ZBOGOM MIŠA

„Moja glava je prepuna sunčeve svjetlosti“, rekao je jednom Mihail Miša Talj dok je pokušavao da objasni fantastične kombinacije kojima je šokirao svoje protivnike i čitav šahovski svijet.
Tog proljeća moja glava je bila ispunjena crnobijelim nijansama: sivkaste maskirne uniforme, mi, oni, dim, pepeo, ugarci, krvnici, žrtve, isjenčene oaze na izgužvanim geografskim kartama, drvena šahovska tabla. Ni danas mi nije jasno kako policijski čas može da traje dvadeset dva časa. A upravo tako je bilo. Bez struje, bez vode, bez mogućnosti da se trči, viče, igra fudbal, bez vijesti o majci koja je bila tek sedamdeset kilometara daleko, a kao da nas je dijelio nepregledni antarktički brisani prostor; šta mi je u toj besputici preostajalo sem da skrenem s uma? I, dakako, skrenuo sam: zaljubio sam se, a dobro je znano da zaljubljeno biće nije odveć u dosluhu sa raciom. Ne, to nikako nije bila ljubav na prvi potez, još manje na prvi pogled. Bio je to više ugovor sa samim sobom (shodno situaciji), nalik na ugovorene brakove koji gdjekad zaista porode ljubav.
Šahovski klub, udaljen tek nekih dvadesetak metara od mog prebivališta, bio je zgodno ubetoniran i okružen soliterima i kao takav predstavljao je bastion u kojem je bilo podjednako živo i onda kada je grad gorio i onda kada je spavao. Tu, u toj armiranoj duševnoj bolnici u kojoj su pacijenti bili izolovani od realnosti, nije se govorilo o politici niti o ratu koji se zahuktavao, ali se zato žestoko ratovalo pijeskom ispunjenim plastičnim figurinama. U klubu su važila neka druga pravila; u njemu nije bilo policijskog časa, već samo vrijeme koje je otkucavao šahovski časovnik; u njemu su svi bili sigurni, izuzev onda kada je nasuprot sjedao mnogo bolji šahista i kada je postradanje bilo neminovno. Upravo tu, među stolovima za kojima su mozgali i znalci i paceri, nenadano sam potpao pod čari igre koja me je uskoro i potpuno obuzela.
„Ako bi zakonom zabranili šah, postao bih krijumčar“, rekao je Talj jednom zgodom i bio sam siguran da je zaista tako mislio. Ipak, nisam mislio da ću i ja postati krijumčar. Ali kako sam, opčinjen, mogao odoljeti knjizi Dimitrija Bjelice „Velemajstori izbliza“? To poveliko i dopunjeno četvrto izdanje nekako sam strpao ispod okraćale isprane majice i bešumno izašao iz kluba. Nije bilo teško uzeti knjigu (u doba sveopšte otimačine uzimane su i mnogo vrednije stvari; uzgred, „posuđeno“ sam vratio nakon nešto više od mjesec dana). Teže je bilo od bake izmoliti svijeću da bih je čitao za vrijeme mirnijih večeri kada nismo strčavali u improvizovano podrum-sklonište. Te stranice upoznale su me sa probranim velikanima, njihovom virtuoznošću i zapanjujućom dalekovidošću. Zavolio sam Korčnoja, tog zlosrećnog prebjega i „vječitog drugog“, počeo sam da poštujem Karpova, Gligorića i Botvinika, da simpatišem Timana i Portiša, da se plašim Kasparova, da se divim Fišeru i Spaskom. (Jednu partiju potonje dvojice krajem iste godine pratio sam uživo u Beogradu spletom nadrealnih okolnosti u nadrealnom ambijentu i pod nadrealnim uslovima) Ipak, niko od tih šahovskih titana nije bio kao Miša Talj. Pregledajući neke od njegovih partija, postajao sam sve više uvjeren da to i nisu bile kombinacije već prije akrobacije, te da je u njegovoj glavi povremeno blještalo barem pola tuceta sunaca. I kao što je on učio šah gledajući očeve partije, tako sam i ja učio o šahu proučavajući partije svog šahovskog oca.
A majka?
Ona je uvijek bila tu. U mislima. Ponekad mi se činilo da mogu da joj dotaknem obraz, da prebacim ruku oko njenog vrata, ali nikako nisam uspijevao da iz sjećanja prizovem njen glas. Zato sam, za šahovskih i ratnih pauza, odlazio do „Radio amatera“ u nadi da ću čuti, ako ne njen, onda barem neki glas o njoj.
Šum.
To je sve što je odjekivalo u mojim ušima dok su trajala ta uplašena i razočaravajuća pješačenja kući. Kući. Hm. Često nisam ni svraćao tamo već sam produžavao u šahovski klub. Za cigarete i alkohol bio sam premlad, pa sam boemčinu Talja pokušavao da imitiram za tablom. Koliko se sjećam, niko kao ja, šahovski kaskader sa tek pokojom dlačicom na nausnici, nije tako olako žrtvovao figure i ulazio u komplikovane i riskantne središnjice. A ti eksperimenti uglavnom su završavali teškim porazima.
