TIŠI OD VODE – ODLOMAK


* * *

   Kopanje po pamćenju je kao i svako drugo kopanje – zamorno i ovjenčano bjeličastim oreolom kristalizovanog znoja. A ako je pritom pamćenje sačinjeno od sipljivog pijeska, kao što je slučaj sa mojim, onda se kopanje pretvara u frustrirajuće mrcvarenje. Kako drugačije opisati nelagodu i užas činjenice da, evo, ni nakon dva sata nisam u stanju da se sjetim Duškovog prezimena? A sa tim Duškom sam zajedno kopao rovove! Noćivali smo u istoj baraci ili pod otvorenim nebom, zahvatali bezukusne porcije istom kutlačom, umivali se kišnicom iz istog čabra. Tog predvečerja kada smo se upoznali zasipali su nas minobacačima, a tutnjava i panika uvlačile su se u kosti i uši hitro i neprimjetno, poput uholaže koja nestaje u pukotini zida. Možda je iz takvih okolnosti našeg upoznavanja nikla klica moje zaboravnosti? Ili su glavni krivci, ipak, tablete kojima me bjesomučno kljukaju? Nisam siguran. A zapravo, nije toliko ni važno. Kao što ni prezime nije važno. Ni Duškovo, niti bilo čije. Prezime, bilo da je naslijeđeno od oca ili od majke, i dalje je tek skup slova neophodnih birokratiji, ali istovremeno lako zamjenljivih. Ono nikada nije trebalo i nije smjelo postati uslov za pripadanje, za svrstavanje ovamo ili onamo, a još manje razlog da se neko zbog njega voli ili mrzi ili stavi na listu za odstrel. Prezime ne govori da li je neko dobar ili loš čovjek, da li je inženjer ili rudar, da li više voli košarku ili fudbal, da li je možda filatelista ili pak pasionirani zaljubljenik u filmove crnog talasa. Zato Duškovo prezime i nije važno. Ono mi nije potrebno da potvrdim ono što već znam: da je bio dobar i pametan momak, velika pričalica, šaljivdžija, ljubitelj naučne fantastike i grupe Pink Floyd. Pored toga, veoma brzo mi je postala očita još jedna njegova karakteristika: beskrajno je odudarao od mrtve prirode i vidjelo se da nikako ne pripada tu i da je kao oruđe rata beskoristan poput očnjaka mošusnog jelena. Jednom prilikom (koje se, eto, veoma dobro sjećam) došao je u improvizovanu kancelariju u kojoj sam, potpuno izolovan, po karti ucrtavao najnovije vojne položaje. U ruci je držao mali radio na baterije koji mu je po nekom rezervisti poslala djevojka Mirjana. Nije progovarao. Zatražio je cigaretu i pustio kasetu. Začuli su se uvodni taktovi pjesme „Us and Them“ predvođeni dominantnim saksofonom:

Us and Them
And after all we’re only ordinary men
Me, and you
God only knows it’s not what we would choose to do
Forward he cried from the rear
And the front rank died
And the General sat, as the lines on the map
Moved from side to side…¹

