RAZORUŽAVANJE


   Prošlo je više od pet mjeseci otkako sam uselio u stan. To je prvi prostor u ovih sedamdeset godina koliko dišem van majčine utrobe za koji mogu da kažem da je moj u onom posesivnom i danas tako masovno prihvaćenom smislu. Imam i dokaz za to – papir na kome ispod riječi vlasnik stoji moj potpis. Izlomljen, isprekidan i neprirodno vijugav kao da je olovkom upravljao neko ophrvan teškom groznicom, ali ipak moj potpis.
Tog trećeg jula proslavio sam vjerovatno najljepši rođendan. Iako sam govorio da je degutantno da ovako mator čovjek slavi rođendan, moja ćerka, moja jedinica koja je za čistu desetku, insistirala je na tome. Ne slavimo samo dan tvog rođenja, rekla je, nego i dan tvog oslobođenja. Sada konačno možeš bezbrižno da stvaraš u miru svog doma, šapnula je dok smo iščekivali dolazak prvih gostiju. Za bezbrižnost nikada nije kasno, dodala je osmjehujući se.
Brižnost moje ćerke otkrila mi je neslućene i nepoznate ljepote bezbrižnosti. Ona je bila ta koja je kupila stan, ona se potrudila da bude uređen po mojoj želji, ona se brine za režijske troškove, ona je… Moja jedinica za čistu desetku. A tu bezbrižnost koju mi je podarila ja nikada nisam mogao da pružim njenoj majci i njoj. Nije opravdanje, ali jeste istina: muzičari na razne načine mogu da unovče svoj talenat, pisci imaju potencijal da prodaju svoj trud ili ukoričen ili ukolumnjen u nekim novinama, slikari, ako ništa drugo, na ulicama mogu da izlože svoje radove, glumci mogu da igraju i u reklami za paštetu ako treba. A šta da radi vajar, osim da vaja, da povremeno vajka nad pristiglim računima i da se dovija kako da preživi?! Godinama smo se potucali po podstanarskim šupama i čergarili po periferijama bez izgleda da se igdje ukorijenimo. Tako je ona provela djetinjstvo lišeno bezbrižnosti, a njena majka čitav život. Premda vjerujem da ljubavi u našem porodičnom trouglu nije nedostajalo, ni danas ne mogu da oprostim sebi što je nije bilo više. Jer, za razliku od bezuslovne ljubavi moje supruge i najiskrenije moguće, one djetinje ljubavi naše ćerke, moja je ljubav uvijek bila podvojena, raspolućena na umjetnost i porodicu. Tako izračvana i oslabljena ljubav mogla je djetetu da pokloni ručno izrađene igračke od drveta, ženi poneki varljivi trenutak kada bi se ponosila svojim čovjekom, ali nikada ne i bezbrižnost. Pored one duhovne, bezbrižnost posjeduje i materijalnu dimenziju, opipljivu i mjerljivu stranu koja se agresivno širi na uštrb ove prve. Tu navalentnu dimenziju bezbrižnosti smatrao sam odbojno prizemnom, nedostojnom primjećivanja, a nekmoli truda da joj se podilazi i služi. A kada je moja draga saputnica oboljela, bilo je odveć kasno za kajanje, za promjenu stava, za akciju. Naplata za moju gordost i odlučno neprihvatanje da se mojih ruku djelo dovede u bilo kakvu vezu sa trendovskim ili ideološkim matricama bila je neumoljiva i bolna. Čak i tada, moja tvrdoglavost nije imala namjeru da ustukne. Uvjeravao sam našu ćerku da je to što je zadesilo njenu majku stvar sudbine i ništa više od toga. Ne znam koliko sam bio uvjerljiv šesnaestogodišnjakinji, ali znam da u to što sam joj govorio nisam vjerovao. Sudbina, bio sam siguran, nije imala ništa s tim.
Vrijeme je prolazilo, a naše zajedničko remek-djelo, naša jedinica koja zaslužuje čistu desetku, nije pokazivala da mi zamjera. Nije me krivila ni za nomadsko djetinjstvo, ni za oskudicu, ni za preranu smrt majke. I oduvijek je isticala značaj mog rada, razumijevajući ga prilično dobro, iako nije naslijedila niti jedan moj gen zbog kojeg bi naginjala ka umjetnosti. Od tinejdžerskih dana je bila odgovorna, ozbiljna, praktična. Nije me čudilo što je uspješno završila studije ekonomije i marketinga, uprkos skromnim mogućnostima koje sam joj pružao. Brzo nakon toga se zaposlila i od tada ona je moj mecena, moja dobročiniteljka i najveća podrška. Njeno višegodišnje požrtvovanje krunisano je kupovinom i opremanjem ovog stana. Odabrali smo prostor u prizemlju zgrade udaljene dvadesetak metara od škole. Dnevni boravak smo preuredili u atelje, ali prije toga morali smo da srušimo dio spoljašnjeg zida sa dva prozora, kako bi se ogromni kameni blok mogao istovariti u središte radne sobe. Pokazao sam joj skice i crteže zamišljene skulpture: čovjek i žena strasno se ljube; jednom rukom on je čvrsto grli, a iz druge odbacuje pušku. Radni naslov je „Razoružavanje“, rekao sam. Lijepi ste, mama i ti, odgovorila je naša jedinica koja u nacrtima očigledno nije prepoznala Rodinov „Poljubac“ zbog čega iz poznavanja istorije umjetnosti sigurno ne bi dobila desetku. Jedva čekam da počneš, dodala je gledajući u hladnu stijenu ispred nas.
Od tada je prošlo više od pet mjeseci i već mi ponestaje izgovora. Moja ćerka dolazi u posjetu svake subote, zagleda dlijetom jedva očešan kamen i uporno zapitkuje zašto ne radim na skulpturi. Vadio sam se na grip, na izmišljene obaveze, bolove u rukama. Ovo posljednje je, doduše, bilo istinito, jer bolni zglobovi muče me već godinama, ali nikada zbog toga nisam prestajao sa radom. Mrzim što moram da joj lažem, ali jednostavno ne mogu da joj priznam pravi razlog zašto stijena koju redovno obilazi kao da je član porodice tako sporo prima umjetnikov dar životnosti. Kako joj, nakon svega, objasniti tu trivijalnu situaciju: nastavnici iz škole preko puta žalili su se da moj rad ometa njihov i komunalna policija donijela je rješenje u kojem piše da mogu da koristim čekić samo za vrijeme velikog odmora – petnaest minuta u prvoj smjeni i petnaest u drugoj. Isprva sam bio ljut, žalio se i demonstrativno lupao vratima zbornice. Onda sam pokušao da molim, da im objasnim da moje „Razoružavanje“ nije ni manje vrijedno ni manje važno od nekih bitaka kojima nastavnik istorije svakodnevno filuje mlade mozgove. Na kraju sam prihvatio poraz i činjenicu da skulpturu nikada neću završiti. Čak sam prigrlio i onu davno odbačenu ideju o ulozi sudbine i njenih spletkarenja u životima ljudi. Odlučio sam da bezbrižno (koliko čovjek koji laže vlastitom djetetu može to da bude) čekam dan kada ću svojoj dragoj prepričavati anegdotu o nezavršenoj skulpturi. Ona će se smijati i skidati kosu sa ramena, znam, a ja ću stajati ispred nje, nag i razoružan, kao one noći kada smo podarili život našoj jedinici.

