DJEVOJKA SA BRESKVOM U RUCI


(crtica iz tuđeg foto albuma)

   Mnogi su danas opsjednuti životima drugih. Žuta štampa je posvuda, a ljudi se naslađuju bizarnostima i nevažnim detaljima iz života poznatih ličnosti i onih koji misle da to jesu ili bi željeli to da budu. Svi su pomalo voajeri i ja nisam izuzetak. Ali, mene ne zanimaju zbivanja na kraljevskim dvorima. Još manje da li je neka pjevačica na nastupu nosila donji veš ili ne. Moju voajersku žeđ utažuju neke druge fotografije – slike nepoznatih ljudi, lica, prostora. Na njima su jednovremeno ovjekovječeni i svijet kakav jeste i svijet kakav bi mogao da bude.

Prije nekoliko dana prijatelj se uselio u stan i tamo pronašao kutiju sa fotografijama ranijih vlasnika. Djetinjstva, rođendanske proslave, crno bijeli portreti predaka iz vremena kada se na fotografisanje išlo kao u pozorište. Ništa posebno, dakle. A onda sam ugledao fotografiju mlade djevojke. Želeći da saznam nešto više, odmah sam pogledao poleđinu na kojoj je pisalo: „Santorini, ljeta Gospodnjeg 199“. Tinta posljednje godine razmazana je do neprepoznatljivosti. Nema imena, nema posvete.

Obično bi ovdje gasnuo žižak moje znatiželje. Ali, ovog puta nikako nisam uspijevao da odvojim oči sa lica djevojke na fotografiji. Ko je ona? Odakle dolazi? Kuda ide?

   Gleda desno. Premda se nalazi u sobi (što se vidi po žutim zidovima iza nje), djeluje kao da sa nekog vidikovca odapinje pogled kilometrima u daljinu. Zamišljena je, ali spokojna. Njen mir ne narušava ni goluždravo razdragano dijete koje je iza nje sasvim slučajno uletjelo u kadar. Djevojčicino lice, plava kosa i kraljevski plave oči jasno ukazuju da njih dvije nisu u srodstvu. (Vidi se, međutim, da nikome nije važno ko je tu gost a ko domaćin.) Djevojka u ruci drži napola dojedenu breskvu. Ruka koja drži voćku je opuštena, vjerovatno zato što su koji sekund ranije njena usta popila slatki sok što je krenuo da klizi preko žutog mesa. U centru tog sunca modrocrvena je koštica, gotovo identične boje kao njena donja usna. Njeni nokti, ispjeskareni morskom solju, svjetlucaju poput staklenih bjelanjaca. Bičevi buktinje na njenoj glavi zauzdani su neupadljivim šnalama, otkrivajući tako poznato trojstvo koje ne poznaje laž – obraz, uho i vrat.

Njen (lijevi) obraz je zaokružen i blistav kao mjesec u uštapu. U njegovoj vazdušastoj punoći kovitla sva njena strast za životom. Stražarnica jagodične kosti srpasto se izvija ponad obraza, štiteći njeno oko od urokljivih pogleda a njen obraz od prljanja.

Uho neodoljivo podsjeća na lavirint u kojem muzika, glasovi i priče (iz barem tri vijeka i na barem osam jezika) ostaju zatočeni, tumarajući po njenim snovima ili naprasito prekidajući omamu i tišinu sjetnih praskozorja.

Vrat, taj pouzdani izdajnik, bez greške odaje njene godine. Približavam fotografiju, (gotovo mi dotiče nos) i na njega fiksiram pogled. Pažljivo gledajući osluškujem šta mi šapuće taj cinkaroš: dvadeset dvije, možda dvadeset tri godine.

   Odveć obična majica boje lednika samo je na prvi pogled u neskladu sa prefinjenošću njenog lica, jer upravo njena jednostavnost dodatno naglašava svu ljepotu njegovih kontura. I ne samo to; ta prosta majica sa širokim bretelama otkriva i mladež iznad ključne kosti, ali i činjenicu da djevojci sa fotografije materijalne stvari nisu najbitnije u životu. U Grčku je došla sa razlogom, misijom. A ta misija, siguran sam, nije bila obnavljanje sadržaja garderobera.

* * *

   Sreli smo se jednom, u vozu, u nekom mom septembarskom snu (a gdje drugo?). Imali smo osjećaj da se poznajemo vijekovima, razgovarali smo, smijali se. Govorio sam joj o fotografiji, o tome kako znam da je bila na Santoriniju pod konac dvadesetog vijeka i kako znam za biljeg iznad ključne kosti. Kazao sam i da nikada nisam saznao njeno ime i prave razloge njenog putovanja.

   „Zovem se Magdalena Karaterzijeva, a moji praroditelji su Jerisena i Sofronije“, rekla je.

   „Ali, oni nisu imali djecu“, uzvratio sam.

   „Imali su“, uvjeravala me je tiho, „samo što Pavić nije želio da se to zna. Zamisli koliko bi muškaraca (onih sa čudnim brkovima i onih bez njih) opsjedalo Carigrad tragajući za ljubavlju! I sama sam onomad pošla tamo, a na tom proputovanju nastala je i fotografija koju si vidio.“

   „I, da li si je tamo pronašla?“

   „Misliš na ljubav? Veoma brzo sam shvatila uzaludnost tih putešestvija. Čovjek za mene, onaj jedan od nekoliko milijardi, krije se ovdje negdje. Ne sjevernije od Dunava i Save i ne južnije od Ibra.“

   „Ti, znači, i dalje tragaš?“

   „Ne, ljubavi, moja je potraga upravo završila.“

* Objavljeno u „Crte i reze 5“ – izbor radova sa književnog konkursa Andra Gavrilović 2012.

Advertisements

36 mišljenja na „DJEVOJKA SA BRESKVOM U RUCI

Ostavite odgovor

Popunite detalje ispod ili pritisnite na ikonicu da biste se prijavili:

WordPress.com logo

Komentarišet koristeći svoj WordPress.com nalog. Odjavite se / Promeni )

Slika na Tviteru

Komentarišet koristeći svoj Twitter nalog. Odjavite se / Promeni )

Fejsbukova fotografija

Komentarišet koristeći svoj Facebook nalog. Odjavite se / Promeni )

Google+ photo

Komentarišet koristeći svoj Google+ nalog. Odjavite se / Promeni )

Povezivanje sa %s