ISPOVIJEST


   Pred zakonom sam potpuno čist. Za to sam se pobrinuo. Zameo sam sve tragove, poput zvijeri u bijegu pred lovokradicama. Oduvijek sam bio dobar u skrivanju. Skrivao sam se od istinskih intelektualaca koji bi, nakon svega nekoliko rečenica, zasigurno uočili moju stručnu zakržljalost. Skrivao sam se od pogleda studenata, od njihovih očiju željnih znanja, od očiju ispunjenih velikim očekivanjima, od veselo iskričavih očiju čiji ću sjaj zamračiti hladnoćom svojih bezobzirnih postupaka. Skrivao sam se od medijske pompe, jer sam znao da samo u sjeni mogu opstati kao sjena koja upravlja i manevriše, udjeljuje milostinju i kažnjava tiho povlačeći konce vezane oko vratova podanika, mojih doživotnih dužnika. Skrivao sam svoje intimne misli i iskrene političke stavove od javnosti, svjestan da samo tako mogu osigurati dugovječnu i lukrativnu karijeru i biti podoban svim strujama i režimima.

   Skrivajući se, vremenom sam ostao okružen tek poltronskim hvalospjevima servilnih mediokriteta. Skrivajući se, ostao sam izvan stvarnog svijeta, ne znajući šta se među običnom svjetinom govorka i misli. Skrivajući se, otuđio sam se od naroda koji sam toliko volio, udaljio sam se od istih onih koji su me ustoličili i dali mi moć da vedrim i oblačim u mnogostrukim akademskim sferama. Skrivajući se, otupio sam na sva osjetila čovječanska i tokom godina, nesvjesno valjda, uobrazio sam da sam neka vrsta malog Boga. Sebi i drugima sam  postao nedodirljiva avet bez emocija, izuzme li se neobjašnjivi gnjev koji je izvirao iz mene u svim prilikama, gromko i nenajavljeno. Skrivajući se, pretvorio sam se u nekakvu utvaru, koja je u svemu vidjela konspiracije i podrivanje autoriteta, a u svakome prijetnju i suparnika. Tako sam najprije u sebi posijao strah od svih i od svega, da bih ga kasnije neštedimice sijao naokolo. Skrivajući se, umislio sam kako se igra skrivača može nastaviti u beskonačnost. O, kako sam pogriješio, Gospode!

   Sada, evo, u bolesničkoj postelji, znam da je nemoguće skriti se od samoga sebe i Tvorca koji me je sazdao i koji u meni, kao i u drugima, vječno obitava. Ako sam i uspio umaći ovozemaljskim zakonima, onom Konačnom Sudu ne mogu, to je sigurno. Kasno sam shvatio da se moje obrve više ne daju odmrštiti i da je za mene osmijeh davno zaboravljena vještina zatezanja mišića i krivljenja usana. Smijati se mogu samo srećni ljudi, a ja to svakako nisam bio. Zato sam se umjesto osmijehom obilato služio podsmijehom i cinično-sarkastičnim doskočicama kojima su se podređeni nesebično smijali. Sada znam, naravno, da je i taj njihov smijeh bio šupalj, smijeh iz straha. Na koncu, valjda sam uvijek potajno znao da njihova podrška ne počiva na uvažavanju i iskrenosti, već na staljinovskom strahopoštovanju i svijesti da su tu gdje jesu isključivo zahvaljujući meni, a nikako svojim zaslugama.

   Kada sam zasjeo na vrh fakulteta, na vrh tog akademskog Olimpa, bio sam odlučan da učinim dobre stvari za društvo, za nauku, pa i za sebe, priznajem, jer ovo nije čas da se lažemo. Ma koliko stavljao prst na čelo, ne mogu da odredim kada sam tačno postao samoživi karijerista koji je bio spreman na sve samo da mu ne izmaknu udobni tron. Priznajem, zaposlio sam ljude koji mahom ne zaslužuju da nose visoka zvanja ispred imena. Na taj način riješio sam dva veoma bitna uslova dugovječnog opstanka na vrhu – okružio sam se inferiornijim intelektima koji me ne mogu ugroziti i zadužio sam ih tako i toliko da sam obezbijedio glasačku mašineriju koja će (a sve po slovu zakona) glasati za svaki moj prijedlog ili moju odluku. Ovaj jednostavni mehanizam omogućio mi je da izmještam odsjeke, gasim i otvaram katedre, raspodjeljujem kabinete, upošljavam asistente i spoljne saradnike, dodjeljujem diplome, magisterije, doktorate. Ispravno velim dodjeljujem, jer to nisu poklonjene diplome kao što mnogi misle. Pokloni se ne plaćaju! Svojim uslugama i odlukama sam učinio dobro mnogim uticajnim ljudima i moćnicima, njihovoj djeci, sestrićima, kumovima, ljubavnicama. Tako sam sve ove godine uspijevao ostati kišnica bez jasno definisanog razvođa. Priklanjao sam se gdje god da matica zarovi, čas na istok, čas na zapad, ponekad na sjever, a nerijetko i na jug. Mišljah da će moj tok zanavijek biti bez uvira. O, kako sam pogriješio, Gospode!

