MONUMENT


Spomenik monument B.BrodJedan sam od onih čudaka koji sobe pretvaraju u muzeje ispunjene raznim igračkama, memorabilijama i minijaturnim replikama vagona. Pruga ili lokomotiva možda više nema, ali i dalje postoje nevidljive tračnice koje povezuju pasionirane ljubitelje željeznica. Njima se putuje u svijet izgubljen u lavirintima zaborava, kroz davno urušena carstva, kroz naselja koja su nekada imala budućnost, a kojih u budućnosti, evo, nema. One vode u neku drugačiju dimenziju u kojoj se još čuje eho glasova ljepotica iz nijemih filmova. Ali, te tračnice mogu da dovedu do neobičnih poznanstava i neočekivanih priča koje imaju malo toga zajedničkog sa željeznicom. Ovo je jedna takva priča.
Kuzmana, penzionisanog profesora književnosti i hroničara lokalnih zbivanja upoznao sam na jednom od foruma popularnih među nama željezničarima, kako se obično međusobno oslovljavamo. Zainteresovao me je pričama o značaju koju je imala tamošnja željeznička stanica, a naročito starim fotografijama i razglednicama na kojima su zanavijek od zaborava sačuvane njena grandioznost i raskoš. Pisao mi je o tome kako je arhitekta inspiraciju za mavarski stil pronašao sjeverno od Kabula u Plavoj džamiji iz Mazar-i-Šarifa, o tome kako je stanica imala dva kolodvora i dva šefa – „mađarski“ peron imao je dva kolosijeka normalne, a „bosanski“ dva kolosijeka uskotračne pruge. Putnici iz Beča ili Budimpešte, na primjer, pristizali bi na „mađarski“ peron, a potom bi, da bi nastavili putovanje u unutrašnjost, prelazili na „bosanski“*. Istu proceduru presjedanja morala je da prođe i vojvotkinja Sofija, supruga Franca Ferdinanda, kada je ovuda prolazila 25. juna 1914**. Pisao mi je i o drugim znamenitim ličnostima koje su tuda prošle: car Franjo Josip, bugarski prestolonasljednik Boris, čuveni vojskovođa Franše d’Epere***, poznata glumica Ita Rina… Živo mi je opisivao negdašnji izgled stanice, uvijek ističući da je stanica bila mnogo više od saobraćajnog čvorišta. Kao dokaz, ponudio mi je nekoliko anegdota iz društvenog života onog vremena i listu svega onoga što je stanica imala (osim biletarnice, čekaonice i restoracije, razumije se) – dvorski salon, koncertnu dvoranu, poslastičarnicu, cvjećaru, poštu, frizeraj. Bio sam zaintrigiran Kuzmanovim pričama o stanici i ništa drugo mi nije preostalo nego da, nakon nekoliko mjeseci dopisivanja, dođem u Brod i posjetim ga. Želio sam da vidim mjesto gdje je nekada stajala jedna od zasigurno najljepših željezničkih stanica na ovim prostorima, koja je, kako Čolanović napisa „veličinom vrhunila na Balkanu“ (dabome da sam nedugo nakon Kuzmanovog pisma pribavio Autobiografiju).
Bazd granice. Prvi put sam ovdje i nisam siguran da li se radi o truleži savskog mulja, vonju koji se širi iz rafinerijske baklje ili je to naprosto zadah gradića na samrti. Pratim Kuzmanova uputstva, provlačim se ispod nadvožnjaka – prve naznake pruge koja više ne vodi nikuda. Vozim se glavnom ulicom koja blago meandrira, pleše po taktu koji forsira rijeka. Prolazim pored rošavih fasada, zapuštenih i zaraslih dvorišta stambenih zgrada, a obezljuđenost prostora postaje napadno uočljiva svakim metrom odmicanja od centra. Nakon par minuta stižem na odredište: neugledni krnjetak negdašnje veleljepne stanice; u pozadini prepoznajem Kuzmana koji visoko podiže noge dok korača, pokušavajući tako da izađe na kraj sa korovom i preraslom travuljinom.
– Pozdrav, druže! – mašem dok prelazim cestu.
– Stigao si! – otpozdravlja podignutom rukom.
– To je, dakle, to… – svjestan sam da zvučim pomalo razočarano, ali ne mogu to da prikrijem.
– Čekaonica. I to čekaonica IV razreda. To je sve što nam je ostalo…
