STO GRAMA KULTURE


Zaista smatram da je izlišno nabrajati primjere koji potkrepljuju mišljenje kako je ovaj komad balkanskog kopna (o primorju da ne govorimo) doista zemlja čudesa. Dabome, kad se kaže „zemlja čudesa” po pravilu se ne misli na neka „dobra čuda”, već prije na dešavanja koja iznova začuđuju ona preostala zdravorazumska stvorenja. I ma koliko bili ubijeđeni da smo svikli na sva ta čudesa kojima nas svakodnevno velikodušno zasipaju, s vremena na vrijeme zaista se pojavi nešto iz kategorije Vjerovali ili ne. Šta je, dakle, razrogačilo ovaj par očiju što je oguglao na napise koji počinju sa Šokantno, Nova afera, Skandalozno i slično?
Pretpostavljam da je taj naslov promakao samo najzagriženijim ljubiteljima crne hronike, onima koji aplaudiraju kojekakvim šarenim lažama vlastele i onima koji su i dalje u začaranom krugu raspre o izdajnicima i patriotama. A naslov je nadasve upečatljiv, takoreći iscurio direktno iz nalivpera kakvog nadrealiste ili vrsnog satiričara:
DOM KULTURE UPRAVLJA PIJACOM
U članku piše da je gradska pijaca u Bratuncu povjerena na upravljanje Domu kulture, kao i to da je jedan opozicioni poslanik kritikovao ovakvu odluku zato što je prethodno „trebalo provjeriti da li je u opisu djelovanja ustanove kulture predviđeno i bavljenje pijacom”, uz prijedlog da se ova odluka skine s dnevnog reda „da nam se javnost ne smije”.
Premda ne ulazeći u pozadinu (!!) i detalje ovog slučaja (vjerovatno dostojnog da bude uvršten u neke nove „Slučajeve“ nalik na one Harmsove), ipak je moguće izdvojiti nekoliko opservacija. Kao prvo, zašto institucija kulture ne bi bila u mogućnosti da privređuje, da zaradi? Vlast unazad četvrt vijeka ionako samo kukumače kako su kulturnjaci paraziti koji ištu i ištu, zijevaju kao goluždravi ptići. Drugo, ne vidim zašto bi ova situacija bila smiješna, bez obzira da li se misli na stanje u kulturi ili na pijačne cijene. Treće, samo neko ko u potpunosti ne poznaje situaciju u vezi s kulturom i kulturnom scenom može da ne vidi komplementarnost ovih djelatnosti. Naime, u kulturi (i kulturom) se već dugo tezgari, trguje se nagradama, priznanjima, pozicijama, zvanjima, pa su se neki ljudi iz tog miljea toliko izvještili u „ti meni – ja tebi“ poslovima da bi bez problema mogli da vode i ministarstvo trgovine, a nekmoli pijacu. Na koncu, da bi uopšte opstale, kulturne institucije su nerijetko prinuđene na sponzorstva, trampe i kompenzacije, dakle, na neke vidove trgovine. Još kad se ovome pridodaju tradicionalni pijačarski jezik (takozvani narodni) i mentalitet koji su itekako prisutni u određenim aspektima kulturnog života, onda se simbioza kulture i pijace čini logičnom. Ali nikako ne i smiješnom. Istina, još se tu i tamo pojavi kakva vijest koja lice ostavi u stanju zabezeka, ali ovdje odavno ništa nije smiješno.

Ostavite odgovor

Popunite detalje ispod ili pritisnite na ikonicu da biste se prijavili:

WordPress.com logo

Komentarišet koristeći svoj WordPress.com nalog. Odjavite se / Promeni )

Slika na Tviteru

Komentarišet koristeći svoj Twitter nalog. Odjavite se / Promeni )

Fejsbukova fotografija

Komentarišet koristeći svoj Facebook nalog. Odjavite se / Promeni )

Google+ photo

Komentarišet koristeći svoj Google+ nalog. Odjavite se / Promeni )

Povezivanje sa %s