaje iz davne prošlosti, može se očekivati da će se uskoro pojaviti još konkretniji odgovori koji se odnose na evoluciju čovjeka. Možda ćemo doznati šta se zaista desilo i zašto smo prije 70 hiljada godina bili na ivici opstanka.

Komentar-pogovor

   Nikada se do sada nisam osvrtao na svoje ranije objavljivane tekstove. Mogao sam ovaj tekst, inače objavljen 07.02.2004. godine u dnevnom listu „Glas Srpske“ dopuniti novim saznanjima, ali nisam. Od pisanja i objavljivanja ovog teksta desili su se uragan Katrina, razorni cunami iz decembra 2004. godine, zemljotres na Haitiju iz 2010. i brojne druge veće i manje katastrofe širom planete. Sve su one pokazale koliko je ovo napredno i tehničko-tehnološki sofisticirano ljudsko društvo zapravo ranjivo kada je varljiva ćud Prirode u pitanju. Prema tome, nisam vidio potrebu za dodatnim isticanjem krhkosti čovjeka pred nasrtajem prirodnih nepogoda. Evidentiranje i katalogizacija prirodnih katastrofa, čini se, ne doprinosi istinskom razumijevanju problema i predstavlja tek plodno tlo za različite teorije, hipoteze i interpretacije. Najveći dio ovih teorija i tumačenja katastrofa se odvija na relaciji katastrofisti/kreacionisti – evolucionisti. Tako u knjigama kao što su „Svijet koji je uništen“ Džona Vitkomba, „Krah evolucije“ Djuena Giša, ili „Najveće čudo prirode – kanjon Kolorado, spomenik katastrofe“ Stivena Ostina možemo pronaći čitavu nisku naučnih dokaza (ili „naučnih dokaza“ što zavisi od čitaoca do čitaoca) o tome kako je teorija evolucije potpuna zabluda i o tome kako se biblijska apokalipsa zaista dogodila. Nikako ne treba gubiti iz vida da su naša znanja o Zemlji, pa uostalom i o katastrofama, veoma mlada i da nisu konačna, a još manje savršena. O tome govore i ozbiljni naučni radovi i hipoteze koje možemo naći u knjigama kao što su „Svet u kome (ne) živimo“ Aleksandra Gorbovskog ili „Tajne zemljinih dubina“ M. S. Arabadžija i V. S. Miljničuka. Na koncu, Vegenerova teorija o tektonskim pločama i kretanju kontinenata nije stara ni stotinu godina, a prihvaćena je (iako ne u potpunosti) u naučnoj javnosti prije nepunih pola vijeka.

Katastrofe manjih ili većih razmjera se mogu javiti bilo kad i bilo gdje. Primjera je u izobilju, ne samo kada se radi o „predvidivim“ katastrofama kao što su na primjer zemljotresi u oblasti zone subdukcije Tihog okeana. Jedan takav primjer dao je naš profesor Radenko Lazarević u svom univerzitetskom udžbeniku „Geomorfologija“ – Vulkan Perikutan se pojavio 20.2.1943. na njivi zemljoradnika u Meksiku. Poslije tri dana vulkanska kupa je bila visoka 40 metara, a poslije četiri, čak sto metara. Nakon devet godina vulkanske aktivnosti, kupa je bila visoka preko 700 metara. Drugi primjer neočekivane erupcije (iz istog udžbenika) desio se 1968. godine kada je došlo do erupcije gasova iz jedne bušotine preduzeća Naftagas na periferiji Starog Bečeja. „Bački vulkan“ je bio aktivan sedam mjeseci i za to vrijeme je izbacio ogromne količine vodene pare i raznih gasova, među njima i otrovnih, koji su usmrtili nekoliko žitelja. Problematika apokalipse, odnosno, postapokalipse treba da se posmatra dvojako – sa aspekta prirodnih katastrofa i sa aspekta antropogenih katastrofa. Opsjednuti prirodnim kataklizmama, od Biblije pa do sve učestalijih tzv. filmova katastrofe, gubimo iz vida opasnosti koje se mogu okarakterisati kao katastrofe, a koje potiču upravo od samog čovjeka. Ovdje se ne radi samo o potencijalnoj nuklearnoj katastrofi*, već o brojnim problemima koji su prisutni u savremenom ustrojstvu svijeta i ljudske civilizacije. U smislu prebacivanja težnje na ono što bi se moglo imenovati kao „spektar antropogenih katastrofa“, postaviću nekoliko pitanja za promišljanje:

