VIKEND SA GROFOM MARSILJIJEM


   Želio je da napiše nešto o gradu na granici iz kojeg je potekao (a potom i utekao), ali nije znao odakle da počne, pa je u petak iz biblioteke pozajmio knjigu „Granice Bosanskog pašaluka prema Austriji i Mletačkoj republici po odredbama Karlovačkog mira“ i iste večeri se dao na čitanje, ali nije daleko odmakao, jer ovakve knjige imaju brojne lavirinte, rukavce što odvlače pažnju i vode kroz nepoznate stranputice i upravo u takvu zamku je upao na tridesettrećoj stranici (tačnije, spotaknuo se o fusnotu broj sedamdeset i pet u kojoj je, između ostalog pisalo da „prvo što je on uradio u Budimu bilo je traganje za poznatom bibliotekom Matije Korvina“) i nije mogao više ni slova da pročita jer mu je njegovo ime – grof Alojz (Luiđi) Ferdinand Marsilji – odzvanjalo ispod čeone kosti baš kao da mu u glavi tuče zvono crkve na budimskoj tvrđavi, pa je, kako više nije mogao da se koncentriše na čitanje knjige, odlučio da više informacija o grofu Marsiljiju potraži na Internetu držeći se za to ime kao za končić kraja (ili početka?!) nekog zamršenog klupka koje treba raspetljati da bi se došlo do skrivenog blaga, ali uhvatio se u tu goropadnu Mrežu što nudi bezbroj medom posutih slijepih ulica i lažnih tragova poput naivne mušice i čuo je samo sablasno ponoćno brujanje procesora i učinilo mu se da iz njega izlazi taj zvuk i da je zaista on ta mušica koja zunzara zzzujeći u klopci i grozničavo zzzuri u monitor kao u ikonu, treska nogama i očekuje da naiđe na otkrovenje, ali njega, dabome, nema na Internetu, a monitor tek predočava nule i jedinice u oblik riječi i rečenica koje možemo da pročitamo ali ne uvijek i da razumijemo i tako on doznaje da je dotični rođen u Bolonji 1658. te da je u istom gradu i skončao sedamdesetdvije godine kasnije, da je prvi puta putovao u Carigrad i prije 1680., da je bio general, da se smatra začetnikom moderne okeanografije (!?) iako je možda njegovo najvrednije djelo ono koje nema veze sa okeanima i morima – Danubius Pannonico-Mysicus (obimna studija koja postoji i u digitalnoj formi na sajtu Univerzitetske biblioteke „Svetozar Marković“ u Beogradu), da je bio ranjen i zarobljen, da su ga prodali paši i da ga je carstvo otkupilo nakon opsade Beča (druga verzija kazuje da su ga ranili i zarobili Tatari, kupili konjanici rodom iz Bosne u namjeri da ga skupo prodaju, te da su mu kožu na kraju otkupili Franjevci) i da im je kasnije vjerno služio, da je bio inžinjer zadužen za opsade otomanskih gradova i utvrda i da je, pored ostalih, kumovao Višegradu (ali ne ovom našem nego onom u Mađarskoj), da je nakon protjerivanja Osmanlija iz Budima 1686. među leševima i ruševinama zaista pronalazio i spasavao mnoge vrijedne knjige, ali da to ipak nisu bile knjige iz čuvene biblioteke Matije Korvina, pa se konac koji je pratio tu svezao u podebeo čvor a njega obuze neka tuga, ili je to možda umor (pomislio je na mušicu koja uhvaćena u mrežu vremenom malaksava i umiruje se dok čeka kraj) jer subota je već odavno nastupila a on je daleko od kraja potrage i Bibliotheca Corviniana je na ekranu i žal za izgubljenim knjigama ga stišće i oduzima mu dah i on manično pritišće dugme ← tražeći izlaz jer od gomile prozora više ne zna u koji da gleda, magli mu se pred očima i svjestan je da ništa neće naći u renesansi, to je vrijeme zakopano pod teretom potonjih epoha i tekovina industrijske revolucije, humanizam je odavno mrtav i današnji čovjek od njega zazire kao od smrdljive crkotine na julskoj žegi, a i njegov grad se u spisima prvi puta pominje tek 1691. godine i stvarno nema nade da će u nekom binarnom kodu pronaći nešto novo o svome zavičaju, ali grof ga i dalje uhodi sa preostalih otvorenih prozora, kezi mu se kroz te puškarnice i ispaljuje ka njemu novu tanad bezvrijednih informacija o tome kako je baš te 1691. drugi puta otišao u Carigrad (moglo mu se, jer tada nije bilo Interpolovih potjernica i pregledanja tjelesnih šupljina od strane carinskih