TIHA DRAMA OBIČNOG ČOVJEKA


Tisi od vode korica(„Tiši od vode“, Berislav Blagojević, Rende, 2013)
Daleko na sjeveru, iza predjela odakle duva Boreja, sjeverni vjetar, prostire se plodna zemlja u kojoj se ljetina prikuplja i dva puta tokom godine, zemlja blagoga podneblja – ni suviše hladna, ni odveć topla i do koje dolaze samo izuzetni junaci. Ništa manje mitski nije ni put kojim se stiže do Kolhide, na barci koju je u davna, izgubljena vremena sazdao Arg iz Tespija i kojom su brodili, ostavljajući za sobom Lemno, Helespont, Kizik, mnogi heroji toga vremena. Između ta dva svijeta zarobljen je bivši ratnik Danilo Mišić, zapravo pacijent broj 36918 koji u posttraumatskom ratnom bunilu vodi nerazumljive, pisane, apsurdne dijaloge sa Danilom Harmsom, književnikom koji je i u ranijim proznim ostvarenjima okupirao spisateljsku imaginaciju Berislava Blagojevića. Razbijena, fragmentarna Blagojevićeva proza u stvari je mozaik sastavljen od nekolicine narativnih krhotina; to je pokušaj da se rekonstruiše, a potom i rekapitalizuje unutrašnji poratni nemir bivšeg vojnika, nekadašnjeg geografa, koji je, nepažnjom svojstvenom onima koji rat vojuju paorskim srcem, u vojne mape ucrtao pogrešno selo i tom greškom prouzrokovao mnoge smrti. Obolio od tog košmarnog saznanja Danilo Mišić u imaginarnim kulama sopstvene uobrazilje pokušava učinjenom podariti smisao u dijalozima sa Harmsom, u razgovorima koji preispituju apsurdnost ljudske egzistencije sa gotovo podrazumijevanom ironičnom intonacijom. Ti razgovori ujedno su i najuspjeliji dijelovi Blagojevićevog romana; u njima se preispituju slobode našega čovjeka, antropomorfnog balkanskog entiteta, koji je, kroz sve vijekove, vodio oslobodilačke ratove da bi u njima i poslije njih gubio ono što je branio i osvajao – slobodu. Apsurdnost te konstatacije, koja jeste svojstvena Harmsovom proznom diskursu, ali sve više postaje i stilska marka Blagojevićeve proze, odjekuje u sadašnjosti kao angažovana misao par excellance. Ili, pak, tvrdnja da taloženje mudrosti koja ostaje u metafizičkim, visokoparnim visinama nužno generiše njeno sirenje, ubuđalost; možda, na koncu, i dijalog između dva Danila u kojima se razmatra pitanje ograničenih ljudskih sposobnosti, koje su u suštinskom dijalogu sa Pekićevim političkim stavov(ima), prema kojima sloboda mišljenja i nije bog zna koliko veliki ekskluzivitet ukoliko je ne prati sloboda govora, a ovu odsustvo posljedica zbog izgovorenog. Kao najpotresnije ipak se izdvaja saznanje da čovjek Balkana nije svjestan sopstvenog duhovnog i intelektualnog invaliditeta, koje je nastalo u virtuelnoj stvarnosti pseudosloboda – putničkih, misaonih, poslovnih.
Držeći u jednoj ruci globus, a u drugoj Fender (uskoga vrata), Blagojević u romanu Tiši od vode ispisuje posvetu intimnim strastima, geografiji i muzici; prostorima koji, poput Hiperboreje ili argonautske Kolhide pulsiraju arhetipskim sjajem i naslućuju prostranstva u apsolutnom tonalitetu opozitna ratnoj stvarnosti Balkana; muzici koja nije samo generacijska uspomena i ljekovito sjećanje na prošle dane, nego i izrazita antiratna poruka koja se zrcali u versima Leonarda Koena i Boba Dilana, Pink Floyda i Dire Straitsa, Zeppelina i Pearl Jama… Stihovi, poput onih Fredija Merkjurija (…What the hell we fighting for? / Just surrender and it won’t hurt at all/ You just got time to say your prayers / While you’re waiting for the hammer to hammer to fall…) ili Dilanovi iz pjesme Masters of war, koji se i bukvalno transponuju u tekst romana, postajući tako njegov važan segment, prenose za autora više nego neophodne mirnodopske parole koje su zapravo ideali, odnosno utopijski snovi pridavljeni u krvavoj izmaglici Balkana. (Balkan, bure baruta!) Nimalo slučajno Blagojević na jednom mjestu pominje i Bulatovićevu grotesknu epopeju Rat je bio bolji, u kojoj je sažeta sva tragedija (i pornografija) ovdašnjih ratova i kojom, na kraju, i sam autor, taj enfant terrible srpske književnosti druge polovine 