DRVO ŽIVOTA NA SAMRTI


Dobro. Pošto niko ništa ne preduzima, a razuman rok da se o tome ćuti odavno je iscurio iz pješčanika, vrijeme je da se i o ovom simptomatičnom slučaju napiše nekoliko redaka.
Dakle, u Banjaluci postoji glavna ulica kojom (što u kotrljajućim urnama na cesti, što koračajući trotoarom) dnevno prođe na hiljade dvonožaca. U toj ulici je glavna Pošta, a preko puta nje nalazile su se prostorije jedne banke. Početkom avgusta, čini mi se, ta je banka preselila, odokativno, nepunih pedeset metara dalje. U napuštenim prostorijama nije ostalo ništa osim tri ogromne saksije sa biljkama. Da bi sve još više žuljalo oči – biljke osuđene na sporu smrt usljed bezvodice zapravo su sobne juke, vrsta poznata i kao drvo života. Tužan prizor ove ironije na djelu dočekaće svakoga ko uperi pogled iza stakala. A to je, neka mi svi oni nadmeni i užurbani Wall Street wannabe japiji vjeruju na riječ, moguće čak i bez zaustavljanja.
Neko će reći (a na to svakako ima pravo!) kako je bespotrebno i pomalo degutantno lelekati i lamentirati zbog tamo nekih napuštenih stabljika, dok ovdašnji čovjek buši nove rupe na kaišu i priteže zidove želuca ne bi li njegovu zapreminu sveo na prihvatljivu mjeru. Može biti da će neko posegnuti u emotivne dubine sebe i iznjedriti sljedeću primjedbu: to što ne zapomažu, što ne prose i ne cvile, što ne grokću ili ne grakću ne znači da biljke ne osjećaju ili da ne pate. Moguće je da će biti i onih koji će frknuti i odmahnuti rukom, uz opasku da su nam, uz silne ljubitelje i zaštitnike životinja, nedostajali još samo čuvari biljaka.
I ovdje bi bio kraj priče da slučaj zlosrećnih kancelarijskih biljaka ne govori mnogo više o nama, o društvu i svijetu u kojem živimo. Razmislimo malo. Sve je odneseno: kablovi, samoljepljivi papirići, spajalice, možda čak i neonske svjetiljke. Jedino što je ostavljeno jeste nešto što je živo! Ako su za banku heftarica i bušač papira važniji od živog bića, zašto se zanositi mišlju da dvonošci koji su tamo (i ne samo tamo!) zaposleni imaju neku vrijednost, da nisu roblje, potrošna roba? Prenesimo ovo na nivo nezajažljivog multinacionalnog kapitala i dobićemo iskrčene tropske šume, državne udare, građanske ratove, djecu u rudnicima dijamanata… Pretpostavljam da je za sudbinu dotičnih biljaka prilikom selidbe jedino zapitala čistačica, ista ona koja ih je zalijevala i brisala prašinu sa listova. Pretpostavljam i da su je samo blijedo pogledali (baš kao da gledaju u biljku a ne u ljudsko biće) i slegnuli ramenima. U slijeganju ramenima smo najbolji! U slijeganju, lijeganju, ne činjenju. Zato nam i jeste ovako kako nam je, zato svijet i jeste otišao dođavola, zato i ne zaslužuju svi da budu nazivani ljudima. Jer, ljudi su misleća i osjećajna bića, a dvonošci su evolutivna karika koja je nedostajala instrumentarijumu za bešćutno upravljanje svijetom.

* Objavljeno na 6yka.com

Advertisements

6 mišljenja na „DRVO ŽIVOTA NA SAMRTI

Ostavite odgovor

Popunite detalje ispod ili pritisnite na ikonicu da biste se prijavili:

WordPress.com logo

Komentarišet koristeći svoj WordPress.com nalog. Odjavite se / Promeni )

Slika na Tviteru

Komentarišet koristeći svoj Twitter nalog. Odjavite se / Promeni )

Fejsbukova fotografija

Komentarišet koristeći svoj Facebook nalog. Odjavite se / Promeni )

Google+ photo

Komentarišet koristeći svoj Google+ nalog. Odjavite se / Promeni )

Povezivanje sa %s