službenika), o tome kako je poklonio knjige svome gradu, Bolonji, kako tamo postoji muzej koji nosi njegovo ime, kao i posebna zbirka – Marsigliana – u okviru Univerzitetske biblioteke, ali kakve to veze ima sa ovim podnebljem, pitao se, i šta će on napisati i ostaviti svome gradu kad ni tri korisne riječi nije pronašao u virtuelnim bespućima, tada se uspravi uz bolnu grimasu na licu i odlučnim potezom iščupa kablove iz zida i pogleda na sat i zgrozi se od saznanja da je već subota uveče i da ništa nije jeo od juče i da ne osjeća glad, valjda zato što preživa pročitano, a onda opet pomišlja na Marsiljija i pita se koliko dugo je on mogao bez hrane i sna onih dana kada je poput krtice rovio po krvavom i ugljenisanom Budimu u potrazi za knjigama, pa kao omađijan ponovo uze u ruke knjigu od koje je sve počelo i koja ga je odvela predaleko, kao da prkosi, kao da se takmiči sa grofom, pa pogleda na stranicu na kojoj je stao, ali umjesto da nastavi sa čitanjem, on se zagleda u broj 33 u donjem desnom uglu, te poče da misli o simbolici tog broja i tada se prisjeti trideset i tri Hristova čuda i pomisli kako ga samo čudo može izbaviti iz ove muke u koju je zapao i tada iznenada dunu neki jak vjetar od kojeg se zavjesa pored radnog stola nadula kao glavno jedro na jedrenjaku, a stranice knjige preletiše sa desna na lijevo i zaustaviše se na fusnoti u kojoj piše da je grof Marsilji predvodio austrijsku delegaciju za razgraničenje po Karlovačkom miru 1699. godine, a iznad stoji podatak kako je zbog Brodske ade, te parcele šljunka i pijeska koja je i danas bliže bosanskoj obali, nastao spor, kako se Visoka Porta notom obratila bečkom dvoru, kako je car lično naredio Marsiljiju da sa ovog savskog ostrva ukloni topove i drugi ratni materijal, da poruši rovove i da se ostrvo u dokumente o razgraničenju unese kao zajedničko, i u mrklini bezglasja što ispunjava ambis između subote i nedjelje njega ozari sreća i dođe mu da se prekrsti i da se zahvali za ovo čudo ili da uzvikne Eureka! ali nije učinio ništa od toga, nego se podade iznova pronađenoj čitalačkoj strasti i konačno, negdje u nedjelju ujutro, on dočita uredbe i bilješke ugovora o miru koje su govorile o evakuaciji kostajničke kule 1700., o evakuaciji tvrđave Dubica, evakuaciji palanke Jasenovac, evakuaciji tvrđave Doboj i razaranju i predaji Broda iste godine, i on zaklopi knjigu i obuze ga gnjev zbog činjenice da je samo njegov grad bio predodređen za uništenje, jer isto se desilo i mnogo puta kasnije i on poče da plače nekontrolisano i pomisli opet na Korvinovu biblioteku, pa na ojađenu i obesknjiženu biblioteku u svome gradu, pa na Marsiljija i na takozvanu „Marsiljijevu liniju“ koja je u dijelu Pounja, eto, i danas granica između država i kako je sve povezano i kako sve ima smisla i kako je, opet, sve besmisleno i kako se sve mijenja i granice i države i ljudi i kako je sve prolazno i kako ne vrijedi žaliti ni za čim osim za knjigama i bibliotekama.

* Objavljeno u časopisu „Kvartal“ br. 22-23 (Pančevo, 2014)

9 thoughts on “VIKEND SA GROFOM MARSILJIJEM

  1. Какав викенд! Као кула од карата, гради, гради , бира мало лоше, мало добре карте, најзад на врх куле долази права карта и све се руши у једном моменту спознаје. Ипак на крају остаје суштина… књиге и библиотеке. Изузетна прича!

  2. Svaka čast, Bero! Nikako me ne varaju ovi moji čitalački instinkti kad si ti u pitanju. Hvala ti za još jedan u nizu plaisir de lecture.
    Srdačan pozdrav i sve čestitke ne samo ovim povodom.
    Vera

Ostavite odgovor

Popunite detalje ispod ili pritisnite na ikonicu da biste se prijavili:

WordPress.com logo

Komentarišet koristeći svoj WordPress.com nalog. Odjavite se / Promeni )

Slika na Tviteru

Komentarišet koristeći svoj Twitter nalog. Odjavite se / Promeni )

Fejsbukova fotografija

Komentarišet koristeći svoj Facebook nalog. Odjavite se / Promeni )

Google+ photo

Komentarišet koristeći svoj Google+ nalog. Odjavite se / Promeni )

Povezivanje sa %s