PARATETIS U NOZDRVAMA


Paratetis.
Čak ni to na ovom prostoru nije moglo da bude i prođe bez tog „para“. Otuda se ne bi trebalo iščuđavati nad sadašnjim paradoksima, parazitima, paralažama, paravojskama, paranoicima, paralizama, paranormalnostima, paraderima, paradržavnicima, parapravdama, paraistorijama… Sve je ovdje para, magluština, gasovito bezobličje kojem je nemoguće staviti soli na rep.
Paratetis. So.
Morska so, morska voda, morski vazduh. Eto to bi mi odgovaralo, kaže doktor. I kao da to nije dovoljno, nastavlja sa dosoljavanjem pameti i dodaje (uprkos tome što zna da ne primam platu i da mi zdravstvena knjižica nije ovjerena skoro pune tri godine) kako ne bi bilo loše da iz svakodnevice isključim stres. Premišljam se, ali ipak prihvatam njegov savjet i odmah se rješavam nagomilane gorčine, nakalemljenog jeda i nataloženog stresa tako što ga sočno šaljem na put u tri lijepe m… Svjestan sam, dabome, da on nije krivac, ali našao se na pogrešnom mjestu u pogrešno vrijeme. To zajednički baštinimo, zanemarimo li činjenicu da je za doktora ovo tek jedan trenutak, dok je cijeli moj život žigosan pogrešnim mjestom i pogrešnim vremenom. I nastavio bih živjeti s tim bremenom kao što sam i prethodnih decenija da nije te boljke u korijenu nosa, ispod i ponad očiju, tog progonitelja sna koji me i natjerao da posjetim doktora.
Paratetis. So. San.
Snovi i san. Ovog prvog imam na pretek, no ovo drugo mi uporno izmiče. Iz noći u noć isti scenario: bol u glavi, grudni koš stisnut, jedva pomičan i okoštao, začepljen nos, nesnosno hrkanje, buđenje uz preznojavanje, bol u vratu, prevrtanje u postelji, alergije, kihanje, napadi panike, nemir, grčevi u nogama, osjećaj gušenja, strah od sutrašnjeg dana, strah od praznog tanjira, strah od bolesti, osjećaj zarobljenosti, osjećaj da si roblje, naduti kapci, bol u grlu, plitko bolno disanje, bolni para(!)nazalni sinusi.
Paratetis. So. San. Bol.
Napuštam krevet i otečenim nogama odlazim u noć koja ne vonja na more. Paratetis je davno usahnuo, dragi moj doktore, a ovo postojeće more koje mi preporučuješ kao terapiju jednako je nedostižno, jednako daleko od mene.
Dežurna apoteka. Bijeli mantil, graveyard shift, mrzak pozdrav. U ovo doba mušterijama u apoteci sve je hitno i svi liče na prikaze koje su jednom nogom na groblju. Čekam i u dokolici pogledavam na police s preskupim anatomski izrađenim papučama, biljnim čajevima i preparatima koji liječe svaku bolest i garantuju dugovječnost ako ne i besmrtnost. Nije to za mene, smrtnost nije moj strah, moja boljka. Konačno stižem na red i kupujem špric. Ne brini, doktore, nije to što misliš. Onaj ko si ne može priuštiti odlazak na more, nema ni za bijeg u narkotičke snove.
Svitanje na ulaznim vratima stana. Jeftina kuhinjska so, okamenjena zaostavština Paratetisa. Nije to ona morska što se dobija berbom soli, pomišljam, ali poslužiće. Pravim otopinu, punim špric i u nozdrve ubrizgavam jedno davnašnje more i povjetarac koji je preko njega duvao prije ko zna koliko miliona godina. Dišem! Bol iza čeone kosti kopni, oči se razmagljuju. Udišem život, tonem u blagu, skoro zaboravljenu slanost. Spavam, napokon. Pišem ti razglednicu, doktore, s obala Paratetisa.

Objavljeno na književnom portalu strane.ba

Advertisements

Ostavite odgovor

Popunite detalje ispod ili pritisnite na ikonicu da biste se prijavili:

WordPress.com logo

Komentarišet koristeći svoj WordPress.com nalog. Odjavite se / Promeni )

Slika na Tviteru

Komentarišet koristeći svoj Twitter nalog. Odjavite se / Promeni )

Fejsbukova fotografija

Komentarišet koristeći svoj Facebook nalog. Odjavite se / Promeni )

Google+ photo

Komentarišet koristeći svoj Google+ nalog. Odjavite se / Promeni )

Povezivanje sa %s