TIŠI OD VODE – PRIKAZ I. SIMANOVIĆA


Danilo: Učili su nas, onomad u školi, kako da se ponašamo u slučaju rata.
Harms: I? Da li ste ponešto naučili?
Danilo: Ne. Otaljavao sam lekcije, izbjegavao časove… Nalazio sam da je to potpuno bespotrebno i glupo.
Harms: Eto, to je naša nesreća! I vaš primjer potvrđuje koliko je glupost potcijenjena! Glupost treba izučavati, prihvatiti je kao veoma ozbiljnu pojavu. Jer, gluposti nam uvijek rade o glavi. Od dobrih ljudi i pametnih izuma ne treba strahovati.
(Tiši od vode, str. 52)

Slika Danila Mišića, pacijenta br. 36918 i glavnog junaka romana Tiši od vode, otkriva se postepeno i ostvaruje iz nekoliko vremenskih perspektiva njegovog života. Trenutnoj, tragičnoj poslijeratnoj poziciji Danila i njegove supruge Radmile, utopljenoj u sivilo psihijatrijske svakodnevnice i traženje izlaza iz nje, suprotstavljaju se slike koje sežu do djetinjstva, prvog susreta, studentskih dana, te zajedničkog života i vjere „da će mala garsonjera u koju su se upravo uselili vječno biti ispunjena muzikom, pjesmom i smijehom“. Svijet iz koga su izronili metaforizuje se kao „ostava prepuna stvari“ (tegle zaboravljenog slatka od dunja, stare torbe i ruksaci, izlizane startasice, replika Edbergovog vimbldonskog reketa, video-kaseta trijumfa Crvene zvezde, šoljice i fildžani, globus na kome su uscrtane već nepostojeće državne granice, gramofonske ploče…), koju sjećanje panično pokušava da istrgne iz ponora zaborava – ponora koji označava jednu novu stvarnost, u koju su svi uronili početkom devedesetih godina XX vijeka. Stvarnost, ili bolje reći, jezivo naličje stvarnosti, vrijeme pomračenja svijesti, vrijeme u kome su se raspale sve humane vrijednosti, a ustoličili smrt i beznađe. Disonantni zvukovi i uznemirujući stihovi grandž muzike, koji neprekidno odzvanjaju i prepliću se sa tekstom, samo dodatno pojačavaju tu atmosferu napetosti, straha i nemira, koja se u Danilovoj svijesti prvobitno artikuliše kao ironično neprihvatanje takve realnosti i svijest o postojanju različitih nivoa inteligencije (viša, niža i vojna), gdje ova posljednja preuzima primat nad prve dvije. Međutim, ta početna ironija ubrzo prerasta u stravične i izrazito sugestivne ratne slike, koje kulminiraju bombardovanjem pogrešnog [podvukao Berislav Blagojević] sela i najavom Danilovog potpunog psihičkog rastrojstva.
Način na koji se pisac postavio prema jednoj izuzetno osjetljivoj građi (ali sa stanovišta književne građe izrazito bogatoj i inspirativnoj), pokazuje beskompromisno etičko opredjeljenje. Napuštajući uvriježene i opšteprihvaćene kolektivne predstave o uzrocima tragičnog sukoba s kraja prošlog vijeka, koje književnosti nameću stereotipni spoljašnji okvir, sa dominantnom opozicijom mi–oni, koji apsolutno sužava i ograničava mogućnosti promišljanja postavljenog problema, Blagojević u svoga junaka ugrađuje jasnu svijest o postojanju „jugoslovenskog geoprostora“. Naime, pozivajući se na referat Milovana Radovanovića „Geografski prostor i društveno-istorijski proces“*, on donosi citat u kome se kaže da je „jugoslovenski geoprostor geografski, civilizacijski i, uopšte, istorijski predodređen i za integracione i za dezintegracione tokove različitog karaktera i dometa. To je njegova geografska i istorijska realnost, njegovo latentno svojstvo, činjenica prošlosti i sadašnjosti“. Odbijajući shvatanja horološke koncepcije „(tako pogodne za vojnu geografiju!), prema kojoj je geografija nauka o ispunjenosti prostora, a razmještaj geografskih elemenata svrha samom sebi“, te insistirajući na poimanju geoprostora, pisac na vrlo jednostavan, a argumentovan način, praktično zaobilazi uske nacionalne okvire sagledavanja proteklih događaja, samim tim i okvire pojedinačnog, već ih ujedinjuje i artikuliše kroz jednu kolektivnu tragediju, koja nema nikakve veze sa zdravim razumom, kao što će to jasno reći kapetan Petrić, tipični predstavnik i nosilac ideje suprotne Danilovoj: „I bio je u pravu, priznajem mu to. Tamo i tada razum zaista nije imao šta da traži. Kao što je i moja ljubav prema prostoru i svemu što ga ispunjava bila krajnje neprikladna, jer su i kuće i planine i šume i polja djeteline i klima i rijeke i seoske škole, čak i groblja postali moji neprijatelji i potencijalne ubice.“
