PUT ZA ORDŽONIKIDZE


Na tzv. Gruzijskom vojnom putu...

Na tzv. Gruzijskom vojnom putu…

  Ovu priču prenosim onako kako sam je čuo – iz predivnih srcolikih usta Nugeše Džafaridze, unuke Sule Džafaridzea.

 Moja familija, tačnije Sula, moj djed po ocu, potiče iz regije Svaneti gdje se govori svanuri i gruzinski, a piše samo na gruzinskom. Sula je bio pravi gorštak grubih šaka i još grubljeg odnosa prema bližnjima. Bio je boljševik, Staljinov saborac i njegov veliki poštovalac. Svaki put kada bi neko rekao nešto pogrdno o Josifu, on bi još više namrštio ionako izborano čelo. Jedinog sina, mog oca, dobio je kasno, u pedeset i trećoj godini, samo dva dana prije Staljinove smrti. Suvišno je i reći da je proslava rođenja izostala zbog žalosti za velikim vođom. Ipak, više je volio moga oca nego njegove sestre, to je sigurno, jer je prema njemu bio posebno strog.

Djed je bio prijek čovjek, čovjek za koga je pokazivanje nježnosti značilo tek otkrivanje slabosti i ranjivosti. U njegovim ogromnim dlanovima nije bilo ljubavi kakvu roditelj pruža djeci. Tako je bilo i sa nama unucima. Istina, znao je pokazati emocije kada nam je pripovijedao o građanskom ili Velikom ratu, ali to je bilo sve.

Djed Sula je bio borac, ne samo u ratu, već i u životu uopšte. Kada je umrla baka, on je zaklao i ispekao jarca i sahranio je bez suza, nagu i umotanu u jarčevu kožu. Njen grob sam posjetila samo jednom i to nedavno. Ta humka se nalazi na predivnom mjestu podno jedne od brojnih kamenih kula-stražarnica koje dominiraju Svanetijom. Sahranjena je tako da joj je lice okrenuto ka ledenim vrhovima Velikog Kavkaza. Nakon nekoliko dana (koliko je bilo potrebno da se pojede jarac), Sula je spakovao stvari u veliki drveni kovčeg i poveo kćeri i trogodišnjeg sina u novi predio podno Kavkaza.

I Kazbegi je promijenio ime...

I Kazbegi je promijenio ime…

U gradiću Kazbegi, gdje je podigao kuću, odrastali smo i otac i ja. Otac je vaspitavan pod gvozdenim stiskom staljiniste. Već se bio i zamomčio, a nije znao gotovo ništa o svojim korijenima, o svojoj majci koju nije ni upamtio, ni o malom pitoresknom planinskom selu u kojem je rođen. Sula mu je od malih nogu govorio da je on Sovjet-ateista i da je to sve što treba da zna.

Nije mu bilo lako da sam podiže četvoro djece, ali, kao što rekoh, bio je žilav, borac od glave do pete. Radio je jedino što je znao – prodavao je mlijeko i sir i od toga je uspio da prehrani i odškoluje djecu. Kćeri su se mlade udale i otišle iz ovog mjestašceta na Gruzijskom vojnom putu u podgorini Elbrusa (jedna u Kutaisi, druga u Tbilisi, a treća čak u Jakutiju). Na iznenađenje mnogih, nije to primio s lakoćom kako se od ovog krutog i ćutljivog čovjeka očekivalo. Otac je smatrao da je to dokaz da ga je vrijeme smekšalo, kao što vremenom smekšaju prosti seljački kolači od masla i brašna. Bio je u pravu, jer, kako su se godine taložile i brazdale godove na Sulinom vratu, postajalo je sve vidljivije da mu bilo kakve promjene nikako ne prijaju. Teško je prihvatio ženidbu moga oca sa pobožnom Gruzinkom iz Ananurija. Teško je prihvatio i njegov odlazak na službovanje u Ordžonikidze. Nije mogao da shvati šta tačno predstavljaju Perestrojka i Glasnost, ali mu se nikako nije sviđalo to što se zemlja mijenja.

