POSEBAN SOJ

Na putu do biračkog mjesta prošao sam ispod predizbornog plakata. Četiri godine star, taj plakat je od prošlih izbora stajao zavezan za dvije topole opkoračujući cestu i nadvisujući ljude. Četiri godine. Svašta se zbilo za te četiri godine. Marku Petrovom je uginula ždrebica, a Persina jedinica se konačno udala. Mitrovog sina je doktor Živković jedva odgovorio od ideje da postane profesionalni vojnik, rekavši mu jednom zgodom da postoji viša, niža i vojna inteligencija, što ovaj i nije baš najbolje razumio. Gajin Ilija se razbolio i umro prošle jeseni, a Ana je ozbiljno nagrdila glavu dok je izlazila iz kokošinjca, pa sad žmirka na desno oko. Za četiri godine rijeka nam je dva puta ulazila u kuće, led nam je potukao ljetinu, mraz nam je tri godine dolazio u aprilu i maju, grom je lani spalio pet stogova sijena, a od suše nam je sve usahlo. I pogledam taj plakat ponovo i Ljubinka Savinog što se s njega smješka, a njemu ništa! Ni izblijedio od sunca nije. Ni vjetar mu nije mogao ništa, ni kiša, ni mraz. Munje mu ni čuperak nisu pomakle! Jedino što se za te četiri godine ponešto izobličio, užirio, vrata mu nestalo, pa mu glava nekako čudno na ramena nakalemljena. I dok gledam u glasački listić, čini mi se da će onaj plakat nadživjeti sve u selu. Možda i sela neće biti, ali on će se i dalje njihati na povjetarcu zajedno sa topolama. Političari su poseban soj, žilav, neuništiv. Otpornijeg korova od njih, siguran sam, nema.