LINIJE


Nema zidara sa svršenom kućom, nema krojača sa novim odijelom, nema kartografa sa apsolutnim poznavanjem prostora i granica. Tako je profesor Radivojević govorio svojim studentima na početku svakog semestra, dajući im do znanja da su učenje, rad i usavršavanje procesi koji traju cijeli život. Nije to bila tek puka priča za zastrašivanje brucoša. Profesor Radivojević je zaista živio tako: specijalizacija u Poljskoj, doktorat na Lomonosovu, izučavanje projekcija, višemjesečna mjerenja, topografska snimanja, konferencije i kongresi, kartografski znaci, linije…

Linije!

Isprekidane, izlomljene, ravne i vijugave. Linije! Tačno iscrtane, one su za njega predstavljale najbliži korak do savršenstva, najgrandiozniji domet ljudskog umijeća. Crtao ih je ljubavlju kakvu nikada nije osjećao prema nekoj ženi, pažnjom fanatičnog špijuna, ushićenjem kakvo može da doživi samo vjerujući kada konačno stigne na mjesto hodočašća. Crtajući ih na papiru, profesor Radivojević je i oko sebe povlačio linije, gradeći tako nevidljivu i nesavladivu barijeru za ljudske dodire. Tamnica u koju se zazidao odbijala je i najupornije ženske čežnje i najistrajnije prijateljski ispružene ruke. Postao je zarobljenik vlastite strasti, a hirovite granice i prevrtljive varljive linije bile su sve što mu je trebalo da bi bio srećan. Živio je sam, obedemljen zidinama od prašnjavih karata i memljivih atlasa.

Profesor je čvrsto vjerovao da je spoznao većinu tajni prostora. Onog istog prostora u kojem se rađaju ljubavi i djeca, koji je išaran grafitima, zatrpan gomilama otpada i u kojem vaskrsavaju mržnje i antagonizmi u cikličnim cunamijima istorije. Onog prostora u koji je tako rijetko zalazio. Proučavajući kartografiju i njenu istoriju, od Ptolomeja, preko Al-Idrizija do Keplera, Merkatora i dalje, profesor Radivojević je pronicao u dostignuća čovječanstva, u razvoj ljudske misli, nauke i filozofije. Otuda i nije za čuđenje njegov spokoj i uvjerenje da poznaje svijet u kome živi. Nije ni slutio koliko je nepredvidiv taj prostor oko njega, ta svirepa boleština koja prijeti ćelijskoj opni od tananih linija kojom je bio opasan.

Linije!

One dolaze, ali ne onako kao prije, kada ih je dozivao u snovima. Dolaze nepozvane! I već su tu, iza one padine, a već sutra… I čuje se huk koji im prethodi. I brda bljuju oganj na tjelesa što su nekad njima hodila uz stada ovaca. I linije se uvijaju, izvijaju, skaču i sikću kao zvečarke, a svakim njihovim otrovnim trzajem nove kolone odlaze u prazan prostor, u nepoznate bjeline slijepe karte.

Upravo je bjelina bila sve što je vidio onog jutra kada se našao u jednoj od kolona. Neiscrtan prostor pod snijegom ležao je ispred njega poput džinovske plahte za konačni počinak. Po prvi put se stari profesor uplašio užasa prostora, jer po prvi put nije on bio taj koji je povlačio linije i crtao granice. To je sada činila ruka utvare za koju je mislio da je odavno ispustila posljednji zadah smrti. Prvi put profesor Radivojević, akademska veličina i nesumnjivi autoritet, nije znao gdje se nalazi i kuda ide. Bio je potpuno izgubljen; on, čije su godine iscurile kroz zjenice uperene na geografske karte; on, koji je sferu geoida sa lakoćom alhemičara pretvarao u ravan; on, koji je besprijekorno kartirao razvođa, glavne gradove, migratorna kretanja, slivove, planinske vijence i kotline, teritorije pojedinih etnosa i rasprostiranje određenog jezika ili kulturnih uticaja. Kao pomahnitala igla kompasa položenog na metalni astal, okretao se oko sebe, unezvijeren, pokušavajući da razazna kroz koju ga to klisuru vodi zbjeg. Za razliku od drugih suvonjavih čemernika u toj ljudskoj, živoj liniji, on nije imao nikoga kod koga bi otišao – ni djece, ni bliskih rođaka, ni pravih prijatelja. Nikoga. Nije znao da je to obično slučaj sa ljudima koji izađu iz tamnice. Nije slutio da će jednoga dana morati da napusti sigurnost svoje tamnice i golemo jalovište znanja u njoj. Jedino što je ponio sa sobom bila je knjiga Ratimira Gašparovića „Bosna i Hercegovina na geografskim kartama od prvih početaka do kraja XIX vijeka“ (Sarajevo, 1970.) koja se tog jutra našla na njegovom radnom stolu. Knjiga Ratimira Gašparovića. Ratimira. Rat i mir…