Ćutke posmatramo proces raspadanja na djelu: otpali komadi fasade ostavili su gole starinske cigle da se crvene pred posmatračima; uz jedan zid, tamo gdje je nekad bio oluk, plazi tamni mrljavi dokaz života mahovina i lišajeva; drugi zid boluje od velikih boginja, pun je nabreklih čireva koji svakoga časa mogu da puknu i naokolo prospu gnoj od maltera; troma korozija za kasni doručak proždire ostatke metalnih nosača nadstrešnice; u natrulim prozorskim oknima još uvijek se gdjegdje klimata očnjak od stakla; vrata nema, a unutrašnjost je ispunjena šutom, ljudskim izmetom, pivskim flašama, sporotrulećim polietilenskim kesama i komadima polupanih keramičkih pločica koje, gotovo sigurno, nikada neće vaskrsnuti u nekom mozaiku.
– Sada mogu sebi da dočaram njenu veličinu – rekoh više da prekinem tišinu, iako sam zaista tako i mislio.
– Da, bila je ogromna i predivna… A evo ovdje se još vide šine i pragovi – požurio je da odvrati pogled sa ruine uperivši prst u suprotnom pravcu. – Ovo su ostaci… Jedan krak je išao u rafineriju, a drugi je prolazio kroz grad, pa preko mosta vodio na drugu obalu.
– A sada? – upitao sam i odmah poželio da se ugrizem za jezik.
– Sada ništa. Čekaonica… – reče Kuzman tiho, trljajući kažiprstom desno oko.
– Dobro si?
– Alergija, samo alergija. Hajdemo odavde. Ovdje si ionako vidio šta si imao. Ispričaću ti još ponešto uz pivo.
Već u kolima me je bombardovao podacima o kobnom bombardovanju januara 1945. Zadatak savezničke avijacije bio je jasan – prvenstveno gađati i srušiti most. Prema nekim izvještajima sedamsto „letećih tvrđava“ je u skoro šezdeset nadlijetanja istovarilo na grad preko hiljadu bombi. Avioni su letjeli na približno šest hiljada metara visine, a vrijeme je bilo maglovito****. Rekao je da nije baš siguran da sve to može da bude opravdanje za ono što se desilo. Kako bilo, dodao je, to je bio kraj željezničke stanice (1897-1945).
– Ili, kako je to Basler napisao: „’Vrata Bosne’ su se polako zatvarala“ – uzdahnuo je i pokazao mi gdje da parkiram.
Sjeli smo u baštu kafane na trgu u centru grada, preko puta robne kuće. Iza naših leđa nalazi se obrasla i neuređena livada – jaslice za malene leteće krvopije kojih ovdje ima na milione. (Nikada ranije nisam vidio da komarci lete u rojevima, da kao kamikaze ulaze u nos, uši, čak i usta!) Ispred nas je spomenik postavljen nakon posljednjeg rata.
– Znaš, ovo nije jedini spomenik koji je podignut u gradu – Kuzman prekinu tajac pod suncobranom.
– Misliš na prave spomenike ili na simbole poput rafinerijske baklje?
– I na jedno i na drugo. U parku postoji spomenik žrtvama iz Drugog svjetskog rata. Nisi mogao da ga vidiš zato što si vozio. Elem, bio je miniran u ovom posljednjem, ali nekim čudom nije završio u starom gvožđu. A što se tiče spomenika-simbola, ovdje ih ima, ili ih je bilo, na svakom koraku. Neki su, poput čardaka iz sedamnaestog vijeka, srušeni prije dvadesetak godina. Željeznička stanica je takođe bila svojevrstan spomenik-simbol, znamenitost međunarodnog značaja. Rafinerija je, dobro si primijetio, već dugo i spomenik i simbol grada. Ali, prije svega sam mislio na jedan konkretan spomenik koji je stajao nedaleko odavde.
– Ima li taj spomenik možda veze sa željeznicom? – upitao sam i otpio gutljaj piva.
– Ne baš. Doduše, to je bio spomenik posvećen onome koji je dao zeleno svjetlo za izgradnju željeznice i stanice, pa ako se tako posmatra… Ipak, najtačnije bi možda bilo reći da je priča o ovom spomeniku zapravo priča o nama.
– Pa, kad smo već ovdje… Pričaj! – podigao sam čašu da mu nazdravim i tek tada sam vidio da u desnoj ruci drži nekakvu fasciklu.
– A, ne – nasmijao se. – To ćeš, ukoliko budeš želio, pročitati sam. U fascikli imaš sve o tome, kao i sve što sam mogao da nađem o željezničkoj stanici. Tu su ti i kopije starih fotografija i razglednica, redovi vožnje i takve stvari. Nego, pošto si došao zbog željeznice, idemo još malo da prošetamo i popričamo, da ti pokažem ono što je od svega ostalo.
Iskapili smo piće i popeli se na obližnji željeznički nadvožnjak, isti onaj ispod kojeg sam prošao kada sam ulazio u grad. Još neko vrijeme smo šetali po mrtvim pragovima nekadašnje žile kucavice i prisjećali se zlatnog doba željeznice, legendarnog „Ćire“, velikog štrajka željezničara iz 1920… Kuzman me onda otpratio do automobila, ubacio fasciklu na zadnje sjedište i poželio mi srećan put.

