LEKCIJA


Imam veliki problem da povjerujem u to, ali istina je: prošlo je gotovo trideset godina od onog dana kada sam prvi puta otišao u školu. Živahan, radostan, pun energije (danas bi za takvo dijete rekli da boluje od „poremećaja hiperaktivnosti i deficita pažnje“) i utisaka, trčao sam kući kako bih što prije ispričao doživljaj prvog dana provedenog u školi. Poznavajući svoje dijete, naravno, majka me je upozorila da ne trčim na putu do kuće. I, naravno, desilo se: jedan stariji dječak mi je podmetnuo nogu na trotoaru ispred pravoslavne crkve i nakon efektnog leta spretno sam se dočekao na laktove i donju vilicu. Krv, plač, krhotine zuba, zguljena koža. Prvi dan u školi i naučena prva lekcija. (Bez muke nema nauke, iliti, no pain no gain)
I ovog septembra neki novi klinci polaze u školu. Roditelji posuđuju novac da kupe školski pribor i knjige. Gdjegdje su prosvjetni radnici prvog dana nove školske godine upriličili štrajk upozorenja. Ponegdje se statistika malo razigrala, pa se stekao pogrešan utisak da je ove jeseni povećan broj prvačića. Drugdje se, opet, činjenica da su udžbenici odštampani na vrijeme promoviše kao prvorazredna senzacija, uspjeh vrijedan divljenja. Negdje se „uprkos ekonomskoj krizi i političkim previranjima intenzivno radilo“ sedam godina na izgradnji škole, a postoje i mjesta gdje djeca nisu krenula u školu iz… x y … razloga.
I čini se da prvi dan nove školske godine ponajmanje ima veze sa djecom. I čini se da je dječije radosti i smijeha povodom odlaska u školu svake godine sve manje i manje. I čini se da nikada nije bilo ovoliko „napretka“ i „reformi“, „konferencija“ i „eksperata“, a ovako loših rezultata. I jasno je da novim generacijama ne možemo biti dobri učitelji, uzmemo li u obzir sve one lekcije koje nismo savladali tokom posljednje dvije decenije.

4 thoughts on “LEKCIJA

  1. Mnogo je toga vanškolskog prisutno u školi. Možda je broj prvačića u BL u porastu, ali to je samo zato što je u svim ostalim sredinama manji broj istih. Neka nam je Bog u pomoći da ne nestanemo 😦
    Ah da, ja sam u školu pošao davvne 79-te ijoš uvijek se sjećam prvog susreta sa učionicom, u njima sad školu pohađaju moje dvije djevojčice. Sve je isto, samo su godine ostavile traga na onom istom namještaju i nešto sijedih na mojoj glavi 😉 .
    pozdrav

  2. Eh, ja sam pošla u školu ’65. Upisali su me u jednu školu, imala sam divnog učitelja. Onda su me, bez meni jasnih razloga upisali u drugi razred u drugu školu, i te su mi uspomene teške, pisah jednom o tome.
    Posao prosvetnog radnika se radi samo iz ljubavi, sve drugo ne može biti dobro. Naravno, oni moraju od nečeg da žive, plate su im mizerne, ali deca nisu za to kriva.

  3. Nema manje osmeha i radosti. Deca će uvek biti deca, a kod njih osmeha uvek ima na pretek. Ja se svakog prvog septembra setim ,,Petliću pevaču, sutra me probudi…“, koje se izgleda više niko ne seća, i bude mi toplo i nasmejano kao i onog dana pre, neću reći koliko, godina🙂 Sad se malo manje radujem prvom septembru, jer radim u prosveti🙂 Ali, nemam pojma zašto se sad štrajkuje, niti većina ljudi koji rade u školama znaju. Sve to oko tih štrajkova je tako naduvano. Štrajkuju pojedinci ili pojedine škole. I mnogo je neškolskog u školi, ali mnogo je neškolskog i u našem društvu, i na ovom svetu, i u nama samima… Ali, prvi septembar je oduvek inspirativan i uvek predstavlja novi početak, kao proleće i kao dečiji osmeh… Srećan prvi septembar svima koji su ga se setili!

Ostavite odgovor

Popunite detalje ispod ili pritisnite na ikonicu da biste se prijavili:

WordPress.com logo

Komentarišet koristeći svoj WordPress.com nalog. Odjavite se / Promeni )

Slika na Tviteru

Komentarišet koristeći svoj Twitter nalog. Odjavite se / Promeni )

Fejsbukova fotografija

Komentarišet koristeći svoj Facebook nalog. Odjavite se / Promeni )

Google+ photo

Komentarišet koristeći svoj Google+ nalog. Odjavite se / Promeni )

Povezivanje sa %s