   Istim tim uslugama i odlukama sam, sada to znam, unesrećio nemjerljivo veći broj ljudi. Dobrih ljudi, ljudi koji su od usta odvajali za svoju djecu koju su učile osrednje ulizice kojima sam ja povjerio taj odgovoran posao. Ta djeca su, dakle, ostala osakaćena za znanja koja su očekivala i platila. Posmatrao sam ih na dodjelama diploma kako s radošću marširaju po svoje bezvrijedne komade masnog papira i znao sam da će ta radost okopniti kada shvate svoju bezizlaznu poziciju na tržištu rada. Prvih godina mi je bilo teško, imao sam želju da istupim i priznam sve, da kažem toj djeci da se okanu zabluda i zanosa kojim neumoljivo odišu svi svršeni studenti. Želio sam da im objasnim kako su sva mjesta već unaprijed zauzeta, ili da kaparisana čekaju dokoličare sa jakim zaleđem da konačno kupe svoje diplome i upute se na posao. Nisam imao snage da to učinim, a u potonjim godinama mi nije bilo stalo: Rezigniranim pogledom bih pratio kolone mladosti kako sa diplomama u rukama odlaze na slavljeničko piće, a potom na dugo zatočeništvo među spiskovima za nezaposlene. Svima je bilo jasno da su određeni nastavni programi bili prevaziđeni i da su neki smjerovi i odsjeci na mom fakultetu bili potpuno naučno degradirani, društveno nepotrebni i privredno beskorisni. Ipak, ja ne samo da nisam ništa učinio da to promijenim, već sam se borio da zadržim taj status quo koji me je uhljebio i učinio bitnim i nedodirljivim. Smišljeno i planirano sam, prema tome, od akademskih građana stvarao konobare, od dobrih i vrijednih studenata buduće alkoholičare, od potencijalnih velikih umova stvarao sam raznosače pica, a nadarene sam srozavao na prazne ljušture koje su u vječnoj potrazi za izlaskom iz svakodnevne čamotinje. Za sve to nagrađen sam upisom u knjige zaslužnih građana ove zemlje! A trebali su da mi sude za sva zla koja sam počinio, za korupciju, za nepotizam, za preglasavanja, za skretanje pogleda od nepravdi i zlostavljanja, za progledavanje kroz prste nedoraslim tatinim sinovima, za sve one pogane zakulisne igre. Uništio sam čitave generacije! Ne jednog mladog čovjeka, ne dva, već stotine. O, kako sam zgriješio, Gospode!

  Jedno vrijeme svoje sam postupke pravdao neophodnošću da se profilišem i nametnem u onim groznim vremenima. Potrebe egzistencijalne prirode su odveć jake za moralna nadmudrivanja i etičnost bilo koje vrste. Onda sam se pravdao strašnim pritiscima kojima sam bio izložen sa svih strana. Odbijao sam da priznam kako sam zapravo ja kriv što sam se doveo u tu situaciju. Poput najvećih iluzionista, levitirao sam između raznih moćnika, primao udarce, pridizao se i činio usluge na uštrb onih koji to nikako i ničim nisu zaslužili. Da sam, kojim slučajem, odstupio kada je bilo vrijeme za to, mnogo toga se ne bi ni desilo, mnoge nepravde bi ostale tek nedorečene namjere zlih mozgova, a ja ne bih imao potrebu da se skrivam od drugih, od sebe, od Tebe. Vlast i moć, koje sam tako dugo uživao, pomutile su mi razum i ja sam bio zaboravio na sudbine olinjalih imperatora koji su gotovo odreda sa ovog svijeta odlazili mučki i neslavno. Obnevidio, nisam uočio da sam se vremenom pretvorio upravo u jednog od njih. Zbog tog sljepila nisam se ni pokajao kada sam trebao. I pravdanje mojih postupaka nije bilo upućeno onome kome je trebalo, već onima kojima nisam ni bio dužan da se pravdam. Doduše, opravdanja sam oduvijek smatrao karakteristikom nejakih. Pa ipak…