Ćutke smo gledali u pod do kraja pjesme. Onda mi je ispričao da je dijete Srbina i Hrvatice, da su mu se roditelji razveli i da su se silno borili za starateljstvo nad njim. Kroz smijeh mi je govorio da je jedna sudska presuda zaslužna što je među nama, u rovovima na ovoj strani. Jer, da je kojim slučajem sudija starateljstvo dodijelio njegovoj majci, vjerovatno bismo se gledali preko nišana.
Dugo smo razgovarali o tome kako upravo takve odluke upravljaju našim životima. Odluke sudija, narodnih poslanika, predsjednika, vojskovođa… Odluke koje umnogome ne zavise od nas, odluke koje donose ljudi od krvi i mesa, ljudi kao mi, ljudi skloni greškama. Dabome, problem nije u činjenju grešaka, jer one se javljaju oduvijek i javljaće se sve dok bude bilo ljudi. Problem se javlja onda kada greške prestaju da budu izolovani slučajevi i kada se toliko umnože i utkaju u stvarnost da postaju obrazac po kome se živi i dela. Sa malim greškama se živi: klempave uši, krnjava cigla u zidu kuće, pogrešno odštampana riječ u knjizi. Ali velike greške, koje se ovdje tako često događaju, one donose nemir, nepopravljivu štetu i užas. Pored toga, ovdašnji ljudi su dokazane inadžije, pa teško, gotovo nikada, ne priznaju kada pogriješe. Ni minorne, a naročito ne one grandiozne greške.
– Priznati grešku, pokajati se i zatražiti oprost, to je neprikosnoveni balkanski tabu! – rekao sam tada.
– Naše sljepilo, naš najveći poraz i naše živo blato – dodao je Duško.
Dok smo razgovarali o svemu tome, prisjetio sam se Harmsa i Druskina, filozofije „izvjesne ravnoteže sa malom greškom“ i nikada izumljenih „načina za ispravljanje grešaka“. I upravo kada sam počeo da kazujem Dušku nešto u vezi sa tim, kapetan Petrić je ušao u prostoriju. Prekinuli smo razgovor o ljudima, greškama i sumnjivim odlukama. Prestali smo govoriti. I muzika je prestala. I ponovo smo čuli samo puškaranje i kapetanovo iritantno lupkanje čizmom. Ravnoteža narušena velikom greškom. Harms je bio u pravu – ekvilibrijum ne postoji.

* * *

SLOBODA

Danilo: Svi naši ratovi su, tako barem tvrde udžbenici, bili oslobodilački. Pa gdje je, onda, ta sloboda?
Harms: Sloboda? Od koga? Od čega?
Danilo: Od svega.
Harms: Stanje u kome ste trenutno dovodi vas na korak od apsolutne slobode. Biti otrgnut od ludila stvarnosti, izvrgavati je ruglu, egzistirati mimo utabanih staza poznate i priznate realnosti – to je sloboda.
Danilo: Ali, kad je već tako, zašto se onda ne osjećam slobodnim, Danilo Ivanoviču?
Harms: Zato što ste zatočenik sopstvenog uma, mitoloških otrova prošlosti, predrasuda i fatalizama, konstrukcija i ideala usađenih u vas nekada ranije.
Danilo: Kontaminiran sam, dakle, odavno?
Harms: Da, zaraženi ste, baš kao i svi koji su se borili za takva oslobođenja. Bolesni ste od naknadnih razočaranja, od neželjenog triježnjenja koje uvijek dolazi sa spoznajom o izlišnosti takvih ratova.
Danilo: Postoji li rješenje? Kako se boriti?
Harms: Rješenje je u vjeri, jer bez vjerovanja nema ni nade. A način? Borba za oslobođenje vodi se u glavama, nikako na ratištu. Kada bi se ljudi u sebi izborili za mrvicu vizionarske mašte, nikada se više ne bi latili oružja.

(Nema više)