20. vijeka, eksplicitno, makar i na nivou travestije, oslikava stanje stvari, jer rat, bez sumnje, za neke jeste bio bolji. Ne i za Danila Mišića, koji, praćen brigom životne saputnice i jedinog doktora koji se budi iz moralne letargije i iz učmale akademske indolencije postupkom empate pokušava pomoći numeričkom pacijentu – bolesniku koji boluje od viška odgovornosti, stravičnih istina i razrušenog identiteta – pokušava dosegnuti lična hiperborejska polja. Još jednom: nimalo slučajno Blagojević svoga junaka švercuje u Gruziju; napuštajući šrapnelima i smrtima razrovane balkanske obale Danilo Mišić traži spas u mitskom zaleđu, u legendi koju pisac aktivira suprotstavljajući je tužnoj srpskoj (i ne samo srpskoj) vertikali. Na tom putu Mišić će doživjeti preobražaj, najprije kao pacijent koji postaje Ime i Prezime a ne samo Broj, a potom će doći i unutrašnja metamofroza koju će nagovjestiti Nada, to, prema riječima vrhunskog balkanologa Andrića, veliko preimućstvo potlačenih. Na tom putu čitalac će sresti čitavu galeriju stereotipnih likova koji su neotuđivi dio naše svakodnevice: nesavjesne ljekare, dokone intelektualce, nezaposlene profesore, uspješne biznismene i beskrupulozne političare – svi oni u Blagojevićevoj prozi pretvoreni su u plastične lutke, svedene na puki obris, na voštanu pojavnost; na opšta mjesta našega jedva života. Na tom putu, konačno, dvije su staze kojima čitalac može da krene. Prva je ona koja podsjeća i opominje na ovdašnje mnogostruke užase prividnog života – od kojih je majstorski osjenčen fenomen čekanja, koji je, zapravo, kraći put ka ludilu: Kao da smo svi na nekoj beskonačnoj listi čekanja – čekanje na zaposlenje, čekanje da činovnik završi petnaestominutnu pauzu koja traje sat vremena, čekanje plate, čekanje gradskog prevoza, čekanja viza pred ambasadama, čekanje na političke promjene, čekanje fantomskog „boljeg sutra“ koje ne samo da nikako ne dolazi već smatra da nismo dovoljno dostojni čak ni za najbanalnije moguće opravdanje kašnjenja. Druga predstavlja činjenicu od izuzetnog značaja i time izdvaja Blagojevićev roman iz plejade sličnih koji su tematizovali potonji rat na prostorima bivše Jugoslavije. Dok je umjetničkome u tim djelima gotovo bez presedana nadređen određeni ideološki apriorizam, Blagojevićevi junaci nisu komesari određenih ideologija, lijevih ili desnih političkih konfesija, inih partijskih himera. Koliko god to zvučalo apsurdno, Blagojević priča dramu običnoga čovjeka koji je zarobljen u plamenu ratnog ludila i koji ne može i ne želi da se prikloni nikakvim stranama, osim onoj jednoj, istinskoj – ljudskoj, koja žrtve ne razvrstava na naše i njihove, koji ne gleda prezimena pobijenih i ne diže spomenik vlastitoj nacionalnoj nesreći. Takav pristup je, naravno, dvosjekla helebarda: uvijek će se naći oni koji će ustvrditi da je Blagojević iznevjerio istinu time što nije topovima tukao po više nego jasno imenovanim zločincima. Možda Blagojević to nije uradio – odbijajući da time postane kentaurska prilika wikipedia istoričara i google književnika – ali utoliko je njegov romaneskni prvijenac značajniji. I da nije ušao u uži izbor za Nin-ovu nagradu, roman Berislava Blagojevića Tiši od vode bio bi književna činjenica o kojoj se može i mora govoriti.

Goran Dakić

(Književni magazin, br. 150-153)

* Objavljeno i u časopisu „Putevi“ br. 16/17, 2014, str. 220-224 pod naslovom „Putnički triptihon“ zajedno sa prikazom knjiga Dejana Babića i Borisa Maksimovića.

4 thoughts on “TIHA DRAMA OBIČNOG ČOVJEKA

Ostavite odgovor

Popunite detalje ispod ili pritisnite na ikonicu da biste se prijavili:

WordPress.com logo

Komentarišet koristeći svoj WordPress.com nalog. Odjavite se / Promeni )

Slika na Tviteru

Komentarišet koristeći svoj Twitter nalog. Odjavite se / Promeni )

Fejsbukova fotografija

Komentarišet koristeći svoj Facebook nalog. Odjavite se / Promeni )

Google+ photo

Komentarišet koristeći svoj Google+ nalog. Odjavite se / Promeni )

Povezivanje sa %s