KRIK


   Kad bi suze zaprijetile pretakanjem preko odbrambenih nasipa donjih kapaka, ona bi odlazila. Odlazila bi pogurena od bola, poput starice ophrvane kostoboljom, a vraćala bi se vedra, drčno uspravna i nasmijana. Nasmijana… Uvijek sam se pitala kuda je to majka odlazila i šta je vraćalo osmijeh na njene usne. Taj osmijeh je bio toliko blag, topao i pun ljubavi da je usud htio da njim rijetko kiti svoje lice. Ništa na ovom svijetu što je tako divno ne može da se vidi često, da bude svakodnevno. Možda upravo to izbjegavanje jame običnosti i zamke rutine i jeste tajna ljepote. Ipak, voljela bih da se majka više smijala.

   Kako sam rasla i majčini tajnoviti odlasci su rasli i bivali češći i, čini mi se, dugotrajniji. Ti odlasci su me činili nervoznom i razdražljivom, mučili su me i razdirali, rasplamsavali stotine maštarija i misli: Možda ima ljubavnika? Da ne ide kojim slučajem u crkvu? Odlazi li kod neke prijateljice za koju ne znam?

Nisam tu misteriju više mogla da podnesem, pa sam jednog julskog sutona odlučila da je pratim. Kao lik iz neke predstave pozorišta sijenki slijedila sam je do zabačenih užirenih šuma hrasta lužnjaka nasukanih na meandru sa druge strane rijeke. Pritajila sam se iza golemog stabla koje je ko zna kada bacilo kvrgavo sidro u raskvašeno i plodno tlo. Hladne kaplje rosile su moje čelo. Srce mi je marširalo sve glasnije, odzvanjajući tako jako da sam mislila da će me odati. Ništa se nije dešavalo. Majka je stajala nepomično poput bronzane statue. Moje su zjenice igrale tango, prilagođavajući se tmini koja se tromo penjala prema krošnjama. Moj dah je bio plitak, nalik onome koji me je obuzimao trenutak prije otvaranja rođendanskog poklona. Uzbuđenje, iznenađenje i… Vrisak! Gotovo neljudski krik iz dubine majčine utrobe probudio je tek usnule ptice. Jeza od prizora strave širila se po mojim butinama, podlakticama i grudima. Krik moje majke, otežao od naplavina bola, izdaje i samoće kao da je trajao satima. A nakon njega uslijedio je još jedan. I još jedan. Činilo mi se kao da urlikom sije sjeme svoje nemoći u trule panjeve, ne bi li ono konačno prestalo nicati u njoj. Pomislila sam kako joj vatra gnjeva zasigurno žeže grlo i kako mora da je jednako teško zadržavati bol u sebi i puštati je iz sebe. U zakatranjenoj mrklini, među nepomičnim i nijemim arhivarima što istoriju zapisuju i čuvaju u godovima, silueta majke se grčila i uvijala nastojeći da udahne snagu za novi krik. I novi. I još jedan. Zaplakala sam tiho i neodređeno. Nisam znala da li plačem od tuge ili zbog straha. Straha od utvare ispred mene koja nije podsjećala na moju majku. Straha od toga da je možda ovaj kipteći užas njeno pravo lice, a da su brižljivost, blagost i smirenost samo gluma, opsjena djece koja ne moraju da znaju za njene patnje. Straha od nepoznanica koje još vrebaju i čekaju da poharaju čistotu uma i srca. Straha od života koji okrutno i bez najave umije ništiti ljubav, radost i sreću.

   Iskrala sam se i krenula kući. Zamičući za grmlje čula sam majčin posljednji hrapavi vrisak kako se pretvara u hropac, da bi skončao ugušen u talasima jecaja. Ušla je nedugo nakon mene. Poljubila me i pomilovala me po kosi smiješeći se…


* Objavljeno u časopisu Književne novine, jul-avgust, 2011.

Advertisements

9 thoughts on “KRIK

  1. Uvijek su strasne spoznaje da ne znamo nista o najblizim ljudima koji nas okruzuju. Koliko puta smo u ranoj mladosti prebacivali roditeljima kako nas uopste ne poznaju i kako je to strasno. Ali da li smo se ikad zapitali koliko mi poznajemo njih i sta stvarno znamo o njima, osim da su nas rodili i da zive sa nama dvadesetak godina (ako ne i mnogo duze). Ovo je mracna prica koja izaziva jezu u kostima i tjera nas da razmisljamo o najdubljim tajnama nasih bliznjih.

  2. zaista umes da „naslikas“ atmosferu…. ali ovde se u stvari ne radi takvoj kontradikciji….
    svi mi u sebi imamo taj „tamni“ deo…. i svi mi obicno sebe ne poznajemo, i najslozeniji zadatak u zivotu jeste upoznati taj, kako kazes neljudski deo sebe, artikulisati ga (krik je samo jedna od mogucnosti) i dati mu pravo glasa….. i integrisati u sebi i sliku kakvu imamo o sebi u svojoj svesti i onaj deo sebe koji potiskujemo…. tek onda postajemo kompletna licnost…. i ne treba se toga bojati…
    🙂

    • Svi mi imamo potrebu (i tu ne postoji generacijski jaz draga Nedodjio!) da ponekad iz sebe izbacimo krik (ili „krik“) kako bismo mogli da nastavimo sa svakodnevnim zivotom. Cini mi se da je danas potreba za tim sve izrazenija, ali osnovni problem je sto se takva potreba pogresno ili uopste ne usmjerava…

  3. Ja sam posle procitane price imala potrebu za krikom… Prolazila me je jeza dok sam citala. Prizvao si mi u secanje neke davno zaboravljene scene. Bol nas nekada previse cvrsto drzi u rukama i ako uspemo na ovaj nacin da ga smanjimo i okrenemo se ponovo zivotu, kao da nista iza nas ne stoji, onda je to nasa snaga…
    Majka se ne predaje bez borbe, prvenstveno bez borbe sa samom sobom…
    Majka je simbol svih nas- predivna prica, dirljivo i „snazno“ napisana…

  4. Svi imaju žute minute, ali samo veliki bol zbog izdaje i samoće koji razdire i srce i dušu može da izazove takav krik… Nema ničeg neljudskog u neljudskom kriku, samo bol koji treba zbog dece preživeti, a ne poludeti. Majka je prvo majka pa sve ostalo i sigurna sam da briga, blagost, nežnost, strpljivost kojom je obasipala svoju decu nije bila gluma…

  5. Povratni ping: Cika Ljubinom ulicom… | Sarahstory

Ostavite odgovor

Popunite detalje ispod ili pritisnite na ikonicu da biste se prijavili:

WordPress.com logo

Komentarišet koristeći svoj WordPress.com nalog. Odjavite se / Promeni )

Slika na Tviteru

Komentarišet koristeći svoj Twitter nalog. Odjavite se / Promeni )

Fejsbukova fotografija

Komentarišet koristeći svoj Facebook nalog. Odjavite se / Promeni )

Google+ photo

Komentarišet koristeći svoj Google+ nalog. Odjavite se / Promeni )

Povezivanje sa %s