* * *

Materijal o željeznici koji mi je Kuzman poklonio u fascikli detaljno sam pregledao odmah po dolasku kući. Na priču o spomeniku vremenom sam potpuno zaboravio. Nekoliko mjeseci nakon našeg susreta jedan prijatelj željezničar me je zamolio da skeniram sve što imam o brodskoj stanici i pošaljem mu. Tada sam konačno otvorio i dio sadržaja fascikle pod naslovom Monument:
Sve je počelo još 1885. kada je car Franjo Josip prvi puta kročio na bosansko tlo upravo ovdje, u Brodu. Neki izvještaji iz toga vremena kažu da se zadržao svega pola sata. Ta činjenica, međutim, nije smetala lokalnim vlastima da povodom ove iznenadne i kratkotrajne posjete dvije godine kasnije u gradu podignu spomenik*****. Ovaj spomenik, kasnije poznat kao Monument, zapravo je bio devet metara visoki obelisk od smeđeg granita, na čijem vrhu se nalazio pozlaćeni dvoglavi orao. Oko spomenika je bila postavljena visoka ograda od kovanog gvožđa. Koliko je ovaj spomenik bio popularno obilježje grada svjedoče i tri razglednice čije kopije ti dostavljam u prilogu (dvije su iz 1910. dok treća nije datirana). Istina, moguće je da su ove razglednice štampane baš tada zbog toga što je Franjo Josip te godine ponovo prolazio kroz Brod (željeznicom iz Budimpešte, dakako!). Postojala je čak i knjižica posvećena Monumentu – „Spomenik Njegova Veličanstva Cara i kralja Franje Josipa I u Bos. Brodu.“****** Ali, danas više nema ni spomenika ni knjige. Monument je porušen 1922. godine*******. Kamen je, kako tvrdi Đ. Basler, tri godine kasnije upotrebljen za podizanje spomenika kralju Tomislavu negdje u Slavoniji. Ogradu od kovanog gvožđa kupio je neki Mijo Ergović za mali vrt pored svoje kuće.
Ne znam, dragi prijatelju, da li će ti ova priča o Monumentu išta značiti, ali te molim da nekad nađeš vremena i razmisliš o dva pitanja.
Prvo: Kome i zašto podižemo spomenike?
Drugo: Gdje je nestao zlaćani dvoglavi orao?

Srdačno,
Kuzman

* O tome, pisao mi je Kuzman, imaš više detalja u knjizi dr Đure Baslera Grad pored rijeke. Vjerovatno bih prije ili kasnije došao do te knjige, ali desilo se da mi je dopala u ruke pred ovaj posljednji rat, odnosno, odmah po objavljivanju (1990). Naime, radio sam tada na detaljnoj bibliografiji Duška Trifunovića, a pošto je upravo on bio recenzent za ovo izdanje, do nje sam, eto, došao okolnim, ali bržim putem.

** Sofijino posljednje putovanje, zapravo njen prolazak kroz ovu stanicu ostao je nezapažen, bez pompe. Na sebi je imala dugu haljinu nakićenu volanima, upadljivu bisernu ogrlicu, a kosa joj je bila podignuta u besprijekornu punđu. Kuzman je u jednom pismu tvrdio da to pouzdano zna jer mu je to kasnije pričala njegova baba Milana koja je tada, kao četrnaestogodišnjakinja, radila na stanici kao čistačica. Pitao sam ga zašto o tome nije ostavio neki zapis, a on je uzvratio: Čemu? Nesrećnica je u cijeloj stvari koja je uslijedila sporedan lik, kolateralna šteta, baš kao moja baba i svi mi ovdje (baba nije ni znala koga je vidjela dok nije prepoznala njenu fotografiju u novinama nekoliko dana kasnije). Sve što se desilo, desilo bi se i da ona nije prošla ovuda i da ona i Ferdinand nisu ubijeni u Sarajevu. Ovo malo svjedočanstvo babe Milane možda vrijedi tek toliko da se pokaže da je vladare, aristokratiju i bogataše nekada bilo moguće vidjeti, da je siromašna čistačica tako mogla da se nađe na par koraka od jedne vojvotkinje, pa makar to bilo samo u prolazu, samo na tren. Današnje elite su, složićeš se, nedodirljive i potpuno izvan realnog svijeta.

