TERRA GRUZIANA


Početak ljubavi uvijek se pamti. Bez obzira na protok vremena i na sve ono što život donosi (i odnosi).
Naša romansa već je tinejdžerka, petnaest joj je godina. U tom dobu je pokatkad hirovita, ali i dalje je svježa i velikodušno dopušta otkrivanje skrivenih kutaka što jednovremeno oštre, miluju i omamljuju čula.
No, vratimo se na početak: sve je počelo kako i dolikuje – čitanjem. Riječ, premda neki slute njenu inferiornost u odnosu na sliku, bila je više nego dovoljna za ljubav (dakako, ne na prvi pogled nego na prvo čitanje). Međutim, zaljubljenost nije proistekla iz čitanja Okudžavinih ili djela Šote Rustavelija i Ilije Čavčavadzea, već je, neočekivano, stigla sporednom vijugavom kaldrmom kakvih u gruzijskim gradovima i gudurama ima na pretek – čitanjem skromnog teksta o crnomorskoj obali Gruzije iz udžbenika za ispit „Turističke regije svijeta“. I kao što biva s velikim ljubavima i uz ovu su se prišlepala najrazličitija čuda, a prvo od njih je fakat da se valjda nikad i niko nije zaljubio vođen škrtom suvonjavom faktografijom, na neviđeno. A dovoljno je bilo tek nekoliko redova o abhaskom i adžarskom primorju, pa da balkanski kontinentalac padne na koljena pred čarima Zakavkazja (i kasnije diplomira na temu „Turistički potencijali Gruzije”). Ljubav između Gruzije i mene, dakle, rodila se slučajno ili intervencijom čuda u slanoj vodi, baš kao što se u toj vodi slučajno ili intervencijom čuda rodio sam život.
Život me je od tada (treba li to uopšte isticati?!) uporno udaljavao od nje. Ali ja sam joj se vraćao, uporno i dosljedno poput talasa što valjaju oblutke na plaži Batumija, održavajući žižak te ljubavi u popularno-naučnim tekstovima, kratkim pričama i romanu. Riječi o njoj su me omađijale, riječima sam nastojao da joj uzvratim.
A onda je na red došlo novo čudo – prijateljica Nataša, sestra koju nisam imao, nastanila se privremeno u Đurđistanu, kupila avionske karte Mariji i meni (da, još postoje ljudi koji to rade) i tako nam ugovorila prvi sastanak s gđicom Sakartvelo. Trema? Svakako! Kao kad krenete na sastanak naslijepo s osobom čiji vas je opis opčinio, ali strepite od vjerodostojnosti tog opisa.


MchetaRazočaranje? Nipošto! Ljepota Gruzije nadvisila je sva maštanja i očekivanja. Predznanje, koje sam od ljubopitljvih pogleda službenika na aerodromima skrivao u srčanoj komori, odbacio sam prvog jutra u Tbilisiju. Tako sam, potpuno nag i bez imalo stida pred gigantskim spomenikom Mother Georgia (Kartvlis Deda; inače, „deda” znači majka, a otac se kaže „mama”) krenuo u grad. I bez straha, premda Kartvlis Deda u jednoj ruci drži mač, on zasigurno nije namijenjen nama jer dolazimo kao prijatelji. Posuda s vinom u njenoj drugoj ruci je za nas, za dobrodošlicu. A vino, pored toga što je izuzetno, vrlo vjerovatno porijeklo vodi upravo odavde; tragovi spravljanja vina u kvevrijima (velikim glinenim posudama zakopanim u zemlju) stari su više od 6.000 godina, a moguće je i da riječ vino potiče od gruzijske riječi „gvino”. Ipak, ni vino, ni odlična loza (čača), a ni ništa manje dobar konjak nisu uzrokovali opijenost tokom prvog susreta. Za to su se pobrinule ulice starog Tbilisija: trošni kućerci i stara zdanja što se kao pripiti oslanjaju jedni na druge, najčudnije terase, stepeništa i ograde od kovanog gvožđa, prekrasne filigranske kapije i vrata, skulpture, galerije, spomenici i trgovi, bezbrojne klupe i česme (!!), šarenilo kavkaskih tepiha izloženih za prodaju, starci i starice koje na Trgu slobode (gdje se u isto vrijeme održavao samit NATO-a) prodaju jorgovane