SRCE OD TERAKOTE


   – Gotovo je! – uzviknula je, briznuvši u plač. Gledala je u rasparčanu zemlju, u iznevjereno obećanje, u pogažen zavjet, u krhotine nekadašnje sreće.

   Bilo je proljeće kada se u kolijevci civilizacije zanjihala njihova ljubav. Sabina i Sargon bili su tek srednjoškolci kada su im se pogledi sreli, usred poluaridnog krajolika nalik mjesečevom, par sati vožnje udaljenom od Damaska. Prisjećala se kako su joj trnci puzali uz kičmu kada ju je prvi put uhvatio za ruku, kako joj je cijelo tijelo ustreptalo kada je svoje usne spustio na njen vrat, kako joj je zaigralo desno oko onog dana kada je saznala da je Sargon musliman.

   – Mi to možemo preživjeti – rekao joj je tada smirenim i ubjedljivim glasom Proroka.

I jesu, uprkos suzama roditeljskim i urokljivim pogledima zadrtih mještana, u inat glasnom negodovanju ujaka, tetaka i djedova na obje pobožne strane.

   Na dan godišnjice njihove ljubavi, razmijenili su poklone – simbole. Sabina mu je poklonila pjesmu, tananu izjavu vječne odanosti, a njoj Sargon srce koje je načinio od terakote. Na poleđinu je, pomalo djetinjasto i kičasto, utisnuo inicijale njenog i svog imena. Bio je to prikladan i pomalo preromantičan surogat-poklon. Sargon je zapravo želio da joj daruje staklenu kuglu u kojoj se neka poznata građevina banja u imitaciji snježnih pahulja. Znao je da Sabina nikada nije vidjela snijeg i silno je pokušavao da pronađe staklenu kuglu. Nije uspio. (Kada bi to znali, zli jezici bi sigurno rekli kako se nije dovoljno potrudio.)

   Godišnja doba, ako ih možemo tako nazvati, nizala su se neuhvatljivo brzo kao priljepci po kamenju plićaka. Sabina i Sargon su već smislili plan kako će otići negdje u inostranstvo i tamo ozakoniti svoju ljubav. Tu tajnu niko nije smio da zna. Nekoliko nedjelja prije njihovog „turističkog“ putovanja na Maltu, Sargon je dobio poziv za odsluženje vojnog roka. U Siriji je to vrlo ozbiljna stvar; samo sin jedinac i pojedinci iz bogatijih porodica nisu morali da idu u vojsku. Sargon je imao mlađeg brata, a novac za otkup vojne obaveze nije imao. Zato je odlučio da ode u Saudijsku Arabiju prije nego što vojna policija zagrmi pred njegovim vratima. Tamo će, mislio je, zaraditi dovoljno da može da se vrati, otkupi svoju službu i nastavi svoj život sa voljenom Sabinom. Ona ga je preklinjala da ne odlazi, kao da je imala neko čudnovato predskazanje. Nije poslušao. (Kada bi znali za ovo, zli jezici bi sigurno rekli kako nije želio da čuje vapaje žene koja voli.)

   Mjesecima je samo radio i spavao. Ponekad bi, izmoren, zaspao u prljavom molerskom odijelu, nadajući se da će mu se Sabina uplesati u snove. Javljao se gotovo svakodnevno i pisao joj jednom sedmično preduga, patetična i depresivna pisma koja su se davila u talasima nostalgije.

A onda je, jedne pretople sparne srijede, u malenoj prodavnici pored koje je živio, upoznao prelijepu djevojku bademastih, smaragdnih očiju. Pisma Sabini su se prorijedila, bila sve kraća i počela da liče na telegrame bez emocija. Potom su i telefonski pozivi postali sve rjeđi i nalik nevoljnim razgovorima posvađanih rođaka. Sabina je znala da nešto nije u redu, ali nije mogla nikome to da kaže, jer su je svi ionako začikivali i tvrdili kako je „on otišao među svoje, po svoje“. Njen užas je narastao svakim novim danom i svakim novim pozivom, a tjeskoba ju je proždirala iznutra sve više i halapljivije. Jedini lijek kojeg je mogla da se sjeti bilo je povlačenje u sebe i obavljanje ispraznih kućanskih poslova. Jednog od tih dana u samonametnutom tamničenju brisala je prašinu na polici gdje je stajalo srce od terakote. Telefon je zazvonio i ona se prenula iz turobnih misli, srušivši podlakticom krhko srce na išaranu ponjavu.

