OVDJE GDJE MI JE KUĆA


Dom je daleko.
Ovdje gdje mi je kuća i gdje živim, sve je drugačije. Čisto je i tiho. Ljudi i psi, fasade i ulice izvještačeni su od šminke. Podsjećaju na igricu za kompjuter. Ovakav sklad mogao je da nastane samo besprijekornim pritiscima na ispravnu dugmad u pravo vrijeme. Sklad koji otupljuje, uspavljuje. Zbog toga ovdje nikoga i nije briga za pitanja. Ko sjedi za upravljačkom konzolom, recimo, pitanje je koje samo rijetkima padne na pamet. I to sporadično. Ljudi ovdje ne bazde na rakiju i vonj nadničenja. Imaju bistre oči iza kojih ne postoji, meni tako poznat, mehanizam „bistrenja politike“. Nemaju vremena za to. Za pitanja, za odgovore, za sumnjičavost, spletkarenje ili teorije zavjere. Nemaju vremena, jer sve je užurbano. Jedino semafori imaju sve vrijeme svijeta. Nisu kao oni oguljeni i prebijeni koji naružuju ionako gadna raskršća grada iz kojeg sam ovamo došao. Ovi semafori imaju vremena i za stare i za nemoćne i za one sa pomagalima i za one u kolicima i za one sa umjetnim kukovima.

Dom je daleko.
Ovdje gdje mi je kuća i gdje živim imam sve što mi treba. Siguran i dosadan posao, automobil koji je tiši i od procesora mog najnovijeg laptopa, komšije kojima ne pamtim imena i koji ne mogu da izgovore moje, koncertnu dvoranu, šoping centre gigantskih proporcija, sportsku halu koja troši više struje od neke države Trećeg svijeta. (Nekada bih se vjerovatno zapitao gdje su sada granice Trećeg svijeta i da li se unutar njih nalazi i moja postojbina, ali čini se da je dugogodišnji boravak ovdje zgasnuo i moju ljubopitljivost.) Imam i dvorište duž kojeg se prostire vanzemaljski zelena trava čiju su genetsku strukturu zbrčkali tako da ne haje za godišnje doba i gotovo je nikada ne treba kositi. U njoj nema mrava ni zrikavaca, ne dopušta ni ponekom maslačku da je nadvisi i privuče kakvog letećeg insekta. Sve je podređeno apsolutnom spokoju predgrađa, tom Edenu savremenog čovjeka-ateiste. Da, nedaleko od kuće postoji i crkva, ali u nju rijetko ko zalazi. Privatno vlasništvo je ovdje svetinja, sopstvena četiri zida bogomolja, dok oltar ima ravan ekran i strateški raspoređene zvučnike sa kojih (a i to se ne dešava često) dopire frenetičan glas TV evanđeliste: „Apokalipsa dolazi!“

Dom je daleko.
Ovdje gdje mi je kuća i gdje živim, već godinama uspješno proizvodim nove uspomene. Nakupilo ih se pregršt, a svaka nova potiskuje jednu staru. Import-eksport. Ulaz: Moja supruga Valeri i ja u vodenom parku. Izlaz: Glibovita obala rijeke djetinjstva sa koje smo zabacivali prve udice. Ulaz: Valeri i ja ispred neoklasicističkog pročelja Muzeja lijepe umjetnosti. Izlaz: Bista narodnog heroja ispred biblioteke. Ulaz: Nas dvoje u društvu ekoloških aktivista ukopavamo sadnicu crnog bora u nacionalnom parku. Izlaz: U tačkama guram nasmijanog Damira na radnoj akciji. Ulaz: Božić, moja žena i ja u posjeti njenoj majci. Izlaz:

Dom je daleko.
Ovdje gdje mi je kuća i gdje živim, uspješno sam pronašao sklonište od dosadnih nasrtaja nostalgije. Ne družim se sa ljudima čija prezimena završavaju na „ić“, ne trošim telefonske impulse na patetične razgovore sa starim znancima u zavičaju, ne pratim patuljaste fudbalske lige koje su se tamo ispilile. Čini mi se da tamo nema više nikoga do koga mi je stalo i ničega što bi moglo da rasplamsa žeravicu čežnje za onim što sam ostavio iza sebe. I moje su oči postale bistre, ogrezle u trezvenosti i političkoj korektnosti svijeta u kome sam se obreo. Pa ipak, i takve oči ponekad otkažu poslušnost kontrolnom centru na drugom kraju očnog nerva, zatim zatitraju, zacrvene se i zasuze. Kada se to desi, odlazim na groblje obližnje crkve. Pogledom pretražujem zapuštene grobnice zaboravljenih majki. Tražim surogat, jer ovdje gdje mi je kuća i gdje živim nisu ukopani moji najbliži. Ovoga puta biram Eni Mekkormik. Zašto ne? Okrnjen spomenik, izblijedjela slova, podivljale ruže. Godinama joj niko nije dolazio. Uređujem ono što mogu, spiram blato sa ploče, čupam korov. Potom palim svijeću i krstim se „po naški“, dok me slučajni prolaznici začuđeno posmatraju. Razgovaram sa majkom. Dugo i sporo. Na jeziku koji više ne postoji, ali koji i dalje pamtim. Zatim odlazim u našu kuću u predgrađu. I ponovo je sve u redu. I opet sam zahvalni imigrant bistrih očiju, neizgovorljivog imena i izbrisanog sjećanja.

* Objavljeno u časopisu „Bosanska vila“ br. 50/60

7 thoughts on “OVDJE GDJE MI JE KUĆA

  1. Upravo tako. Ponekad tako lako izgleda napustiti Dom, uz iluziju da ga možemo stvoriti bilo gde, a u stvari, to su samo usputna mesta na kojima živimo- dom je samo jedan.
    Majstorski napisano – svaka čast!

Ostavite odgovor

Popunite detalje ispod ili pritisnite na ikonicu da biste se prijavili:

WordPress.com logo

Komentarišet koristeći svoj WordPress.com nalog. Odjavite se / Promeni )

Slika na Tviteru

Komentarišet koristeći svoj Twitter nalog. Odjavite se / Promeni )

Fejsbukova fotografija

Komentarišet koristeći svoj Facebook nalog. Odjavite se / Promeni )

Google+ photo

Komentarišet koristeći svoj Google+ nalog. Odjavite se / Promeni )

Povezivanje sa %s