LAVOVSKI DIO SVAČEGA


   Proteklih dana su najavljivana brojna nova izdanja, promocije knjiga i gostovanja pisaca, stavljajući tako literaturu u fokus medijske pažnje. Neke od tih novih publikacija sam iščekivao (npr. knjige Adaševića, Demića, Milojevića, Kecmanovića, Ostera, Koplanda…), ali nijedna me nije obradovala kao knjiga „Oda manjem zlu“ Vojislava Voje Čolanovića. Razlozi za to su različiti, i subjektivni i objektivni. Geografija i životni putevi su nas čudno povezali, jer Voja je rođen davne 1922. godine u Bosanskom Brodu, u gradu u kome sam ga i upoznao više od sedam decenija kasnije. Taj će susret, godinama docnije, imati važnu ulogu u mom opredjeljenju da se ozbiljnije posvetim pisanju. Ushićenje povodom njegove nove knjige je prisutno i zbog same spoznaje o autorovim godinama, ali prije svega zbog toga što je svaka njegova knjiga rijedak literarni biser. I to ne samo zato što Čolanović rijetko objavljuje, već što su njegova djela zaista nešto posebno. „Lavovski deo ničega“ predstavlja izuzetnu lekciju iz osnova spisateljskog zanata, dok je ideja za roman „Džepna kob“ o životu fetusa jednostavno zadivljujuća. Nagrade kojima su ovjenčane „Druga polovina neba“ (nagrada Benito Huarez), „Zebnja na rasklapanje“ (Ninova nagrada) i „Osmeh iz crne kutije“ (Andrićeva nagrada) dovoljno govore o kvalitetu njegovih romana i zbirki pripovjedaka. Da, nagrade i djela govore za sebe, ali kritičari (izuzev, možda, Vase Pavkovića), pa ni mediji, nikada nisu dovoljno pažnje posvetili ovom vanserijskom književniku. Ovo potonje je posebno začuđujuće ako se ima u vidu da je Voja Čolanović godinama radio u medijima – u Tanjugu, a potom i na Televiziji Beograd gdje je bio prvi i dugogodišnji urednik Naučnog programa. Njegova naklonost ka nauci je, između ostalog, rezultirala i knjigom „Prekrajanje živog (genetičko inženjerstvo – dostignuća, predviđanja, opasnosti)“. Voja Čolanović, međutim, nije samo pedantan i izuzetan književnik i novinar, on je i bivši predsjednik Srpskog PEN centra i zapaženi prevodilac; prevodio je Foknera, O Nila, Linga, Čerčila, Akutagavu Rjunosukea… Njegov trag je ostao i u Beogradskom dramskom pozorištu gdje je jedno vrijeme radio kao dramaturg, u IP „Rad“ gdje je bio urednik za svjetsku književnosti i u časopisu „Savremenik“ gdje je dugo bio član uredništva, a ne treba zaboraviti da je bio i član stručnog savjeta „Galaksije“.

   Imajući sve navedeno na umu, dajem si za pravo da kažem da je Voja Čolanović svojim radom i djelima ostavio pečat u mnogim sferama života i da je tako postao lavovski dio svačega – ne samo naše književnosti XX (a evo i XXI !) vijeka, već televizije i novinarstva uopšte, te nauke, umjetnosti i kulture u najširem značenju tih riječi. Jednom prilikom je izjavio: „Zašto pišem, zacelo neću nikada saznati, i izvinite, baš me za to briga“. E pa, ni nas nije briga za to, dragi Vojo! Važno je da pišeš i da i dalje donosiš radost čitaocima.

Objavljeno na konkursiregiona.net a dostupno i na: mlad grad.com i kazaliste arusa

Advertisements

6 mišljenja na „LAVOVSKI DIO SVAČEGA

Ostavite odgovor

Popunite detalje ispod ili pritisnite na ikonicu da biste se prijavili:

WordPress.com logo

Komentarišet koristeći svoj WordPress.com nalog. Odjavite se / Promeni )

Slika na Tviteru

Komentarišet koristeći svoj Twitter nalog. Odjavite se / Promeni )

Fejsbukova fotografija

Komentarišet koristeći svoj Facebook nalog. Odjavite se / Promeni )

Google+ photo

Komentarišet koristeći svoj Google+ nalog. Odjavite se / Promeni )

Povezivanje sa %s