INTIMNA PRVOMAJSKA ISTORIJA


   Jesmo. Pretjerivali smo. Naročito u jelu. Jednom godišnje, za 1. maj, okupljali su se gotovo svi članovi familije. Svake godine smo se okupljali kod nekog drugog – u Pančevu, u Prisadama, u Šiljakovcu, u Batrovcima… Žene su se takmičile u spravljanju kolača koje smo (naročito mi klinci) nemilosrdno čistili sa ovala. Muškarci su igrali šah, jamb i razne kartaške igre. Mi, djeca, trčali smo, igrali se loptom, smijali se jedni drugima zbog različitih dijalekata i akcenata kojima smo govorili. Pretjerivali smo, istina je. I neka smo. (Može li se uopšte pretjerati sa smijehom, veseljem i radošću?) Tako pamtim praznik rada. Do 1992.

   Prvi „samostalan“ 1. maj proslavio sam 1994. Nas četvorica kradomice smo spakovali peškire i bermude (roditeljima smo rekli da idemo na izlet negdje blizu uz Savu) i zaputili se pješke u devet kilometara udaljeno selo u kojem, tako smo čuli, postoji jezero. Sjećam se tišine i napuštenih, razrušenih kuća. Sjećam se omanje baruštine prepune odbačenih zamrzivača, šporeta i ko zna čega još. Sjećam se kiše. Sjećam se kako smo pokisli i kako smo bili umorni od hodanja. Sjećam se kako smo bili ponosni što smo skrili našu tajnu od odraslih. Sjećam se kako smo bili srećni.

Jesmo. Pretjerivali smo. Naročito u piću. Svaki naredni 1. maj bio je još otkačeniji, razuzdaniji. Možda najčudniji bio je onaj 1998. godine kad je bilo posjekotina, polomljenih ruku, saobraćajnih udesa (bez ozbiljnijih posljedica). Jesmo, pretjerivali smo, kao da smo znali šta će se desiti kada se konačno i zaposlimo. Jesmo, bili smo srećni. I neka smo, jer vrebala nas je zrelost.

   Otkad smo postali radnici, praznik rada kao da više nije ono što je bio. To je uvrnuto i naopako, znam, ali tako je. Tu i tamo nekakav roštilj, čaša piva i partija bele. Ozbiljne priče i takmičenje kome koliko kasni plata, šuplje političarenje, kukanje i „olakšavanje duše“, otužno nabrajanje onih koji nemaju posao. Razloga za praznovanje gotovo da i nema. Formula 8+8+8 (rad+slobodno vrijeme+spavanje), ukoliko uopšte postoji, orbitira negdje nad drugim geografskim širinama. Ovdje kao da su sve formule (neuspješno) potrošene. Naročito je stradala osmica slobodnog vremena! Prepolovila se, jadnica, učetvrtala čak.

Zašto i šta onda proslavljati? Pa upravo to slobodno vrijeme, ako ništa drugo – tu nedjelju zalutalu u avliju utorka. Slavimo tu sudačku nadoknadu, taj poklon kojem će se mnogi obradovati. Slavimo vrijeme koje bi valjalo utrošiti na smijeh, prijatelje, pjesmu i lijepa sjećanja. I stvarajmo neka još ljepša sjećanja zajedno sa dragim ljudima. Makar i pretjerivali u tome, jer nikad se ne zna kakav će biti naredni 1. maj.

P.S.

   S obzirom da je ona mala laž iz 1994. godine upravo postala punoljetna, neka ona sama majci odgovara za postupke (nakon što majka ovo pročita). Ja perem ruke. Figurativno i bukvalno. Roštilj čeka…

Objavljeno 01.05. na konkursiregiona.net

17 thoughts on “INTIMNA PRVOMAJSKA ISTORIJA

  1. Uh onaj iz ’98. je bio ekstreman. Daj ovećoj grupi 18-20-godišnjaka vikendicu na osami, neograničene količine alkohola, nezavarenu balkonsku ogradu, Jugo 45 i tamić i nema te matematicke formule ili algoritma koja će predvidjeti šta će se desiti!
    LONG LIVE GOOD MEMORIES!!!

  2. Zašto i šta onda proslavljati? Pa upravo to slobodno vrijeme, ako ništa drugo – tu nedjelju zalutalu u avliju utorka. Slavimo tu sudačku nadoknadu, taj poklon kojem će se mnogi obradovati. Slavimo vrijeme koje bi valjalo utrošiti na smijeh, prijatelje, pjesmu i lijepa sjećanja. I stvarajmo neka još ljepša sjećanja zajedno sa dragim ljudima. Makar i pretjerivali u tome, jer nikad se ne zna kakav će biti naredni 1. maj.

  3. Samo da ti kažem da si na najčitanijem blogu na wordpress-u (na srpskom) optužen da si satanista, komunista, iluminat. To se valjda u njihovim mozgićima stapa u jedno. Ne, ne ti lično, svi koji smo danas jeli roštilj ili pečenje povodom 1. Maja. Ja se stvarno nadam da je taj blog tako posećen jer ljudi na njega odlaze iz razloga sličnih mojim. Tamo, na primer, vidim koliko se može biti posvađan s logikom i koliko se može biti patriota i nacionalista, a da pri tom u svakoj drugoj rečenici imaš gramatičku ili pravopisnu grešku. Naravno, pišeš na jeziku zemlje, nacije, kulture u odnosu na koju se smatraš patriotom. Izvini što njih kmentarišem na tvom blogu, ali tamo mi ne daju 🙂

    • 🙂 Ne moraš se izvinjavati. Biti (ili barem iskreno nastojati biti) dobra osoba, učiniti nešto kvalitetno i vrijedno pažnje (naučni rad, slikarstvo, sport, neka inovacija…) što će biti vrednovano u zemlji i/ili inostranstvu – za mene je ispravan način da se bude patriota…

  4. „Slavimo vrijeme koje bi valjalo utrošiti na smijeh, prijatelje, pjesmu i lijepa sjećanja.“
    I porodicu. Sa njima se sve to stiče, naročito lepa sećanja.
    Moji klinci su danas videli pauna koji je raširio rep, majmuna koji je jeo keks, hranili su zečeve, mazili prase koje kaže „gok, gok“……
    A svega toga verovatno ne bi bilo da nije 1. maj.
    Ne verujem da bih baš imao vremena da ih na ceo dan odvedem kod baba tetke gde su sve to mogli da rade.
    Pozdrav

  5. Prositah tekst i vratih se bar na trenutak u neka druga vremena. Politicki nisam „obojena“, mozda je to i porodicna tradicija, ali se i bez toga moze napraviti paralela nekad i sad. Neke stvari mi nedostaju i hvala ti sto si me na njih podsetio ovim sjajnim tekstom :D.

Ostavite odgovor

Popunite detalje ispod ili pritisnite na ikonicu da biste se prijavili:

WordPress.com logo

Komentarišet koristeći svoj WordPress.com nalog. Odjavite se / Promeni )

Slika na Tviteru

Komentarišet koristeći svoj Twitter nalog. Odjavite se / Promeni )

Fejsbukova fotografija

Komentarišet koristeći svoj Facebook nalog. Odjavite se / Promeni )

Google+ photo

Komentarišet koristeći svoj Google+ nalog. Odjavite se / Promeni )

Povezivanje sa %s