„Ja uvijek vidim jedini izlaz – pobjedu. Dogodi li se da budem poražen, ne tugujem zbog toga. Izgubim li danas, pobijediću sutra“, ispovijedio se Talj jedne prilike upravo Bjelici. Svaki put kada bih izgubio partiju, sjetio bih se ovih riječi. I ponovo bih igrao, nadajući se pobjedi. Ali, pored dobre volje i nade, bilo je neophodno da napredujem. Da učim, da vježbam, da…
U zanatskom centru gotovo sve radnje bile su devastirane, izlozi razbijeni, neonske cijevi prosule su prah svoje nutrine posvuda, a psi su svlačili haljine sa lutaka u napuštenim buticima, pa je (modna) sezona proljeće-ljeto 1992. izgledala kao set za nižerazredni horor film. Prišao sam izlogu knjižare. Vrata nisu bila razvaljena, ali su bila odškrinuta. U njoj je i dalje sve bilo na svom mjestu: fascikle, mirišljave gumice čudnih oblika, blokovi za likovno vaspitanje, spajalice, raznobojne hemijske olovke i flomasteri, telefon i faks, globus, naslagani udžbenici, tinta za pečate. I tada se desilo – ukrao sam! Moj prvi i jedini ratni plijen: manji paket „trgovačkog papira“, fluorescentno zeleni marker, dva uska selotejpa. A sve to zbog šaha. Opskrbljen najosnovnijim potrepštinama, konačno sam mogao da prepisujem omiljene varijante iz „Enciklopedije šahovskih otvaranja“, da zapisujem partije i analize određenih pozicija, da proučavam topovske završnice, da usavršim „Maršalov napad“, „Francusku odbranu“ i „Bogoljubovljevu indijku“, da učim.
Učenje.
Učenje šaha nije bezazlena rabota, ali imao sam dovoljno vremena jer u školu nisam išao. Niti je bilo uslova, niti je bilo volje za to. Kroz šahovsku školu, pak, prolazio sam sa sve boljim ocjenama, vođen taljovskom strašću za igrom (činilo mi se da i u snu povlačim poteze). Prvi turniri, nervoze, cajtnoti, poneki bolan cugcvang, skromni uspjesi, osvajanje druge kategorije. Niske pobjeda, poraza, remija… Iako sam rijetko i samo protiv mnogo jačih igrača igrao na remi, uvijek me je tješilo postojanje takve opcije da je nakon borbe moguća „miroljubiva podjela plijena“ uz neizostavno rukovanje. U realnom životu to je nemoguće, ali opet, šah je logička igra, dok stvarnost često nema nikakvih dodira sa logikom.
Prošao je bio i ljetni solsticij na sjevernoj hemisferi. Sve zalihe bile su potrošene, a roštilji, koji su danima pekli meso iz otopljenih zamrzivača, odavno su se ohladili i pretvorili u beskorisne metalne podsjetnike na minulo blagostanje. Da bih izbjegao nesnosne vrućine i eventualno kasnije puškaranje, tog 28. juna krenuo sam rano do „Crvenog krsta“. Na beskrajnim spiskovima bezuspješno sam tražio majčino ime. Potom sam se zaputio do „Radio amatera“ koji su tog dana bili pod opsadom stotina ljudi. Neko je rekao da je čuo da mi je majka ubijena. Drugi, brkati čovjek, tvrdio je da to nije istina, da je živa, ali da su je odveli u nekakav logor. Zaplakao sam. Glasno i bez srama. Bio sam samo jedan od mnogih koji su plakali, tu na ulici. Neki su ridali od sreće, neki od tuge. A onda sam, u toj zaglušujućoj kakofoniji jecanja, naricanja, zapomaganja i preklinjanja koje je nerijetko prelazilo u proklinjanje, začuo majčin glas prvi put nakon više mjeseci. U mojoj glavi anđeoskim glasom je pjevala „Ne klepeći nanulama“ i ja sam znao da je živa. Ne znam kako, ali jednostavno sam znao. To mi je dalo snagu da na putu do kuće obavim zadatak koji mi je baka bila zadala: naberi koprive da mogu da napravim čorbu i pitu. A snaga mi je trebala, jer jedna je stvar imati svrbljive i peckave plikove po rukama, ali potpuno druga je kada treba da ubereš (i kasnije pojedeš) bokor kopriva koji su pred tvojim očima zapišavale gradske džukele obilježavajući teritoriju. Ne treba ni da napominjem kako mi je glatko promakla činjenica da je teritoriju moguće ograničiti i mokraćom a ne samo krvlju.
Ostatak dana proveo sam u osami, razmišljajući o majci i drugarima iz naselja, te pokušavajući da nađem spas za jadnog Hibnera koga je Miša Talj u jednoj partiji iz 1976. potpuno razbucao crnim figurama. Žrtva skakača na h3 u dvadeset trećem potezu bila je jednako nevjerovatna i neočekivana kao i kolanje struje u zazidanim instalacijama našeg obitavališta. Upalili smo televizor. Premda nisam vodio vlastiti dnevnik (ne računajući, dakako, onaj šahovski), poprilično sam siguran da je „Dnevnik“ 28. juna izgledao ovako: Danas je Vidovdan… Snajperska vatra otvorena na civile… Boj na Kosovu… Granatiranje od jutros… Atentat i Gavrilo Princip… Krvoproliće se nastavlja… Ustav Kraljevine SHS… Govor Miloševića na Gazimestanu… Mirovni pregovori će biti nastavljeni… Počeo Vidovdanski sabor – opozicija protiv Miloševića… Oslobođena je Modriča (na „Dnevniku“ druge televizije rečeno je da je Modriča pala u ruke agresora)… Dok smo čekali sportski dio „Dnevnika“, deda je, onako više za sebe, pomenuo i Rezoluciju Informbiroa. Spiker u kariranom sakou drhtavim je glasom (koji je više priličio govoru na groblju nego pred kamerama) priveo emisiju kraju riječima: „Danas je preminuo Mihail Miša Talj, osmi šahovski šampion svijeta, poznat kao ’mađioničar iz Rige’“
Tog trenutka nestalo je slike, struje, magije, djetinjstva.
Ostao je život.

*Objavljeno u Letopisu Matice srpske