POGLED


Politika 07 09 POGLEDNe, prvi puta je nisam vidio u mondenski preskupoj i ukočenoj poslastičarnici u kojoj su i gosti i boje zidova i minimalistički metalni enterijer hladni poput frižidera iz kojeg vrebaju staklaste glazure izvještačenih boja. To se nije dogodilo ni u nekom kafeu u kome reinkarnacije ostarjelih šivaćih mašina „Singer“ dube na jednoj nozi glumeći stolove. Nisam je vidio ni u mrklini kluba u kome basovi potmulo bruje kao da obznanjuju sumrak svijeta, i gdje prisutni – omađijani pilulama, nedostatkom kiseonika i psihodelijom u ovojnici od znojne pare – ne bi marili ni kada bi se Direrovi jahači Apokalipse otrgli iz duboreza i ugalopirali među njih. Moj prvi pogled nije ju dotakao ni u blještavilu lobija renoviranog bioskopa, ni u polumraku starog jezgra Lisabona gdje se uz fado ljudi jednovremeno i opijaju i trijezne i smiju i plaču i ljube.

Logika umije da bude čudna: komentarišući napis kako je London najskuplji grad na svijetu, jedan moj poznanik je nekada davno zaključio da onda mora biti da je London raj na zemlji, jer u raj se teško dolazi, a još teže se u njemu ostaje. Naravno, London smo okusili tek preko fotografija i filmova, ali, ako je ono što je tada rekao kojim slučajem tačno, onda mogu da ustvrdim da sam je prvi puta vidio sedamnaest i kusur stepeni istočno od raja. A taj zamišljeni končić rasteže se preko geoida od jednog do drugog pola tako da prelazi preko Norveške i Švedske, prelijeće ponad Vroclava, češe se o Bratislavu, slijeće na Hvar i Korčulu pa uzlijeće preko Italije, Sredozemlja i leti iznad Libije, Čada, svih Kongoa koliko ih ima, pa preko još nekih gladnih zemalja sa egzotičnim zastavama, da bi se nakon juga Mendeline Afrike najprije izgubio u okeanu a zatim i konačno smrznuo u ledenoj bjelini.

Ili da budem potpuno precizan: to se zbilo u parku grada koji ni meni ni njoj, ispostaviće se, tada nije mnogo značio. Bilo je to godine Gospodnje kada je Gospod još onim rijetkim neraščovječenim endemima nešto značio. U vrijeme kada se tu i tamo još mogla čuti mlađarija kako sa oguljene klupe pokušava da uhvati šišmišovski let zadatih gitarskih rifova u mrežu višeglasja. U vrijeme kada su i posljednje mrvice sumnjičavosti, zapitkivanja i kritičnosti proždirale korporacijske orlušine maskirane u dobroćudne i mirnonosne bijele golubice. Prvi puta sam je vidio u doba neizvjesnosti, kada je jedino izvjesno bilo to da će ljudi sve manje biti ljudi a sve više mašine i robovi, da će sutrašnjica biti još izopačenija i mračnija uprkos deklaracijama o zaštiti ovoga ili onoga, da ćemo uskoro potpuno izgubiti volju da se isključimo sa Mreže, da se bunimo, da promišljamo, da maštamo. Ugledao sam je, baš tada, u vrijeme kada nije bilo predviđeno da se voli. U nevrijeme za ljubav.

Na sebi je imala jednostavnu dugačku haljinu čiji su porubi bili ukrašeni detaljima poput onih na ćebadi kakva koriste gorštaci sa Anda. Ne, nije zavodnički grickala usnu, niti je zanosno njihala oblinama. Naprotiv, samo je stajala naslonjena na banderu rasvjete parka, nedaleko od jednog matorog kestena čije lišće je prerano kapituliralo pred rđom nadolazeće jeseni. U ruci nije držala ružu, ili sličan romantičarski kliše, nego salvetu sa koje se pušio kuvani kukuruz koji je kupila od obližnjeg uličnog prodavca. Kasnije sam pomislio da je upravo taj kukuruz možda bio onaj posljednji obični, takozvani seljački, prije nego što je proglašen globalni moratorijum na uzgoj i distribuciju domaćih sorti, odnosno, prije nego je na snagu stupila obavezna upotreba GMO sjemena. Tada mi to, dabome, nije bilo važno. Kao što mi nije bilo važno ni otkuda ona tu, ni zašto stoji sama. Nisam se pitao ni da li nekoga čeka. Nije bilo potrebe. Tog trenutka kada sam je ugledao, znao sam da čeka mene. Ni sam ne znam kako, ali znao sam. To je sličan osjećaj kao kada laktom zakačite čašu na rubu stola i znate da njen pad ne možete da spriječite. I sve se odvija usporeno: i treptaj njenog oka i nezgrapni let čaše i okret njene glave i poluotvorena usta prisutnih za stolom i njene usne koje se nenadano osmjehuju strancu i iščekivanje staklolomnog dodira čaše i poda i odabir prve upućene riječi i prasak stakla i grmljavina u glavi i kapljice vina pomiješane sa krhotinama i kapi kiše od kojih smo se sklonili pod strehu napuštenog kioska.

Od tada, sve je ubrzano. Kao što je zaglavljeno „fast forward“ dugme nekada „žvakalo“ kasete, tako danas „fast forward“ stvarnost „jede“ sve. Krive se i prostor i vrijeme, iskrivljuju se činjenice, povijaju i ruše se stubovi čovjekoljublja, prevrću i uvijaju se svjetonazori, a nekada čvrste moralne vertikale lelujaju mlohavo oklembešene i zaboravljene. Svijet odavno nije kakav je bio. Nismo očekivali da će prestati da se mijenja, ali nismo očekivali ni da će se pretvoriti u kutiju ispunjenu ispraznošću, plastikom, steroidima i blaziranim mediokritetima, isforsiranom pohotom, strahom od starosti, strahom od sunca, strahom od vazduha, bizarnim fetišima i još bizarnijim novim drogama, paranojom i kamerama, huliganima na stadionima, huliganima u policiji, huliganima na ulicama, bezgraničnim licemjerjem svih, od usiljeno nasmiješenih klimoglavih državnika do armije običnih besposličara koji danju lajkuju u virtuelnoj, a noću mrze sve u onoj drugoj stvarnosti.

* Objavljeno u „Politici“, 07.09.2014.

Ostavite odgovor

Popunite detalje ispod ili pritisnite na ikonicu da biste se prijavili:

WordPress.com logo

Komentarišet koristeći svoj WordPress.com nalog. Odjavite se / Promeni )

Slika na Tviteru

Komentarišet koristeći svoj Twitter nalog. Odjavite se / Promeni )

Fejsbukova fotografija

Komentarišet koristeći svoj Facebook nalog. Odjavite se / Promeni )

Google+ photo

Komentarišet koristeći svoj Google+ nalog. Odjavite se / Promeni )

Povezivanje sa %s