– S njima se više nema o čemu razgovarati. Jednostavno, nije ih briga. Šta da radim, Nato? – upitao je doktor Borković dok je posmatrao kako se kafena pjena lijeno razmiče od sredine ka rubu šoljice.
– Stvarno ti je stalo do tog Danila? Zašto? – pitanjem je uzvratila Natalija, gledajući ga podozrivo.
– Ne znam. Iskreno. Nešto se dogodilo… Zgadila mi se ta silna bahatost, ta opsjednutost sobom kojom su beznadežno opijeni –
– Eh, da si se samo ranije otrijeznio, ne bismo kafu pili u nekakvom bistrou, nego u našem domu – zaključila je pomalo tugaljivim tonom.
– Znam… Pusti sada to; ionako je prekasno da od tebe tražim oprost… Ali zato tražim prijateljski savjet. Nadam se da na to još uvijek mogu da računam.
Posmatrala je kako minijaturna kašika drhti između njegovog palca i kažiprsta. I ona je nekad, u iščekivanju nadirućeg plimnog talasa strasti, treperila tako od dodira njegovih prstiju. Ali, plime ne traju vječno. A kada oseka nastupi, ona otkrije sve one nesavršenosti i oštro stijenje po kome hodimo kroz život i ljubav. Ono isto stijenje koje nam nemilice dere kožu i pretvara svaki novi korak u bolnu agoniju, u trajni jarugasti ožiljak što podsjeća i opominje. Oseka se odavno ispriječila između njih; ona je ostala na obali, dok su njega struje vukle daleko na pučinu, sve dok nije postao neprepoznatljiva mrlja na nekoć zajedničkom horizontu. Da li je moguće? Može li ta tačka ponovo poprimiti ljudsko obličje? Put od čovjeka do mrlje dobro je znan i popločan je nebrojenim sudbinama i primjerima onih koji su posrnuli i pali ne bi li dosegli neslućene visine. Ali, da li je moguće opet stići do prizemnog, do gotovo zaboravljenih vrlina ljudskosti? Činilo joj se da jeste i da upravo sada dok gleda zabrinuto lice bivšeg supruga prisustvuje svojevrsnom čudu. Jer, svako rađanje jeste čudo, pa i ovo, ponovno rađanje čovjeka. Istina, to nije onaj čovjek kojeg je voljela, možda takav nikada više i neće biti, ali će ipak biti čovjek. Čovjek…
– Mislim da treba da mu pomogneš. Na bilo koji način. Ne obaziri se na to šta će reći one gnjide iz bolnice. I budi siguran da će učiniti sve što mogu da ti zagorčaju život.
– Znam… Učiniću sve što mogu. I ja mislim da tako treba. Hvala ti na razgovoru i upozorenju. Bilo je lijepo vidjeti te…
– Eto, još ćeš nas i rasplakati – reče Natalija i osmjehnuvši se dobaci – idi sad i za promjenu budi koristan!

Ne postoje fotografije sa našeg vjenčanja. U to vrijeme samo su ratni fotoreporteri imali posla. Moglo bi se čak reći da su se, na neki način, mnogi od njih i okoristili haosom, patnjom i užasom, baš kao i oni drugi profiteri. Čast izuzecima. Ali, ko sam ja da upirem prstom, da im bilo šta spočitavam? I koga je briga, uostalom? Koga je briga što sjećanje na sopstveno vjenčanje čuvam u glavi a ne u foto albumu? Kome je stalo do tako trivijalnih stvari, do nevažnih ljudi kao što smo Danilo i ja? Za državu i svijet oko nas mi i nismo ništa drugo nego statističke odrednice u popisu stanovništva, vazduh kroz koji će se, uz propratno zastrašujuće fijukanje, lomiti koplja nekih budućih istoričara, tek poneki redak u datoteci poreske uprave ili eventualno, kad za to dođe pravo vrijeme (a to se često događa), potrošna roba i jeftino topovsko meso. Zašto onda da brinem za taj i takav svijet oko nas? Čemu obziri, pokoravanje normama i pravilima većine? Uostalom, zar nije licemjerno tražiti od mene da se ponašam kao odgovorna građanka, ovdje, gdje me niko ne doživljava kao građanku i gdje niko ni za šta nije odgovoran?
Ništa se nije promijenilo. I sve više sam ubijeđena da se nikada ništa ne mijenja. I danas, kao i onda, postoje dvije paralelne stvarnosti skučene na istom prostoru – postoje oni i postojimo mi. Nas dvoje. Samo mi smo bitni. Tako je bilo i onoga dana kada smo se vjenčali. Kao da nije bilo nestašice svega, bijede, očaja, sumornih vijesti i još mračnijih prognoza budućnosti. Eh, budućnost… Sa njom je sve i počelo. Te 1993. godine Danilo se, ko zna kako, dokopao albuma „The Future“ Leonarda Cohena. Slušali smo ga često i uporedo sa gomilom neizbježnih grandž bendova. Bio nam je svojevrsni kontrateg na tada aktuelnim muzičkim terazijama. Sjećam se kako smo zavirivali u riječnike pokušavajući da dešifrujemo stihove naslovne „The Future“ i snažne „Democracy“ i kako smo se smijali dok smo se pretvarali da plešemo nekakav srednjovjekovni ples uz šaljivu „Closing Time“. Ali, kada bi zasvirala elegična „Waiting for the Miracle“, sve drugo bi utihnulo. Za tih nepunih osam minuta, nismo slušali samo stihove i muziku. Činilo mi se da smo imali prećutni dogovor da u tim minutama ćulimo uši i osluškujemo ima li nagovještaja da će se neko čudo zaista dogoditi i odagnati bezumlje, britko, kao što buđenje jednim potezom obezglavljuje košmar.