*** U fusnoti je dodao: Zanimljivu crticu o d’Epereovom boravku na stanici možeš da pronađeš u Autobiografiji Voje Čolanovića. Uzgred, Čolanović je rođen blizu stanice i to one godine kada je Aleksandar Karađorđević drugi puta kroz nju prošao. Na kraju napomene u zagradi stoji godina 1922. uz simpatičan komentar: Eto, da se ne mučiš!

**** Znao je da sve ovo ne mogu da zapamtim, pa je u crticama na papir zapisivao ono što je govorio. Kasnije sam pogledao u bilješke i vidio da tu ima i podataka koje mi nije odmah rekao: oko 50 izbačenih bombi je bilo tempirano; stradalo je oko 20 civila; 68 zgrada srušeno + 50 teško oštećeno + 75 manje oštećeno; 30 porodica ostalo je bez krova nad glavom (među njima i moja majka koja je krajem te godine upoznala oca na nekom partijskom sastanku); sve je ovo moguće provjeriti u arhivama, na internetu, kao i u nekim knjigama (npr. u knjizi Slavice Hrečkovski Hronologija radničkog i narodnooslobodilačkog pokreta u Bosanskom Brodu i okolini 1894-1945.). Nema potrebe da se zamaraš time, ali ipak preporučujem da pročitaš Klanicu pet Kurta Vonegata, ako već nisi.

***** U prilogu je kopija Narodnih novina od 28.10.1887. Tamo, između ostalog, piše: „Da taj velevažni dogadjaj u novijoj poviesti Bosne i Hercegovine ostane i potomkom u živoj uspomeni, da se tako lahko nezaboravi na vladara, koji je Bosnu povratio civilizaciji i kulturi, odlučiše gradjani bosan. Broda, da u svome mjestu podignu dostojan spomenik našemu preblagomu caru i kralju, kao svomu vladaru. Njima se radostno pridružilo cielo pučanstvo zaposjednutih zemaljah te se na brzu ruku oživotvori njihova namisao.“

****** U Službenom dodatku Školskog vijesnika, XVI iz 1909. godine, pronašao sam i Naredbu zemaljske vlade za Bosnu i Hercegovinu koja preporučuje ovo djelo i u kojoj stoji: „Zemaljska vlada nabavila je stanoviti broj egzemplara knjižice: „Spomenik Njegova Veličanstva Cara i kralja Franje Josipa I u Bos. Brodu“ od gradskog načelnika Mehmeda Hafiza Hodžića – cijena 1 krunu – te ih kani darovati knjižnicama siromašnijih narodnih osnovnih škola. Tom prilikom preporučuje ujedno zemaljska vlada pomenutu knjižicu kao nagradnu knjigu za mladež narodnih osnovnih škola u ovim zemljama.“

******* Kada sam ti pisao o Aleksandru Karađorđeviću i Voji Čolanoviću ovu sam ti godinu već pominjao. A sada, mali dodatak. Sa regentom je 1922. kroz Brod proputovala i njegova mlada supruga Marija. Veza Marije sa Brodom bila je nešto značajnija, iako je to malo poznato. Naime, rafinerija je svojevremeno osnovana kao preduzeće „Danica“ iz Budimpešte. Naftu je dobijala iz Galicije, zatim iz Ploeštija (nevezano od ovoga, predlažem čitanje Helerove Kvake 22). U vrijeme kada je rafinerija nacionalizovana, Marija Karađorđević je posjedovala većinu akcija. To je bio miraz koji je donijela iz Bukurešta.

  • Objavljeno u Letopisu Matice srpske.

Ostavite odgovor

Popunite detalje ispod ili pritisnite na ikonicu da biste se prijavili:

WordPress.com logo

Komentarišet koristeći svoj WordPress.com nalog. Odjavite se / Promeni )

Slika na Tviteru

Komentarišet koristeći svoj Twitter nalog. Odjavite se / Promeni )

Fejsbukova fotografija

Komentarišet koristeći svoj Facebook nalog. Odjavite se / Promeni )

Google+ photo

Komentarišet koristeći svoj Google+ nalog. Odjavite se / Promeni )

Povezivanje sa %s