OSTAJE NAM TOLEDO


Eyadu Barghuthyju

   Hašiš sam posljednji put pušio s tobom, u jednom od nebrojenih zamračenih sokaka gore na utvrdi. Da utvrdimo poznanstvo. Rekao si da si nabavio marokanski, najbolji. Odgovorio sam da o tome nemam pojma, a da o Maroku znam samo to da su nekad devedesetih na ulicama Marakeša svirali Pejdž i Plant. Pitao si me ko su ta dvojica. Smijali smo se. Kao da se tako više nikada smijati nećemo.

Upoznali smo se tri dana ranije. Lutali smo ulicama Barselone udišući umjetnost, češući se o nju, utiskujući je sve dublje u sjećanje naših tabana svakim novim korakom. Vijugavi balkoni, vrelina boja, gradovi u pijesku, bosonogi geniji sa žičanim instrumentima, raskoš parkova, mozaici nadrealnog. Starija gospođa sa prevelikim šeširom i naočarima, rukom umočenom u bijelu čipkastu rukavicu skuplja ono što je njen pekinezer ostavio za sobom. Pamtiš li? Ludilo umjetnosti, gospodstvo uzmiče pred masom i kakofonijom jezika kojom ona bruji, pjesma i ples, kiseli zadah prolivenog piva sa pločnika, prokletstvo turističke alavosti, prazne ljušture iza fasada iz bajke.

PanoramaImali smo neviđenu sreću da zajedno putujemo kroz vrijeme i prostor. Od vreve katalonske obale do okamenjenog srca La Manče, jurili smo jajastim vozom vrtoglavo brzo. Tako brzo, da su pejzaži bili razmrljana ulja na platnu od kojih su se nazirali tek obrisi. Čudno, ali obojica smo osjetili isto, čim smo ugledali brežuljke nakićene opekom i kamenom. Osjećali smo da je Barselona svačiji grad, a da je Toledo samo naš, iako ga je UNESCO odavno proglasio naslijeđem svijeta. Barselona ti ne dopušta da misliš. Samo te napaja, natapa, a ti ništa drugo ne možeš nego da upijaš i ločeš sve te predivne sokove. Ali Toledo… Njegova usnulost porađa dar slušanja i razgovora. Intima njegovih zidova oslobađa najdublje tajne i potiče pričanje priča. (Složili smo se, kasnije, kako je ponekad najlakše i najbolje neke priče govoriti potpunom strancu.) Balkancu si kazivao o tome kako žena i ti pokušavate da dobijete bebu. On se divio vašoj hrabrosti i želji da podižete potomstvo tamo gdje ratovi traju od kada čovječanstvo pamti i bilježi, tamo, gdje će ratovi trajati zanavijek. (U zoru narednog dana, nakon što ste do ramena ukaljali ruke prekopavajući planinu od istorijskih gudura i dolova, priznao si mu kako ti se čini da tvoja i njegova zemlja i nisu tako različite.)

Toledo mostDok smo stajali na starom kamenom mostu, govorio si o očevoj bolesti. O mržnjama, ljubavima, izolaciji i teškom životu nedaleko od Jerusalima govorio si u Muzeju srednjovjekovnih sprava za mučenje. (Dok su se drugi iščuđavali, nas dvojica smo znali da ovaj Muzej nije slučajno ovdje. Ostali zaboravljaju, ali ne i mi, da je ovo idilično i odveć tiho mjesto nekada bilo granica uticaja različitih, oprečnih civilizacija. A na takvim mjestima i u takvim vremenima mučenja su normalna pojava. Dođavola, složili smo se, život je tada mučan i bez mučenja! Mi znamo…) O neophodnosti vjerovanja i u Boga i u razum raspravljali smo pred zbunjujućim zidinama u jedno srasle crkvodžamije (ili džamijocrkve) što objedinjuju dvije vjere, dva nepomirljiva svijeta. Nepomirljiva, da, jer ma koliko su se naši domaćini trudili da pojasne i dodatno uveličaju čuvenu međureligijsku toleranciju Toleda, nikako nismo mogli da se othrvamo primisli kako je ta tolerancija jalova s obzirom da je džamija pretvorena u crkvu. Potvrda naše sumnjičavosti dočekala nas je malo dalje kada smo posjetili veličanstvenu sinagogu Santa Maria la Blanka (rekoše nam, najstariju u Evropi). Sinagoga je, naime, odavno u vlasništvu katoličke crkve. Nasmijao si se na taj podatak i pogledao me. A onda si zatražio da te naučim kako se na srpskom kaže „ljubav“. Slovkao sam ti: LJ U B A V. Ponovio si riječ nekoliko puta, a onda upitao kako se to isto kaže na hrvatskom. Ponovio sam. Sve to bilo ti je zabavno, pa si me pitao kako se kaže „ljubav“ na svim jezicima u Bosni. Odgovorio sam isto – LJUBAV! Glasno si se smijao. Bilo mi je pomalo neprijatno zbog začuđenih i prekornih pogleda naših domaćina. Potom si pokušao da me naučiš kako se na arapskom kaže „ljubav“. Trudio sam se, mučio, ali kako nikako nisam uspijevao raspetljati čvor na jeziku, odmahnuo si rukom i izgovorio novu riječ – „habibi“. Možda ovu riječ prepoznaješ? Potvrdno sam klimnuo glavom. Onda i to može, dovoljno je blisko. „Habibi“, pojasnio si, ima više značenja; između ostalog, ta riječ označava prijatelja i voljenu osobu. Super. I šta s tim? Ja sam naučio riječ „ljubav“, a ti „habibi“. Vidiš, dragi moj, to ti je tolerancija. Sve drugo je obmana, prazan skup. Čisto sranje. U prvi mah pomislio sam da ti je žareće kastiljansko sunce pomutilo um. Ili ti je možda hašiš konačno došao glave? (Vidio sam te, nešto ranije, kako ispred muzeja posvećenog El Greku vadiš smotuljak kamufliran u kutiji od Marlbora. Unutra je umjetnost, privid života, a ovo je umjetnost preživljavanja, kazao si tada. Objasnio si mi da bi tvoj svakodnevni život u domovini bio nezamisliv bez hašiša. Drugi ga možda koriste onako, iz vica, zaključio si, ali meni je potreban da ne poludim, da ne puknem od napetosti i neizvjesnosti.)