… Ah baby, let’s get married,
we’ve been alone too long.
Let’s be alone together.
Let’s see if we’re that strong.
Yeah let’s do something crazy,
something absolutely wrong
while we’re waiting
for the miracle, for the miracle to come…²

Priželjkivano čudo nismo dočekali, ali desilo se nešto podjednako važno. Važno za nas i naš mikrokosmos. Nakon ovih stihova, jednog sporog i naoko već viđenog i proživljenog popodneva, Danilo me je zaprosio. I budućnost je počela. Naša budućnost, za koju smo naivno vjerovali da je tornado istorije što je bjesnio oko nas neće uvući u svoj divlji rušilački ples. Naša budućnost, koja je sada posebno nepredvidiva i neizvjesna. Ali i uprkos tome, ja znam da je to za mene jedina moguća budućnost. Ne trebaju mi fotografije. Sve što treba da znam i čega treba da se sjećam nosim u sebi. Fotografije su samo suvišan teret, zaostavština onoga što je bilo. A ja moram da se pobrinem za ono što će biti.
Za njega. Za nas.

Ništa nije ukazivalo da će taj dan biti drugačiji od prethodnog. I onog prije njega. I onog prije… Obrisi na puškometu, fijuk poneke granate za dobro jutro, psovanje i lokanje, kartanje i prepričavanje poganih nacionalističkih viceva, a za ručak bljutav i rijedak pasulj sa mirisom paljevine. Kapetan Petrić otišao je do glavnog veziste, a Duško je iskoristio njegovo odsustvo kako bi ispalio još poneki rafal iz svog muzičkog arsenala.

…What the hell we fighting for?
Just surrender and it won’t hurt at all
You just got time to say your prayers
While you’re waiting for the hammer to hammer to fall…³

Sreća naša što kapetan nije razumio ni riječi. Zbog ove „predaje“ koju pominje Freddie, obojica smo mogli završiti na vojnom sudu. Ovako, samo nas je pogledao i zaurlao:
– Kakva je to dreka, stoko raspuštena?!

Neobično dobro se sjećam svraba koji sam tada osjetio na jeziku. Imao sam neodoljivu, teško obuzdavajuću želju da mu kažem ko je Farrokh Bulsara, alijas Freddie Mercury. Da mu ispričam ukratko o Boemskoj rapsodiji, o rasponu glasa od četiri oktave, o AIDS-u. O tome kako je taj „drekavac“ rođen na dalekom Zanzibaru, o tome kako je Zanzibar postao dio Tanzanije, o tome kako tamo žive Svahili, porijeklom iz plemena Buntu, baš kao i oni Huti što se u Ruandi godinama istrebljuju sa Tutsima. Ali, na kraju sam ipak pobijedio svrabež i zadovoljio se zamišljenom slikom: vanredno tupav izraz na kapetanovom licu izazvan mješavinom zbunjenosti od količine serviranih podataka i sumnjičavosti zbog riječi Faruk i Tanzanija (u njegovoj interpretaciji – Tarzanija), pleme i istrebljenje.
– Šta se smješkaš, majmune? Gasi to sranje i dolazi ovamo! Imamo posla… Večeras je ofanziva! – urlao je bečeći se i vitlajući rukama kao da tjera marvu.