Put za Ordžonikidze, odnosno, Vladikavkaz

Put za Ordžonikidze, odnosno, Vladikavkaz

Djed Sula je pod konac života sve češće mrmljao na nerazumljivom svanuri jeziku (ranije ga je koristio samo kad bi psovao), razgovarao sa pokojnom bakom i dozivao neke stare ratne drugove. Njegove misli su sve češće bile zbrkane, nejasne i konfuzne, a linija između prošlosti i sadašnjosti se tek na trenutke nazirala u zdravorazumskim i lucidnim bljeskovima. Viđali smo ga sve rjeđe tih godina, a od raspada SSSR-a samo smo se čuli telefonom. Prilikom jednog razgovora rekao mi je da želi da me vidi i da mi ispriča, kako je rekao, „neke stvari u vezi sa našim porijeklom, našim korijenima, tradicijom i kulturom“. Onda su uslijedila previranja, pucnjave u Tbilisiju i prekidi svih veza između Rusije i Gruzije. Kada su se strasti primirile, pokušala sam da pozovem Sulu, ali niko nije odgovarao na telefonske pozive. Krenula sam na jug uskom i zmijolikom cestom prema granici. Tamo me dočekao naoružani crnomanjasti momak sa pitanjem o svrsi mog putovanja. Objasnila sam mu ukratko da idem u posjetu dedi. Kada sam mu rekla njegovo ime, on me blago uhvatio za mišicu i izjavio mi saučešće. Stajala sam kao ukopana usred beskrajne bjeline kavkaskog prevoja. Nisam bila sigurna da li nisam željela ili nisam bila u stanju da zaplačem zbog užasne hladnoće, ali znam da sam ubrzo držala šolju toplog gruzijskog čaja i gledala u nepoznatog uniformisanog mladića. Rekao mi je da je Sulu prije sedam dana pronašla patrola u blizini granice, promrzlog i na samrti. Djed Sula je uspio ispričati kako nije mogao da se ukrca na autobus za Ordžonikidze i kako je odlučio da krene pješke. Izgovorio je još nešto nerazumljivo, a onda su se njegove oči boje lednika ugasile. Kod sebe je imao samo bezvrijednu partijsku knjižicu i metalni medaljon koji mora da je načinio još kao mladi čoban u rodnom kraju poznatom po filigranskoj obradi metala. Tvrdoglavac matori, nije imao nikakve šanse. Nije ni znao da je krenuo na put za nigdje. Nije ni znao da Ordžonikidze više ne postoji. Grad se sada zove Vladikavkaz.

* Iz zbirke „Revolucionar“. Fotografije „sa lica mjesta“ poslala Nataša Korica.

26 thoughts on “PUT ZA ORDŽONIKIDZE

  1. H V A L A tebi, sreća je i ponos je biti tvoj čitaoc/prijatelj!!
    Mada, moji domaćini te upravo grde i ubeđuju me da i ne moram baš sve tvoje priče obići🙂 Naumila sam skoknuti do Stepanakerta 😀
    D.

      • Psssstt..Znaš da moja majka prati tvoj blog! Nagorno-Karabah je jedna divna, mirna oblast sa predivnom prirodom😉

        A i nije to „tamo nekakva priča“; to je , jedna od omiljenih, priča mog Dragana! Pa da!

        D .

      • Ups😉 da, da… netaknuta priroda (da ne ulazimo u razloge zašto…), mir, tišina i spokoj (takođe da ne pominjemo zbog čega…) Dakle, JoKo, sve je peachy hahaha
        D .

Ostavite odgovor

Popunite detalje ispod ili pritisnite na ikonicu da biste se prijavili:

WordPress.com logo

Komentarišet koristeći svoj WordPress.com nalog. Odjavite se / Promeni )

Slika na Tviteru

Komentarišet koristeći svoj Twitter nalog. Odjavite se / Promeni )

Fejsbukova fotografija

Komentarišet koristeći svoj Facebook nalog. Odjavite se / Promeni )

Google+ photo

Komentarišet koristeći svoj Google+ nalog. Odjavite se / Promeni )

Povezivanje sa %s