Narednih dana, na putu za Banjaluku kuda je krenula većina izbjeglica, profesor Radivojević je uzaludno prevrtao tu knjigu tražeći u njoj neki trag, neki odgovor na nepostavljena, ali očigledna pitanja. U tim trenucima je podsjećao na vašarsku vračaru koja bulji u linije na dlanovima lakovjernih. Znao je svaku referencu koja se u knjizi pominje, svaku kartu, svaku liniju, svaku granicu. A opet, činilo mu se da ne zna ništa.

   – E, moj profesore, đe ti živiš?! Još malo pa će i dvajest prvi vijek, a ti još rovariš po nečemu što davno bijaše – rekao mu neki seljak pošto ga je prethodno danima posmatrao kako nervozno prevrće stranice svog bezvrijednog prtljaga.

Gdje živim? Kuda idem? Gdje je ovo? Šta je ovo gdje se sada nalazim? Ista pitanja su mu odzvanjala u glavi, uhodeći ga i u snu poput hladnokrvnog snajperiste bez savjesti.

Pronašli su ga na spisku crvenog krsta. Primili su ga sa pažnjom i, onako dronjavom i zbunjenom, uputili mu dobrodošlicu i dali mu odlikovanje. Iz barake izbjegličkog centra su ga doveli ljudi koje nije poznavao, u uniformama čije oznake nije poznavao, pred druge ljude u istrošenim demodiranim odijelima koje nije poznavao koji su mu poklonili orden čije reljefe nije poznavao. Rekli su mu da će dobiti stan i titulu akademika ukoliko se prihvati posla.

   – Kakvog posla? – naivnošću djeteta upitao ih je starac.

   – Valja nam, profesore Radivojeviću, nove karte crtati! – odgovorili su ljudi u odijelima gotovo jednoglasno.

   – Nove granice opština, granice teritorija, granice srpskih i one njihovih zemalja, linije razgraničenja, karte minskih polja… Mnogo je posla, profesore, i sam bog vas je poslao! – dodade čovjek u kasnim tridesetim, nezreo da bude vođa, iako mu je, prema držanju ostalih, upravo ta uloga bila dodijeljena.

Njemu se činilo kako je prije u pitanju đavolska rabota. Činilo mu se da više ništa ne poznaje – ni ljude, ni zemlju, ni zastave ni grbove, ni granice. Činilo mu se da će sopstvenu žuč povratiti ako pokuša da povuče još jednu jedinu liniju. Činilo mu se da bi mu se ruka odmah osušila ili bi se, može biti, iz lakta izvalila ako bi se dohvatio olovke i povukao kakvu liniju.

Linije!

