CRVENA KNJIGA


   Zabrinuti za budućnost brojnih endemskih vrsta u Bosni i Hercegovini, Matija i Senka su odlučili da osnuju Udruženje za zaštitu endema. Bilo je to dobro vrijeme za pokretanje takve akcije jer su nakon rata brojne međunarodne organizacije dijelile dolare i šakom i kapom. Matija je imao zadatak da pribavi sve neophodne dozvole, a Senka je sa Crvenom knjigom pod miškom (u kojoj su pored ugroženih vrsta bili pobrojani i svi poznati endemi sa ovih prostora) trebala obilaziti raznorazne humanitarce u potrazi za novčanom pomoći.

     Matija je nakon mnogo muka i objašnjavanja u kancelarijama lokalne administracije konačno uspio dobiti odobrenje za osnivanje Udruženja. Ali to uopšte nije išlo glatko. Prvo su ga u jednoj buđavoj, socijalistički sivoj kancelariji detaljno ispitivali o tome da li je on možda nekakav špijun, tjerali ga da prizna za koju službu radi i koji su stvarni razlozi osnivanja ovakvog udruženja. Kada im je predočio Crvenu knjigu njihove oči su na trenutak unezvijereno zasjale, kao u neke divljači koju progone lovački psi, ili čovjeka koga progoni sumnjiva prošlost. Kada su je otvorili, vidjeli su da je njihov strah neopravdan. Onda su ga proslijedili u drugu sobu ispunjenu paranojom gdje ga je dočekala službenica sa još uvijek svježim tragovima jogurta na nausnici. Ona ga je pitala o porijeklu, zapisivala neke brojeve iz njegove lične karte, raspitivala se o radnom mjestu njegovih roditelja… Dala mu je papirić na kojem je pisalo njeno mišljenje o slučaju i potom ga šutnula kao ping-pong lopticu u neku podrumsku prostoriju gdje se izdaju potvrde za sve i svašta. Tamo je Matija istrpio još nekoliko zblanutih pogleda i zajedljivih komentara pomiješanih sa znojem, smradom natrulih registratora arhive i skoro proždranog bureka. Brkati čikica je svojom masnom rahitičnom šakom udario jedan od pečata i Udruženje je bilo osnovano.

     Senka je za to vrijeme pješačeći prešla nekoliko desetina kilometara u potrazi za ljudima koji bi bili voljni pomoći njihov plemeniti cilj. Pokazivala im je sličice biljaka i životinja i recitovala im napamet naučene latinske nazive kako bi zvučala ubjedljivije. Govorila im je o značaju zaštite ovih vrsta, o njihovom rasprostiranju i stepenu ugroženosti. Čak je prepričavala i priču o tome kako je došla u posjed Crvene knjige. Mislila je da će čudne okolnosti pod kojima je knjiga došla u njen posjed ponukati nekoga od njih da odriješi kesu. A okolnosti su zaista bile čudne, na neki način gotovo nevjerovatne i onostrane. Senka je jednog ratnog avgustovskog popodneva prije nekoliko godina krenula prema centru polumrtvog izranjavanog grada da se nađe sa prijateljicom. Iznenada je zaduvao jak jugo (što je za tu tačku na globusu veoma neobično), kidajući lišće i uznoseći ga do neslućenih visina. Za par minuta i ono malo ljudi je nestalo sa ulica, a ptice su zlokobno graktale pod zaštitom streha, nepotrebno najavljujući očigledno. Krupne kišne kapi su potpuno zamaglile vidik prije nego što je led započeo sviranje koračnice na limenim dobošima i ksilofonu od crijepa. Potražila je zaklon u podnožju nekadašnjeg Radničkog doma, sada napuštene zgrade na čijem vrhu se i dalje razaznaju obrisi slova imena koje je u jednom drugom životu milionima značilo tako mnogo. Tek kada je ušla u memljivu prostoriju čiji je ulaz bio zakamufliran mahovinom i bršljanom, Senka je uočila da nejaki strop ispunjen trstikom nije izdržao zemljotrese haubica i topova i da se sadržaj prostorije iznad sručio na gomilu koja je stajala pred njom. Upalila je šibice – koje su u vremenu bez struje bile nešto bez čega se nije mogla zamisliti svakodnevica – i vidjela brdo ispreturanih, presavijanih, zgnječenih, vlagom natopljenih i naglavačke nasađenih knjiga. Izgledale su kao jeretičke knjige pripremljene za lomaču koja će dodatno grijati ionako uzavrela srca pravovjernih. Oluja je napolju bjesnila već pola sata donoseći privremeni mir jer čak ni mržnja pomiješana sa barutom u čahurama puščanih redenika ne može promoliti svoju ružnu ubojitu glavu po ovakvom nevremenu. Senkine ruke su do lakata bile u blatu i vlažnoj, ljepljivoj prašini dok je preturala po napuštenom blagu. Bilo je tu svega: dokumenata o urbanističkim rješenjima, hronika NOP-a iz raznih dijelova bivše zemlje, zbirke govora druga Tita, knjiga Balzaka, Tolstoja i Selindžera, kao i kompletna lektira za osmogodišnju školu. Onda je sasvim slučajno vidjela Crvenu knjigu u sendviču između dvije zelene šnite odbjegle iz sabranih dijela Miroslava Antića. Na njima se kao neki čudni kalem klackala jedna zbirka Vaska Pope. Senka je na trenutak zastala a zatim izvukla knjigu iz pjesnikovog vlažnog i elegičnog zagrljaja u koji je nekako teturajući sada dospio Popa. Knjiga je bila neočekivano dobro očuvana i njoj se u polutami učinilo kao da je jedva dva-tri puta prelistana. Nije bila sigurna koliko je vremena prošlo kada je urlanje vjetra prestalo i kada su se ptice ponovo začule. Izašla je napolje izgrebanih koljena i umrljanih obraza, kao iz rudarske jame, noseći u rukama poveći ukoričeni rubin.