* Objavljeno u časopisu „Braničevo“ br. 1-2/2014, str. 45-48.

8 thoughts on “RAZORUŽAVANJE

  1. Priča koja ne budi užitak čitanja; epistolarni stil, dnevnik ili kao da je iz nečijih memoara, ali nedovoljno oživljenih; nema dijaloga, banalan i nekako nategnut preokret, nema zamaha u mislima, pa ni oštrih poteza u stilu. Ne znam zašto se danas niko ne trudi, da kada već piše, da postigne i eleganciju i oštrinu i strast, da oživi to što piše i kad piše o smrti; da ne bude bezbojna čak i kad to jeste i da ne bude nekakva instant smišljena katarza – jer onda priče može svako da piše,( a ova je baš tako nekako, školska, anegdotska,) a nije svačije da bude pisac… da je razrađenija bila bi zanimljiva. Uvijek je u pitanju ili strašna, bestidna banalnost izraza ili napadni sinonim, arhaizmi…ne znam na čemu učite ili mislite da ste sve naučili, ali nekako je već prežvakano ovakvo nešto milion puta, a valjda se već može otrgnuti priča iz života ( inspiracija) u književnost da bude življa, da ima bar jednu iskru koja će oduševeti, kad nju ima, onda kada priča djeluje da je nedovršena, ona je zapravo dovršena.

Ostavite odgovor

Popunite detalje ispod ili pritisnite na ikonicu da biste se prijavili:

WordPress.com logo

Komentarišet koristeći svoj WordPress.com nalog. Odjavite se / Promeni )

Slika na Tviteru

Komentarišet koristeći svoj Twitter nalog. Odjavite se / Promeni )

Fejsbukova fotografija

Komentarišet koristeći svoj Facebook nalog. Odjavite se / Promeni )

Google+ photo

Komentarišet koristeći svoj Google+ nalog. Odjavite se / Promeni )

Povezivanje sa %s