Panorama Toledo   Četiri godine kasnije, ponovo sam tu, u „našem“ gradu. I sve je isto. Veličanstveni Alkazar u kome je smještena biblioteka još uvijek se šepuri sa brda i dominira krajolikom. Crkva pretvorena u diskoteku je i dalje tu. (Pamtim smijeh i nevjericu koji su nas obuzeli kada smo ušli unutra i vidjeli di-džeja na mjestu gdje je nekada bio oltar. Vi hrišćani uopšte niste strašni. Zapravo ste urnebesno smiješni. Da, baš tako si rekao.) Blještavi sjaj oklopnika postavljenih ispred dućana podjednako zasljepljuje prolaznike. I dalje imam utisak (imao si ga i ti, sjećaš se?!) da će svakog časa iz neke uzane strmoglavljujuće uličice iskočiti Don Kihot glavom i bradom. I u Bosni sve stoji, sve je ostalo isto. Vraćam se tamo čim sutra završi seminar za trgovačke putnike na koji me je poslala firma. (Seminar je ubitačno dosadan i nije ni nalik književnim radionicama koje su nas onomad spojile i dovele ovamo. Uzgred, od moje spisateljske strasti u međuvremenu nije ostalo ništa. Pojela ju je glad. Bukvalno.) Radim na procenat za distributere jeftine sangrije i jedva preživljavam. Ponekad, dok se vozim rošavim cestama od jednog ruševnog grada do drugog, od jednog bijednog sela do nekog drugog, još bjednijeg, pomislim na tebe. Pitam se da li ste dobili željeno dijete, da li ti je otac živ. Pišeš li? Pomislim kako bi bilo dobro da si sa mnom. Da me ponudiš hašišom. Da ne poludim. Da zaboravim. Da se prisjetim. Smijeha. Da ti kažem ono što sam ti onoga dana zaboravio reći: Kod nas se riječ „mržnja“ takođe kaže isto na svim jezicima.

* Objavljeno u časopisu „Sent“, br. 31-32 (temat: dodirne tačke), decembar 2013.

6 thoughts on “OSTAJE NAM TOLEDO

  1. Srećom pa glad nije pojela tvoju spisateljsku strast! Moj Habibi Cimetić 😀 Uživala u svakom slovu. Hvala na putovanju kroz Španiju ( a i do Maroka, Sirije, Bosne i Hrvatske si me provozao)

    D .

Ostavite odgovor

Popunite detalje ispod ili pritisnite na ikonicu da biste se prijavili:

WordPress.com logo

Komentarišet koristeći svoj WordPress.com nalog. Odjavite se / Promeni )

Slika na Tviteru

Komentarišet koristeći svoj Twitter nalog. Odjavite se / Promeni )

Fejsbukova fotografija

Komentarišet koristeći svoj Facebook nalog. Odjavite se / Promeni )

Google+ photo

Komentarišet koristeći svoj Google+ nalog. Odjavite se / Promeni )

Povezivanje sa %s