   Ne mogu promijeniti to što sam učinio. Za takvo što nema ni načina ni vremena. Možda najgore i nije ono što je bilo, već ono što će biti. Moja zaostavština će nastaviti da živi svoj ogavni ciklus sačinjen od niskih strasti, potkupljivanja i potkusurivanja, lažnih doktorata i unesrećivanja novih i novih generacija. Društvu sam u amanet ostavio besprijekorno razrađeno i legalno sistematsko uništavanje njegovog najplodonosnijeg tkiva. Bez imalo ponosa i gordosti sada mogu da potvrdim kako su moji štićenici učili od najboljeg. I siguran sam da će nastaviti tamo gdje sam stao. Oni ne znaju drugačije, ne znaju bolje. Povratka, dakle, nema, kao ni brisanja učinjenog. Ovaj perpetuum mobile će svoj žrvanj i dalje hraniti najboljim mesom. Zato i ne vidim razlog zašto bih pokušavao da raskrinkam sebe i mnoge, mnoge druge, koji su uprljali ruke u tim blatnjavim i zaraznim rabotama. Zaista ne vidim zašto da sada okaljam svoje ime, zlatnim slovima ispisano na brojnim zahvalnicama, poveljama i medaljama. Neka drugi nastave da misle kako sam bio dobar čovjek. Ti i ja znamo da to nije istina. To je dovoljno. Zbog toga i ovu ispovijest pišem samobrišućim mastilom i ona će, kroz koji dan i možda baš u istom trenu kao i ja, iščeznuti sa ovog svijeta.

* Objavljeno u časopisu „Koraci“ br. 4-6, 2012. a dostupno i u elektronskoj verziji.

20 thoughts on “ISPOVIJEST

  1. “Smišljeno i planirano sam, prema tome, od akademskih građana stvarao konobare, od dobrih i vrijednih studenata buduće alkoholičare, od potencijalnih velikih umova stvarao sam raznosače pica, a nadarene sam srozavao na prazne ljušture koje su u vječnoj potrazi za izlaskom iz svakodnevne čamotinje. Za sve to nagrađen sam upisom u knjige zaslužnih građana ove zemlje!“
    Ima se tu još što šta izdvojiti, još mnogo, zapravo… Odličan presek nečega što se lagano uvuklo u našu svakodnevicu, nečega što preziremo, a ne znamo kako bismo to rekli… A ti si, evo, rekao… Računam da neće biti problem da “podelim“ post na FB…

  2. Da,bravo, a da li je olakšavajuća okolnost ako bi isto bilo i sa drugim glumcem u ulozi ili ako je glumac imao šansu da malim ili revolucionarnim potezima učini koji korak u boljem smeru da li je to otežavajuća okolnost? 🙂 Pozdrav

  3. Berislave, ovo je jebeno dobar i istinit tekst. Hirurški precizan u svemu osim (po meni) u jednoj činjenici. Bojim se da se ti ljudi na kraju ne kaju već da se vide u mesijanskom svjetlu odbrane nekih ‘naših’ / svojih interesa i da konačno povjeruju u tu sliku koju su o sebi stvorili. Ali to je samo moje skromno mišljenje. Još jednom, odličan tekst.

    • Hvala! To je i meni palo na pamet… zato ovo i nije pravo pokajanje (jer bi pravo pokajanje značilo i priznanje pred svima), već više pokušaj davanja olakšanja samome sebi u samrtnom času. Na koncu, to bi bio jedan momenat ljudskosti, iskrenosti jer – čak ni takvi likovi nisu oduvijek bili „loši momci“. To je malo podsjećanje da niko nije rođen rđav… (doduše, uprskao je stvar zbog samobrišućeg mastila) 🙂

      • Samobrišuće mastilo je sjajan detalj, zbog nečeg sam se odmah sjetio Imena ruže (tajni sajstojak mastila) i još nečega, što mi sad ne pada na pamet. Volim te, da tako kažem, opskurne, gotovo mistične detalje 🙂

Ostavite odgovor

Popunite detalje ispod ili pritisnite na ikonicu da biste se prijavili:

WordPress.com logo

Komentarišet koristeći svoj WordPress.com nalog. Odjavite se / Promeni )

Slika na Tviteru

Komentarišet koristeći svoj Twitter nalog. Odjavite se / Promeni )

Fejsbukova fotografija

Komentarišet koristeći svoj Facebook nalog. Odjavite se / Promeni )

Google+ photo

Komentarišet koristeći svoj Google+ nalog. Odjavite se / Promeni )

Povezivanje sa %s