S jedne strane, životnu dramu glavnog junaka možemo sagledati i pratiti u okviru spoljašnjih uslovljenosti, nametnutih vrtlogom tragičnih događaja koji su, praktično, još jednom potvrdili nerazdruživost „jugoslovenskog geoprostora“¹. Međutim, s druge strane, posebnu vrijednost romana treba sagledati u drami koja se odvija unutar glavnog junaka, tačnije kroz niz dijaloga koje Danilo Mišić vodi sa Danilom Harmsom. Iako se u samom romanu uspostavljaju određene paralele i sličnosti između protagonista ovog dijaloga, nije nam namjera da na tome insistiramo, zbog mogućnosti da „skliznemo“ u puki pozitivizam, te tako obezvrijedimo ovaj izuzetno dragocjen sloj teksta. Neuporedivo zanimljivije je pogledati kako ti dijalozi funkcionišu u ostvarivanju konačne ideje koju nam roman Tiši od vode pokušava iskazati.
Smisao i karakter dijalektike „ne može ‘smjesta’ imati formu logičkog lančanog zaključivanja, nego se najprije sastoji u najjednostavnijoj formi ‘ispitivanja govornika da ponavlja i objašnjava šta je pri tom ponavljanju mislio’. Prema tome, njeno glavno oruđe jeste ispitivanje, opovrgavanje, pružanje dokaza i razloga, […], kao pomoć pri porađanju istine. […] Ogoliti i razodjenuti dušu sagovornika, istražiti je zajedno s njim, ima za cilj uvjeriti ga, bio on mlad ili star, da treba razmišljati o sebi bez samozavaravanja i samoiluzija. […] Cijela ova strategija kod sagovornika najprije proizvodi zbunjenost. Tokom razgovora, sve jasnije, ali i ‘osjetnije’, postaje udaljavanje od vlastitih polaznih pretpostavki. ‘Doživljena udaljenost’ uzrokuje sumnju u sebe i svoja znanja. A kad čovjek sumnja, on se na neki način odmiče od sebe. To odmicanje jeste udvajanje“.²
Kroz dvanaest dijaloga, Danil Harms, u sokratovskom maniru, uvodi glavnog junaka u promišljanja besmisla/besmislice („Bosna i Hercegovina, ovakva kakva je“), vjere, boga, umobolnice („Umobolnica je tamo. Napolju. Ovdje ste sigurni“), ograničene sposobnosti, čekanja, čuda, slobode, rata i gluposti, smisla molitve… Harms postepeno vodi Danila Mišića, prvenstveno do spoznaje o sopstvenoj poziciji u jednom apsurdnom svijetu, u kome su apolitični ljudi nesposobni da profesionalno napreduju, da se kreću i putuju, da slobodno izražavaju svoje mišljenje i bez straha govore i pišu: „Harms: Prema tome, vi ste invalid, čovjek sa ograničenim sposobnostima. To je veoma žalosno. Ipak, ono što je još žalosnije jeste činjenica da toga niste ni svjesni“. Suočavanje sa sobom i svijetom oko sebe pretače se u traganje za samospoznajom i smislom postojanja, gdje Harms razgolićuje Danilovu svijest i ironijskim žaokama razbija sve ranije predrasude o životu i svijetu, čineći ga spremnim da se suoči sa sobom i iskorači u realnost. U hermetičnom prostoru Danilove svijesti odigrava se, paralelno sa vanjskom pričom, čitava egzistencijalna drama, kroz koju nam pisac (Danil Harms/Berislav Blagojević) nudi jedini mogući odgovor i razrješenje. Izlaz iz zamršenog balkanskog lavirinta mržnje i straha, a istovremeno oslobađanje zarobljene svijesti prepune nepovjerenja i predrasuda, nemoguć je bez vjere, „jer bez vjerovanja nema nade. A način? Borba za oslobođenje vodi se u glavama, nikako na ratištu“. Pozicija Danila Harmsa prema Danilu Mišiću temelji se na težnji da se „porađanjem“ konačne istine u njegovoj svijesti, ta svijest oslobodi i učini spremnom da zakorači u „drugo, stvarno vrijeme“. Kao da se još jednom potvrđuje suština i cilj dijalektičkog postupka, koji ne teži da potvrdi „neku prethodnu ili gotovu istinu, već da bi se inscenirao ‘sukob’ iz kojeg je tek moguće nešto kao rađanje istine. Rađanje istine rađa i čovjeka“.³
Kao što se kroz shvatanje „jugoslovenskog geoprostora“ izdigao iznad pojedinačnog i pokušao pokazati težinu kolektivne tragedije, tako i ovdje Berislav Blagojević kroz jednu individualnu svijest progovara veliku univerzalnu istinu. Lik Danila Mišića stostruko opominje da se svi trebamo prvenstveno zagledati u sebe i sopstvenu svijest osloboditi iz geta u kome se nalazi, jer je to jedini nužan preduslov i prvi korak ka ozdravljenju. Kao najbolja potvrda ovakvog promišljanja romana Tiši od vode, neka na kraju još jednom progovori Harms: „Vidite, na svakom mjestu sunce izlazi i zalazi. Istina, negdje je zalazak sunca možda ljepši no drugdje, ali nije u tome suština./
Danilo: Nego? / Harms: U tome sa koliko je ljubavi i razumijevanja ispunjeno vrijeme između izlaska i zalaska. ‘Lijepi predjeli’ su u nama, ali da bismo ih vidjeli treba putovati u sebe, a to je odvajkada bilo teško putovanje.“