– Gospođa Mišić?
– Da. Izvolite.
– Doktor Borković pored telefona. Zovem vas u vezi sa Danilom. Mislim da treba da se vidimo.
– Kada da dođem u bolnicu?
– Ne, ne u bolnicu. Bolje je da se vidimo negdje gdje nas neće ometati. Kafeterija u lobiju hotela. U pet i petnaest. U redu?
– U redu… Iako ne razumijem zašto tamo, a ne u…
– Vjerujte mi, ovako je bolje. Moći ćemo razgovarati na miru i dogovoriti se.
– Koliko novca da ponesem?
– Molim?
– Koliko novca je potrebno da se dogovorimo?
– Ništa, gospođo. Ne treba ni za kafu. Ja častim. Onda, vidimo se?
– Biću tamo. Jeste li sigurni da ne treba…
– Siguran! Moram da idem, čekaju me… Hotel, pet i petnaest!

* * *

U SLUČAJU RATA

Danilo: Učili su nas, onomad u školi, kako da se ponašamo u slučaju rata.
Harms: I? Da li ste ponešto naučili?
Danilo: Ne. Otaljavao sam lekcije, izbjegavao časove… Nalazio sam da je to potpuno bespotrebno i glupo.
Harms: Eto, to je naša nesreća! I vaš primjer potvrđuje koliko je glupost potcijenjena! Glupost treba izučavati, prihvatiti je kao veoma ozbiljnu pojavu. Jer, gluposti nam uvijek rade o glavi. Od dobrih ljudi i pametnih izuma ne treba strahovati.
Danilo: Mislio sam da od rata ne trebamo da strahujemo. Zato nisam pazio na nastavi, zato nisam slušao djeda kada mi je govorio o tome kako se treba ponašati u slučaju rata. To je bilo glupo sa moje strane, priznajem. Mada, mislim da nikakve priče i nikakve lekcije nisu mogle da nas pripreme za ono što se desilo.
Harms: Ponekad, nažalost, ne pomaže ni znanje, čak ni predskazanje. Čini mi se da sam još 1937. zapisao: Ako je država slična čovjekovom organizmu, onda bih ja u slučaju rata rado živio u peti.
Danilo: Hoćete da kažete, Danilo Ivanoviču, da se od sudbine ne može pobjeći?
Harms: Ne, nikako! I ako postoji, sasvim sam siguran da je sudbini moguće doskočiti. Od gluposti je pak nemoguće pobjeći. Ona je svuda oko nas, u nama i ona nam, (ne rekoh li već?) uvijek radi o glavi…

(Nema više)

¹ Pink Floyd, „Us and Them“, album: „Dark Side of the Moon“

² Leonard Cohen, „Waiting for the Miracle“, album: „The Future“

³ Queen, „Hammer to Fall“, album: „The Works“

* Objavljeno u: „Srce ptice i srce čovjeka“ – izbor iz savremene književnosti Republike Srpske, NUB RS, Banjaluka, 2014 (str. 14-20)

 

Ostavite odgovor

Popunite detalje ispod ili pritisnite na ikonicu da biste se prijavili:

WordPress.com logo

Komentarišet koristeći svoj WordPress.com nalog. Odjavite se / Promeni )

Slika na Tviteru

Komentarišet koristeći svoj Twitter nalog. Odjavite se / Promeni )

Fejsbukova fotografija

Komentarišet koristeći svoj Facebook nalog. Odjavite se / Promeni )

Google+ photo

Komentarišet koristeći svoj Google+ nalog. Odjavite se / Promeni )

Povezivanje sa %s