PARK MOGA BRATA


    U tim godinama sve je uglavnom pitanje razmjere i mašte, a ne pitanje suštine. Djeca u gušteru vide zmajolikog bljuvača vatre, borba sa crvenperkom veličine dlana na drugom kraju silka djeluje kao borba sa monstruoznim krakenom od tone i po, a petospratnica im zaklanja sunce kao najviši oblakoder. Tako je bilo i sa parkom u našem naselju. Mi klinci smo taj komad travnate površine između zgrada prozvali parkom, iako teško da su park mogli načiniti jedan matori hrast, jedna žalosna vrba, pet-šest raštrkanih grmova i jedna ko zna kada osakaćena klupa. Realno, čak i u slučaju nesvakidašnje velikodušnosti, taj prostor se mogao nazvati tek parkićem. A i ta travnata površina bila je priča za sebe. Poslije naše neumorne trke za loptom, park je ličio na poprište tek završene bitke: grmlje je bivalo isprebijano nepreciznim šutevima, a busenje trave ugaženo, iskidano i okrenuto naglavačke nakon nebrojenih klizećih startova i naglih zaustavljanja.
Zato je komšija Mladen jedne godine odlučio da u parku posije travu. Jedno vrijeme nismo smjeli da se igramo u parku, a moj stariji brat i ja zadatak da osmislimo i napravimo strašilo koje bi odvraćalo ptice od švedskog stola. Brat je, sjećam se, otišao do rijeke i vratio se sa dva štapa koja je onda ukrstio i pričvrstio izolir-trakom i ekserom. Glavu je izradila majka od stare kuhinjske krpe tako što ju je opšila i ispunila vatom i lišćem koje sam ranije prikupio. Demodirani sivi ujakov baloner poslužio je kao tijelo, a Dejvi Kroket kapa koja mi je prethodne zime postala premala dobila je ulogu slamnatog šešira ljutog ratara-pticomrsca. Djevojčice iz zgrade kreonom su strašilu podarile pjegice i neprikladno nasmijane crte lica. Krojačica Dana iz prizemlja nakitila ga je šarenim trakicama tkanine koje su na vjetru vijorile kao tibetanske molitvene zastavice. Brat mu je nadjenuo i ime: Pedro. Niko nije znao zašto baš Pedro. Niko nije pitao, a nikome nije ni bilo važno, jer, kako se ubrzo pokazalo, Pedro je više plašio nas djecu nego ptice. Naročito noću kada bi ga nakratko ošinula svjetlost automobilskih farova. Zato je karijeru čuvara nepostojeće trave brzo okončao na smetljištu, ali njegov kratki život nije ostao neupamćen. Brata su, naime, poslije ove epizode sa strašilom svi znali po nadimku Pedro. Čak i mnogo godina kasnije, nakon što ga je onog klizavog januarskog dana pokosio neznani i vjerovatno pijani vozač, komšije i njegovi prijatelji opraštali su se od Pedra, a ne njega. Dobro pamtim kada je Danko, bratovljev drug iz vojske, došao da izjavi saučešće našim roditeljima. Na sebi je imao glomaznu šubaru i DB-ovsko sivi baloner. Izgledao je kao Pedro, kao moj brat.
Jednog ljeta brat mi je pomogao da od drvenih gajbica iz piljare napravim minijaturni štand za prodaju stripova. Prijepodne bi štand bio postavljen uz trotoar, na metar-dva od jedine klupe u parku, a kada bi se sunce približilo zenitu na ruti svoje izmišljene dnevne šetnje, odlazio bih u hladovinu pod vodopad vrbinih grana. Iako su stripovi bili jeftini, najčešće nisam uspijevao da prodam dovoljno za crno-bijelu Snjeguljicu na štapiću. Sa dosadom sam se borio žvrljajući po njihovim koricama. Brat, inače pasionirani ljubitelj stripova i stvarni vlasnik duplikata koje sam prodavao, uvijek je zbog toga vikao na mene. Govorio je da ih tako obezvrijeđujem. Nisam imao pojma šta to znači, a ionako se činilo da onim rijetkim kupcima to nije smetalo. Naročito Robertu, drugu moga brata i najboljoj mušteriji. Taj nije mnogo birao i uvijek me pitao za stripove koji se najmanje traže. Jednog jutra brat je došao do štanda i donio mi sok. Nedugo potom, očigledno premoren od dugog pješačenja, na onu preostalu isušenu dasku na klupi pored nas sjeo je prodavac kišobrana. Drške koje su virile iz kolica koja je parkirao uz klupu podsjećale su na džinovske lizalice. Dijete kao dijete, već narednog trenutka zatražio sam od brata da ode u samoposlugu