PLANIRANJE SLUČAJNOSTI


safe_image.php   Boldrik bi, zavjerenički se osvrćući i odapinjući ustajali zadah iz usne duplje prema uhu sagovornika, vjerovatno rekao: Imam lukav plan!
Džef nije ništa rekao. Drugo, bubuljičavo dijete Arentovih, stiješnjeno između ogromne sjene srednjoškolske sportske ikone starijeg brata i suludo nadarenih pijanističkih prstiju simpatične mlađe sestre, progovaralo je rijetko. A i kada bi pričao, to bi više ličilo na šturo i nerazgovijetno mrmorenje, negoli na normalan govor šesnaestogodišnjaka. Ipak, bio je sasvim normalan, iako se posljednjih decenija granična vrijednost definicije „normalnosti i normalnog“ kod tinejdžera mijenja svakih nekoliko godina. Arentovi posjeduju papir koji to potvrđuje. Doktor Pejdž ga je potpisao kada je Džefu bilo dvanaest godina. Za svaki slučaj, rekli bi njegovi roditelji. A za koji to slučaj tačno, pitali bi njihovi rođaci i prijatelji, insistirajući na konkretnom primjeru.
Primjer? Gusjenica i leptir, tješio se. Punoglavac i žaba bili bi takođe prihvatljivi. Pod uslovom, naravno, da on bude žabac, a ona princeza. Ne, ne i ne! Taj primjer nikako nije dobar. Zašto? Zato što on već jeste žabac i ona jeste princeza, ali bez poljupca, on će i dalje ostati samo to – krastavi, neugledni ljigavac.
Upravo tako su ga zvale Alisine prijateljice. Čuo ih je jednom kako ga ogovaraju u školskom dvorištu, dok se, naslonjen na stablo norveškog javora, skrivao od pogleda i pretvarao da čita Hemingveja. Niko nije znao da je korice knjige „Zbogom oružje“ prelijepio preko korica čuvene knjige Luisa Kerola. Zezali bi ga još više da su kojim slučajem saznali, jer ljudska bića (a kako drugačije nazvati one što jednim okom gledaju na svijet kao djeca a drugim kao odrasli ljudi, one koji su jednom nogom u dječijoj papuči a drugom u cipeli za zabavu?) znaju da budu veoma okrutna, naročito u toj dobi. Da su znali, roditelji bi ga vjerovatno ponovo odveli kod doktora Pejdža. Zato tajne i postoje, pomislio je. Kada bi se saznalo za sve što ljudi misle i rade nastao bi globalni haos, pola zemaljske kugle sigurno bi bilo potrpano u ludnice, a druga polovina u zatvore. Primisao da predsjednik ne skriva ništa od supruge, od saradnika ili od nas, da delanje vlade nema zadah zavjere, da nema spletkarenja među čirlidersicama i prišaptavanja u kuhinji, zbornici i školskim hodnicima, razmakla mu je usne u poluosmijeh. Kakvo bi to bilo ludilo, otelo mu se jedva čujno. Međutim, problem tajne i jeste u tome što je ona sama po sebi i čuvar i remetilački faktor svijeta kakvog poznajemo. I dveri iza kojih bijesno ključa mjehurasti haos, ali i rušilac krhkog ekvilibrijuma. U dodiru sa stvarnošću, ona se poništava i nestaje uz grandiozan prasak, nakon čega ništa više nije kao što je bilo. Tada na vidjelo izlazi nezgodno nepostojana priroda tajne, karakteristika koju dijeli sa nekim veoma nestabilnim hemijskim elementima. Puf! Nema više. Džef se užasavao mogućnosti da njegova tajna ljubav skonča na takav način. Zato će sve morati savršeno isplanirati. Nepažnja i površnost su neprihvatljivi. Ali, nepažnja se kao krpelj lijepi za ljude čim propuzaju i pokatkad nema nikakve veze sa pukom aljkavošću. Primjer? Nepročitani predznaci, poruka koju je nenamjerno odaslao naslonivši se toga dana baš na to drvo. Neprirodan spoj, neostvariva simbioza. Norveški javor i on. Prva vrsta je invazivna, nasrtljiva i agresivna, a druga samozatajna, ponizno pretiha i jedva primjetna. Neprirodan spoj, Alis i on. Moguć samo u paralelnom univerzumu i njegovoj glavi.
Zamišljao je to bezbroj puta: Alis je u nevolji, on se pojavljuje kao spasilac i ona ga konačno vidi kao princa a ne kao žapca. Tako je maštao na putu do škole i prije neki dan, ali onda ga je prenulo gromoglasno KRE.
– KREtenu jedan! Uključi te buljave oči i gledaj kuda hodaš! – dernjao se vozač ružnog oker pikapa. – Mogao sam da te zgnječim kao žabu! – dodao je i produžio, i dalje vrteći glavom kao volanom i razgovarajući sa umazanom šoferšajbnom.
Kre-kre! Kre-kre! Žabac Džef stajao je izbezumljeno na sredini ceste, pola milje daleko od najbližeg pješačkog prelaza. Zelen u licu, skamenjen na sredini asfaltne bare, nije čuo ni dobacivanja sa obale trotoara, ni sirene brodova-četvorotočkaša koji su ga, primjetno usporivši, mimoilazili. Kre-kre! Kre-ten! Kre-kre! Kre-lac! KRE-KRE!
Nisi ti KREatura, aKREp iz žaboKREčine, niti si obična KREpalina kako mnogi misle. KREpostan si i KREativan, poKREni se, preoKREni stvar(nost)i, kožu, sve, govorio je u sebi. Nisi ti ni KREčnjak, ni neka jadna i KREzuba KREda, ti si KREmen koji može da podari isKRE ljubavi! Ti si KREmonska violina zbog čijeg KREšenda će ona sKREnuti s uma! Ti si…
– Kre-kre! – pokazivali bi prstom prema njemu i kikotali se.