– Nije li katastrofalna činjenica da se države mogu dogovoriti oko vojne akcije na neku zemlju, ali nisu u stanju da se dogovore o mjerama ublažavanja klimatskih promjena?

– Nije li katastrofalno to što je u nekim zemljama moguće registrovati „Stranku pedofila“, dok u drugima ljudi umiru od gladi i žeđi?

– Nije li katastrofalno to što su izdaci za vojnu industriju mnogostruko veći od izdvajanja za nauku i kulturu?

– Nije li katastrofalna spoznaja da se i danas grade zidovi između pojedinih naroda/država (npr. na granici SAD-a i Meksika ili u pojasu Gaze, ili planirani zid na granici između Grčke i Turske)?

* Tekst je završen i upućen uredništvu časopisa UNUS MUNDUS u decembru 2010. godine, dakle, nekoliko mjeseci prije katastrofe u Fukušimi.

Objavljeno u časopisu UNUS MUNDUS broj 38, maj 2011.

6 thoughts on “NA IVICI OPSTANKA

  1. na zalost moram primetiti, da se drzave dogovaraju na temu klimatskih promena, ali ti dogovori ni malo ne idu covecanstvu u korist….
    primena HAARP-a u svrhe stvaranja klimatskih promena je neosporno, i veoma stetno !

    • Nedodjija, kao član ekspertskog tima za izradu Prvog nacionalnog izvještaja o klimatskim promjenama u BiH (www.unfccc.ba/en/resources/doc_download/1-inc-bh-local-language) znam ponešto o tome šta bi moglo biti urađeno, a šta se zapravo dešava. U pravu si, mnogo toga što se radi je šteto, pa iako posljedice već osjetimo, tek će buduće generacije, bojim se, istinski ispaštati zbog toga.

  2. Nisam do sada znala za“ Backi vulkan“ , ne secam se da smo ga pominjali u skoli.
    Klimatske promene koje izazivaju ekoloske katastrofe uticu toliko negativno na covecanstvo da ce se povecati broj obolelih od ptss-a i drugih psihosomatskih oboljenja, nase mentalno zdravlje je veoma ugrozeno, ali malo ko se o tome zaista i brine.
    Nazalost prece je opskrbiti i donirati vojnu industriju, nego tamo neke „zelene“
    Nemci se ozbiljno bave temom zatvranja svih nukleraki. Videcemo da li ce uspeti i istrajati!

  3. Šitanja na kraju su ti skroz na mestu… Btw, bavimo se sporednim stvarima, glorifikujemo koještarije, a ono što nas zapravo ubija zanemarujemo… Za mene je to problem… (Uzgred budi rečeno, Kormak Makarti, “Put“… Knjiga koja nam govori gde bismo mogli završiti ako ne sagledamo stvari na pravi način…)

Ostavite odgovor

Popunite detalje ispod ili pritisnite na ikonicu da biste se prijavili:

WordPress.com logo

Komentarišet koristeći svoj WordPress.com nalog. Odjavite se / Promeni )

Slika na Tviteru

Komentarišet koristeći svoj Twitter nalog. Odjavite se / Promeni )

Fejsbukova fotografija

Komentarišet koristeći svoj Facebook nalog. Odjavite se / Promeni )

Google+ photo

Komentarišet koristeći svoj Google+ nalog. Odjavite se / Promeni )

Povezivanje sa %s