   – Gotovo je! Ovo je znak! Gotovo je! – uzvikivala je dok je telefon još uvijek zvonio. Bila je sigurna da je upravo to Sargonov poziv kojim će joj reći konačno: „zbogom“. Telefon je neumorno zvonio, ali Sabina nije podigla slušalicu. Gledala je u rasparčanu zemlju, u šrapnele srca rasute po podu. Prestala je da jeca tek pošto joj se jedna slana kapljica ušunjala u usta. Tada je, nenadano i brzo, spakovala nešto stvari i otišla, ostavivši otključana vrata i razbijeno srce.

* * *

(Ovu priču sam čuo za vrijeme jednog boravka u Siriji. Ne znam tačno koje godine je to bilo, ali se sjećam da je Ijad, prijatelj koji mi je sve ovo ispričao, u to vrijeme još uvijek imao crnu gustu kosu bez zalizaka. Rekao mi je da niko tačno nije siguran u završetak ove priče, jer postoji nekoliko mogućih epiloga. Prvi od njih kazuje kako je Sabina otišla u neki manastir uklesan u stijenama, negdje na sjeveru, gdje i danas misli na Sargona i moli se za njega. Drugi nagađa da se bacila u duboku jamu nedaleko od svog doma. Na moju sumnjičavost i opasku o prtljagu, Ijad mi je odgovorio da je moguće kako je stvari ponijela upravo da zavara trag o samoubistvu. Moja prepoznatljiva ljubopitljivost je bila direktna i napadna, pa sam na koncu upitao i za telefonski poziv. Pamtim kako se Ijad mistično nasmiješio. Rekao mi je da je moguće da je Sargon zaista zvao onoga dana, ali ne da prekine njihovu romansu, već da joj kaže da je uštedio dovoljno novca i da se vraća u zemlju. Neki idu čak toliko daleko da tvrde kako je Sargon prevrnuo pola Arabije da pronađe staklenu kuglu sa snijegom kako bi je poklonio voljenoj i da je u tome uspio. Drugi špekulišu da je Sabinin instinkt bio ispravan i da je Sargon zvao da joj kaže kako je pronašao novu ljubav i da nema namjeru da se vraća. Zli jezici bi uvijek likovali kada bi pričali o tome, ističući kako se naše i njihovo ne može miješati, da je tako bilo odvajkada i da će tako i ostati. Konačno, nasmiješio se Ijad, postoji još jedna verzija prema kojoj telefonski poziv nije ni postojao. Sabina ga je umislila, isto kao što je izmislila i Sargona i njihovu ljubavnu vezu. Sjećam se kako sam se upinjao da iskontrolišem mišiće lica i prikrijem zaprepašćenje. Vjerovatno nisam uspio u tome jer me je Ijad potom potapšao po ramenu i rekao mi doslovce ovako: „Dragi moj prijatelju, možda je Sabina samo usamljena djevoka koja je sama sebi podarila srce od terakote. Štaviše, ona možda nikada nije ni postojala. Možda je sve ovo izmislila neka druga Sabina, neka druga ostavljena djevojka, neko nepoznato usamljeno srce.“)

Objavljeno na knjizevnost.org i konkursiregiona.net

20 thoughts on “SRCE OD TERAKOTE

  1. Ima neke posebnosti u ovim tvojim romanticnim pricama. Ovu sam cekala sa nestrpljenjem, jer kada sam procitala naslov, mislila sam kako bi morala biti jako emotivna i romanticna, puna ljubavi… i nisam se prevarila. Hvala sto si je podelio sa nama.
    Bravo i vise od zasluzene nagrade 🙂
    pozz

  2. Hej, slucajno sam pronasla ovu pricu i zaista je sjajna. Atmosfera me jako podsjeca na Zute dunje carigradske. Ustvari, kada bi ova prica bila scenario za film, saundtrek bi bile Zute dunje.:) Bravo, bravo, bravo!

Ostavite odgovor

Popunite detalje ispod ili pritisnite na ikonicu da biste se prijavili:

WordPress.com logo

Komentarišet koristeći svoj WordPress.com nalog. Odjavite se / Promeni )

Slika na Tviteru

Komentarišet koristeći svoj Twitter nalog. Odjavite se / Promeni )

Fejsbukova fotografija

Komentarišet koristeći svoj Facebook nalog. Odjavite se / Promeni )

Google+ photo

Komentarišet koristeći svoj Google+ nalog. Odjavite se / Promeni )

Povezivanje sa %s