Mr Igor Simanović

* Kao što nas pisac upoznaje, Radovanovićev referat je objavljen 1989. godine u zborniku Jugoslovenski geoprostor.

¹ Svakako, ovdje se ne potencira nikakva „jugo-nostalgija“, već se naprosto apostrofira činjenica da se novonastale granice moraju shvatiti u kontekstu društvene geografije, suprotne „raljama horološke koncepcije“, u koje je upao Danilo Mišić.

² Zoran Arsović, Sokrat: melodija filozofije, Fedon, Beograd, 2012, str. 258, 262.

³ Zoran Arsović, op. cit., str. 260.

** Objavljeno u: Godišnjak br. 3/2013, str. 383-388, Društvo članova Matice srpske u Republici Srpskoj, Banjaluka

Ostavite odgovor

Popunite detalje ispod ili pritisnite na ikonicu da biste se prijavili:

WordPress.com logo

Komentarišet koristeći svoj WordPress.com nalog. Odjavite se / Promeni )

Slika na Tviteru

Komentarišet koristeći svoj Twitter nalog. Odjavite se / Promeni )

Fejsbukova fotografija

Komentarišet koristeći svoj Facebook nalog. Odjavite se / Promeni )

Google+ photo

Komentarišet koristeći svoj Google+ nalog. Odjavite se / Promeni )

Povezivanje sa %s