Nekada su bile njegove slastonosne ljubavnice i iskre što su palile njegovu požudu. Sada mu se javlja gađenje od same pomisli na njih, kao da su se pretvorile u olinjale lažljive kurve koje niko ne želi i koje nikoga ne mogu da zadovolje. Prostor, koji je mislio da poznaje dobro, bolje od drugih, sada mu se nepoznatim izobličenim kezom ceri u lice poput zvijeri koja je namirisala vrelinu uskolale krvi. A granice, i one ravne afričke i one prirodne što kao pijane krivudaju Kordiljerima, i one što nekada razdvajahu dobro od lošeg, moralno od nemoralnog, naše od njihovog, i sve one izmišljene, umišljene, dobro promišljene i nametnute granice koje je poznavao, sve one su se pomiješale u njegovom umu, ostavljajući za sobom strah saznanja i haos neznanja. Zato i nije mogao da prihvati ucrtavanje granica koje mu je ponuđeno. Zahvalio se uljudno i otišao u mrklinu, ostavljajući orden na stolu presvučenom istrošenom crvenom čojom čiji su blistavi dani zakopani pod grumenjem zemlje sa posljednje lopate na zadnjoj omladinskoj radnoj akciji.

   Profesor Radivojević se upokojio nedugo potom u sobi u kojoj nije mogao da si priušti ni osamu, jer ju je dijelio sa još desetak zlosrećnika. Ti su ljudi kasnije govorili kako je svakodnevno pisao pisma i molbe ambasadama i konzulatima ne bi li ga pustili da ode iz zemlje. Profesor nije znao (ili nije želio da zna) da su povučene neke nove linije, nove granice i da su pale gvozdene zavjese na pozorišne daske Evrope, udarivši jako poput malja gnjevnog Tora. Tako jako, da su se uzdrmale i planine i rijeke i međe i linije na dotadašnjim kartama. A te nove linije su trebale da razdvoje žito od kukolja, civilizovane od varvara, kužne od zdravih. On je, istina ne svojom krivicom, bio žigosan i kao varvarin i kao kukolj i kao kužna pošast. Zato ga i nisu pustili tamo, preko linije.

Linije!

Samo su one vječne, čini se, iako nisu i postojane. Oduvijek su bile tu i zanavijek će tu i ostati. Rigidne i porozne, stvarne i imaginarne, omrznute i voljene, one će nas zasigurno nadživjeti. To potvrđuju i dvije prekrštene linije nad grobnom humkom na koje su urezani profesorovo ime i godine rođenja i smrti. To je sve što je od njega ostalo. Linije!

Dostupno i na konkursiregiona.net

16 thoughts on “LINIJE

  1. Tako bih rado rušila zidove, brisala linije…
    trčala bosa sa osmehom na licu,
    ljubila pticu u letu i dosudila smrt bajonetu!

    Divna ti je priča, Berislave… ali sam se sad nešta stužila!
    Kad bih imala čarpobni štapić, ovaj svet bi bio jedno divno mesto za život!!!

  2. Skoro me je jedna žena sa nevericom gledala kada sam pričala o svojoj slobodi.Njeno vidjenje braka kosilo se sa mojim životnim pravilima. I što sam više objašnjavala manje joj je bilo jasno. Kako nekom objasniti da granice – linije ne znače ništa ako se nacrtaju ili odrede. Prave granice se nalaze u nama, u našim glavama i to je jedino ono što nas vodi i zaustavlja.

    Prava sreća je voleti nekog bez prisvajanja i isto biti tako slobodan da odeš i na kraj sveta, a opet dovoljno zarobljen da znaš gde su tvoje granice i gde ti je mesto.

    Linije – granice su deo nas. Jedino je različito to što ih svi mi gledamo drugačijim očima i merimo drugačijim merama. A teško je naći pravu meru, zar ne? 🙂

  3. Jako mi se dopada lajtmotiv ove priče. Perfektan, izrazito misaoni tekst. Neophodno je da čestitam još jednom, dakle, sve čestitke!!

Ostavite odgovor

Popunite detalje ispod ili pritisnite na ikonicu da biste se prijavili:

WordPress.com logo

Komentarišet koristeći svoj WordPress.com nalog. Odjavite se / Promeni )

Slika na Tviteru

Komentarišet koristeći svoj Twitter nalog. Odjavite se / Promeni )

Fejsbukova fotografija

Komentarišet koristeći svoj Facebook nalog. Odjavite se / Promeni )

Google+ photo

Komentarišet koristeći svoj Google+ nalog. Odjavite se / Promeni )

Povezivanje sa %s