     U jednoj od mnogobrojnih međunarodnih organizacija konačno su imali sluha za Senkinu i Matijinu ideju i dodijelili im oko osamsto dolara. Ohrabreni, osmislili su i izradili letke i bedževe koje su namjeravali podijeliti na tribinama širom zemlje. Vrijeme je prolazilo a na tribine niko nije dolazio. Članske karte udruženja koje je dizajnirao Matija još uvijek su bile uredno složene u male kutijice. Svaki put kada bi pogledali u njih činilo im se da im se prazne linije na kojima bi trebalo stajati nečije ime rugaju iskrivljenim podsmijehom. Ubrzo su shvatili da će uzalud potrošiti sav dobijeni novac, pa su odlučili da naprave male promjene u pristupu. Matija je smatrao da se u ovim teškim vremenima ljudi ne mogu brinuti o ugroženim životinjama ili endemima; sve dok ima toliko ljudi kojima je potrebna pomoć, njihovi napori će biti besmisleni. Tako su se složili da preimenuju udruženje u Društvo za pomoć ugroženim ljudima, životinjama i endemima. Namjera im je bila iskrena kao i ranije – da pomognu ljudima kojima je ona potrebna, ali da istovremeno upozore javnost o ugroženim i endemičnim vrstama i da prikupljaju sredstva za njihovu zaštitu.

     Godinu dana su bezuspješno tragali za dobročiniteljima, volonterima i sponzorima. Prošli su kroz tačno trideset šest većih i manjih gradova u potrazi za članovima i ljudima koji su voljni pomoći drugim ljudima i, na koncu, životinjama. Ništa. Niko. Nigdje.

     Senka je uzela olovku i otvorila Crvenu knjigu. U odjeljku sa pobrojanim ugroženim vrstama, prije čovječije ribice po azbučnom redoslijedu, ona je odlučno debelim štampanim slovima dopisala jednu jedinu riječ: čovjek.

Objavljeno u Sarajevskim sveskama

Advertisements

4 thoughts on “CRVENA KNJIGA

  1. slucajno sam sinoc kasno, pogledala vesti… dramaticno su najavili da nam preti ako se ne zastitimo/ drzava, odgovarajucim mehanizmima ekonomska kriza kao u Grckoj… kao da ovo sto vec prozivljava narod nije dovoljno… ( previse lak je ovaj moj komentar, no samo mali uvod, ne zelim da duzim, onda sam procitala pricu i nisam umela nista smisleno napisati…)
    U tvojoj prici je sve vec receno…
    Dobro je da postoje ljudi koji jos veruju i ljudi koji zele da se bore, ma kako to zavrsilo…

Ostavite odgovor

Popunite detalje ispod ili pritisnite na ikonicu da biste se prijavili:

WordPress.com logo

Komentarišet koristeći svoj WordPress.com nalog. Odjavite se / Promeni )

Slika na Tviteru

Komentarišet koristeći svoj Twitter nalog. Odjavite se / Promeni )

Fejsbukova fotografija

Komentarišet koristeći svoj Facebook nalog. Odjavite se / Promeni )

Google+ photo

Komentarišet koristeći svoj Google+ nalog. Odjavite se / Promeni )

Povezivanje sa %s