   Ako bi se zatvorio u sobu, a najradije bi učinio upravo to, doktor Pejdž bi ponovo zadovoljno trljao ruke. Doktor zna da je svaki podsmijeh šamarčina mladom biću i da svaki uperen prst uz prigodan podrug burgija kroz meso i stvara trajne ožiljke. Odlazio bi na sesije mjesecima, možda i godinama, roditelji bi o tome lagali komšije i prijatelje, a on bi se vjerovatno osjećao još jadnije nego u ovom trenutku.
– Njegov psihić je njegov najbolji drug! S njim provodi najviše vremena i ludo se zabavljaju! – već je čuo zadirkivanja.
Ne, to nikako ne može dozvoliti. Znao je da se od tih terapija nikada ne bi oporavio. Ali, ako bijeg u osamu nije opcija, šta jeste? Kako da normalno odlazi u školu i druži se, kad tamo niko ne želi s njim ni u klupi da sjedi? Kako da kaže Alis ono što osjeća, kad ga ona posmatra tek kao jednog od onih bijednih luzera koji kroz školovanje prolaze kao bosi po trnju? Potreban mu je plan, nešto potpuno suprotno od onoga što bi smislio Boldrik, njegov omiljeni TV lik. Nešto smisleno, nešto odvažno. Nešto što bi od njega načinilo heroja.
Osamljen u četiri zida svoje „zemlje čudesa“, danima je smišljao kako da impresionira Alis. Na kraju, vratio se istoj sanjariji koju je toliko puta proživio u svojoj glavi: Angažovaće nekoga da napadne Alis, da pokuša da joj otme torbicu, a on će je spasti. Ali, Džef nikada nije išao „niz zečiju rupu“, uvijek je hodio utabanim, poznatim i predvidivim stazama, trudeći se da bude običan, normalan kao i svi. Zato mu je za ostvarenje plana trebao neko poznat, neko kome može da vjeruje, ali neko koga Alis i ostali iz škole ne poznaju. A onda mu je na pamet pao rođak Kris iz Detroita koji će zadnjeg petka u mjesecu doći sa roditeljima kod njih u posjetu. Savršeno, pomislio je. Znao je rutu kojom Alis ide kući iz škole, znao je na kojoj raskrsnici se razdvaja od posljednje saputnice i ostaje sama, znao je iza koje žive ograde treba da čeka svoj trenutak, znao je gdje njegov otac drži „rambo“ nož kojim će u bijeg natjerati napasnika. Džeparcom će se odužiti Krisu za uslugu, a dozvoliće mu i da zadrži plijen – Alisinu torbicu – ako to bude želio.

Nesrećan slučaj? Da. Nesrećno planiranje slučajnosti? Da. Unesrećeni životi? Sigurno. Uprkos uvriježenoj floskuli, otac, kako vrijeme odmiče, sve teže podnosi činjenicu da je njegov sin ubio sina njegovog brata. Vjerovatno nije u stanju da se oporavi od gromke eksplozije sinovljeve tajne. Zbog toga mu posljednjih mjeseci samo majka dolazi u posjetu. I svaki puta kada bi majka dolazila pitao bi samo za Alis. Rekla mu je da je dobro i da sada ona odlazi kod doktora Pejdža.
– Zovi me Džek, a ne Džef – rekao je majci kada je posljednji puta došla da ga obiđe.
– Zašto? – pitala je majka.
– Zato što me ovdje svi tako zovu – odgovorio je kratko.
– Ne razumijem… –
– Jednostavno je. Saznali su da knjiga koju si mi donijela nije Hemingvejevo „Zbogom oružje“ već Kerolova „Alisa u zemlji čuda“. Neki pametnjaković koji je čitao knjige o poznatim ubicama svima je ispričao kako je i Čarls Lutvidž Dodžson, odnosno Luis Kerol, svojevremeno bio osumnjičen da je ni manje ni više upravo on Džek Trbosjek –
– Ali, tvoje ime je Džef, ja sam ga izabrala! – zavapila je majka.
– A ja sam prihvatio ovo – uzvratio je i dodao – i ako vidiš Alis, reci joj da ju je pozdravio Džek i da jedva čeka da je vidi –

* Objavljeno na sajtu Art Anima.

2 thoughts on “PLANIRANJE SLUČAJNOSTI

Ostavite odgovor

Popunite detalje ispod ili pritisnite na ikonicu da biste se prijavili:

WordPress.com logo

Komentarišet koristeći svoj WordPress.com nalog. Odjavite se / Promeni )

Slika na Tviteru

Komentarišet koristeći svoj Twitter nalog. Odjavite se / Promeni )

Fejsbukova fotografija

Komentarišet koristeći svoj Facebook nalog. Odjavite se / Promeni )

Google+ photo

Komentarišet koristeći svoj Google+ nalog. Odjavite se / Promeni )

Povezivanje sa %s