NEKOLIKO DANA JULA


   Početkom jula nekoliko dana sam boravio u Novom Sadu. Povod jeste bio Exit festival, ali pravi motiv je bila potreba za dekontaminacijom od svega i svačega svakodnevnog: od učmalosti, od umrtvljenih pogleda prolaznika, od političara i njihovih gluposti, mračnih vijesti i još crnjih prognoza, od nagomilanog nezadovoljstva i još veće gomile neplaćenih računa…Novi Sad mi je podario ne samo željeni bijeg od stvarnosti, već i više od toga. Mnogo više, kad malo bolje razmislim. Ovo putovanje mi je vratilo vjeru u to da bolje i ljepše postoji i da to bolje i ljepše ne mora nužno biti hiljadama kilometara daleko. A sve to, zapravo, ima relativno malo veze sa festivalom muzike.

Knjižare u najužem centru grada – to je ono što mi je odmah zapalo za oko. To je ono čega se Banjaluka, na primjer, već godinama odriče, kao da se plaši da će ljudi nešto i da pročitaju! Kad smo kod čitanja, u bašti jednog zaklonjenog novosadskog paba svjedočio sam gotovo nestvarnom prizoru – mladić uz limunadu i kafu čita Stivena Kinga. Ili je to bila knjiga Kurta Vonegata? Nebitno… Ovakav prizor je nemoguće zapaziti u gradu na Vrbasu. A odmah tu, iza ugla, u jednoj od pomenutih knjižara, dijele se besplatni književni časopisi kao što su „Zlatna greda“ i „Avangrad“.

Grad je prepun raznih arhitektonskih ljepotica, skulptura i umjetnosti. Pored toga, na mnogim građevinama sam vidio table sa napisima ko je u njima živio, kada su građene i zašto su važne za istoriju grada. To je takođe nešto u čemu ovdje oskudijevamo. O uređenju parkova (npr. Dunavski park) ili Štranda da i ne govorim. O izuzetnosti plovidbe Dunavom i ljepotama Petrovaradina i Sremskih Karlovaca takođe neću pisati naširoko. Dovoljno je pomenuti da mi se još u Karlovcima učinilo da čujem stihove koji dolaze sa Stražilova. A najglasniji su bili, neka mi niko ne zamjeri za lokal-patriotizam, stihovi Duška Trifunovića.

   Taj paket aranžman sjajnog ambijenta, arhitekture, obilje kulture, umjetnosti i dobre muzike okrijepio me možda i više nego što bi to učinila neka plaža uz more. Zato nije ni čudno što sam na put kući krenuo ispunjen dobrim vibracijama i optimizmom. A da je optimizam u bolje i ljepše opravdan potvrdila je i grupa jedva punoljetnih klinaca koji su nedaleko od biste Mike Antića svirali i pjevali „Halleluyah“ Leonarda Koena.

Umornim korakom, ali sa osmijehom na licu, krenuo sam prema autobusu.

Ima nade! Aleluja!!

Objavljeno na konkursiregiona.net

Advertisements

7 thoughts on “NEKOLIKO DANA JULA

  1. Ovo moram da citiram:
    „…da je optimizam u bolje i ljepše opravdan potvrdila je i grupa jedva punoljetnih klinaca koji su nedaleko od biste Mike Antića svirali i pjevali „Halleluyah“ Leonarda Koena.“ : )

  2. „Više ne prolazim ulicom Dositejevom“…joj, kako je to jedna ružna, smećava mala ulica :), svega „dvesto šest koraka“ 🙂

    Btw, kako mi je čika Jova? (od oktobra se ne vidjesmo)…

Ostavite odgovor

Popunite detalje ispod ili pritisnite na ikonicu da biste se prijavili:

WordPress.com logo

Komentarišet koristeći svoj WordPress.com nalog. Odjavite se / Promeni )

Slika na Tviteru

Komentarišet koristeći svoj Twitter nalog. Odjavite se / Promeni )

Fejsbukova fotografija

Komentarišet koristeći svoj Facebook nalog. Odjavite se / Promeni )

Google+ photo

Komentarišet koristeći svoj Google+ nalog. Odjavite se / Promeni )

Povezivanje sa %s