preko puta i kupi mi jednu. Otrčao je i vratio se brzinom superheroja, noseći u jednoj ruci lizalicu, a u drugoj flašicu traubisode koju je uručio neznancu. Čovjek mu se zahvalio hrapavim titrajima glasnih žica. Brat ga je zatim upitao zašto prodaje kišobrane po suši i vrućini. Kišobrane prodajem, odgovorio je, ali ih i popravljam. A oštrim i noževe, rekao je nakon par dugih gutljaja. Na kraju, ljudima vazda trebaju kišobrani, kazao je nakon što mu se i posljednji mjehurić okrepljenja razbio o nepce. Jesen uvijek dođe. Ona je vjernija i od skotne kuje kojoj se dodijeli toplo utočište i zdjelica mlijeka. Budite sigurni u to, djeco, jesen i kiša vas nikada neće iznevjeriti.
Nažalost, bio je u pravu. Jesen se u ove krajeve uvijek vraća, kao nepreležan grip. Dosadna, dugotrajna, mokra i mučna. Nisam je volio kao klinac, zato što se s jeseni polazilo u školu i što su igre napolju postajale su sve rjeđe. Mrzio sam to zavlačenje u kuće, beskonačno prevrtanje po kauču i foteljama i popodnevno paljenje svjetla u sobama da bi se odagnalo sivilo. Ali i sijalica od sto vati bila je nemoćna pred mrklinom prerano ugaslog života. Siguran sam, mada to nikada nisu pokazivali, da su i roditeljima ti jesenji dani bili najteži. Valjda zbog toga ni danas ne volim jesen. Ipak, postoji jedna jesen koja je u mome sjećanju uspješno prezimila. Bilo je to onog novembra kada smo brat i ja u parku puštali zmajeve. Jednog sam dobio od tetke za rođendan, a drugog je napravio brat. Baš kao što je na raspeće stavio Pedra, tako je i na maleni krst od letvica zakačio konopac i najlon. Pamtim šuštanje hrastovog lišća koje se pod nogama lomi kao presušen keks. Pamtim vjetar na obrazima, trnce u podignutim rukama i bol u vratu od zurenja ka nebu. Ali, kako dođe, jesen tako i ode. Zmajeve sam sa prvim snijegom odnio u podrum. Sasvim slučajno, tamo sam pronašao kutiju prepunu stripova. Bili su to isti oni po kojima sam žvrljao u dokolici i koje sam prodavao Robertu.
Dok iz kabine bagera posmatram park, čini mi se da je i u ovim godinama sve uglavnom pitanje razmjere i mašte, a ne pitanje suštine. Sada vidim koliko je park zaista mali i koliko sam ja majušan u odnosu na ovo čelično čudo u kojem sjedim. Postoje oni koji kad odrastu proniknu u suštinu stvari, ali oni su endemi, strogo čuvana tajna čovječanstva. Većini odraslih se, prije ili kasnije, sve oko njih pričini minijaturnim do te (raz)mjere da umisle da su Guliveri u zemlji Liliputanaca. Tako se vlasniku firme za koju radim njegovo bogatstvo učinilo preskromnim, pa je odlučio da podigne još jednu, devetu zgradu za godinu dana. Hrast je isječen i već je na putu da postane stolica za ljuljanje na kojoj će pretili Nijemac variti kobasice i podrigivati na pivo. Na mjestu gdje je nekad bila žalosna vrba sada zijeva rupa. Iščupana je lako iz desni zemlje, poput mliječnog zuba. Čekam gazdin znak da započnem preoravanje sopstvene prošlosti, masakriranje vlastite duše. Čekam prostački mig da zanavijek uništim park moga brata. Pritišćem papučicu gasa, mašina se trese kao da svršava, dizel smrdi i crni dim diže se ka nebu koje godinama nije vidjelo zmaja. Nema mašte, nema suštine. Postoji samo razmjera, vječna podjela na velike i male. Negdje na margini istorije ostaće zabilježen stambeni kredit koji ne trpi kompromise i emocije i sjećanje jednog bageriste na park koji to, mnogi će reći, nikada nije ni bio.

* Objavljeno u „Književnom magazinu“, br. 150-153.

10 thoughts on “PARK MOGA BRATA

Ostavite odgovor

Popunite detalje ispod ili pritisnite na ikonicu da biste se prijavili:

WordPress.com logo

Komentarišet koristeći svoj WordPress.com nalog. Odjavite se / Promeni )

Slika na Tviteru

Komentarišet koristeći svoj Twitter nalog. Odjavite se / Promeni )

Fejsbukova fotografija

Komentarišet koristeći svoj Facebook nalog. Odjavite se / Promeni )

Google+ photo

Komentarišet koristeći svoj Google+ nalog. Odjavite se / Promeni )

Povezivanje sa %s