i knjige, krastavce i knjige, suvenire i knjige, reprodukcije Pirosmanija i knjige, začine i knjige, knjige i knjige… Knjige! Na svakom su uglu, baš kao i bogomolje (što, dozvolićete, uopšte nije neobično; nadomak Kutaisija, u manastirskom kompleksu Gelati – 12. vijek, UNESCO World Heritage Site – naučna akademija udaljena je tek petnaest metara od crkve). Zato ne treba da čudi što nacionalna biblioteka u Tbilisiju sa svojih šest zgrada zauzima čitav kvart! O znamenitostima više od 1.500 godina starog grada napisano je na desetine knjiga: topli sumporni izvori/banje po kojima je Tbilisi i dobio ime („Tbili” – topao) i u koje su često dolazili Puškin i Tolstoj, staro jezgro grada, crkve Ančishati (6. v.), Metehi (12. v.), Sioni (6-7. v. u kojoj se čuva prvi krst koji je prema predanju u 4. vijeku donijela Sveta Nina), Sameba (otvorena 2004. sa svojih 105 m visine spada među najveće pravoslavne bogomolje na svijetu) i brojni drugi vjerski objekti (sinagoga, jermenska crkva Svetog Đorđa gdje je grob pjesnika-trubadura Sajata Nove, džamija u starom gradu), tvrđava Narikala (4. v.) i botanička bašta iza nje, zgrada opere (iz 1896.), pozorišta, veličanstveni trgovi, djela vajara… Međutim, neću o onome što se može naći u knjgama ili na internetu. S druge strane, rado bih pisao o rijeci Mtkvari (ili Kuri) i mostu “Sto hiljada gruzijskih mučenika” koji spaja njene obale (prema legendi, toliko je pobijeno i bačeno u vodu onih koji nisu htjeli da pregaze preko ikona i prime islam; kažu da se rijeka mogla pregaziti preko njihovih tijela), ili o čovjeku koji prodaje geografske karte i polovne knjige ispod ceste, u podzemnom prolazu, ili o posebnoj odaji crkve Metehi u kojoj se mole isključivo žene (tu sam vidio uplakanu ženu koja uz njedra grčevito pripija ružičastu benkicu), ili o simpatičnom brkatom taksisti Cezaru (kakvo ime!?) iz Gorija obučenom u izlizani somotni sako koji bojažljivo zapitkuje na ruskom da li smo mi i Slovenci u dobrim odnosima (plašio se da ćemo mu otkazati vožnju kad saznamo da nam vozilo valja podijeliti s mladom Slovenkom), ili o dječacima koji na dionici između 508. i 510. kilometra ceste ka Kutaisiju prodaju mlade šparoge, ili o kravama skromnih gabarita koje se tumaraju Gruzijom kao da su u Indiji, ili o predivnoj ženi koja je bila naš vodič u manastiru Gelati (o tom fascinantnom zdanju napisani su tomovi, ali o toj ženi, naravno, ni riječ; a ona, sva u crnini, blaga i strpljiva, često je pominjala supruga preminuog prije dvadeset godina koji je kao naučnik istraživao manastirski kompleks), ili o velikom izbjegličkom naselju nedaleko od južnoosetinske granice, ili o muzeju u Kazbegiju u koji besplatno mogu da uđu veterani Drugog svjetskog rata i siromašni. Mogao bih pisati o siromaštvu, o tome kako me nas je radnik na blagajni pitao može li račun od 10,23 larija da zaokruži na 10,25 u dobrotvorne svrhe. Ili o socijalnom frižideru na trotoaru namijenjenom gladnicima sa i bez krova nad glavom. Ili o začuđujuće dominantnim crnim tonovima garderobe koji, slutim (premda sam posvađan s modnim trendovima), imaju veze upravo sa skromnim kućnim budžetima, jer crnu odjeću je najlakše kombinovati. Novele bi se mogle napisati samo na osnovu pogleda: pogled na pučinu iz Batumija, pogled s terase Rooms Hotela na preko 5.000 metara visoki vrh Kazbek (nota: u restoranu ovog hotela uređenom kao biblioteka pronašao sam rusko izdanje Na Drini ćuprije i Travničke hronike iz 1974.), pogled sa balkona na divlje konje i manastir Cminda Sameba što samotnjački i nestvarno stoji na kupastom uzvišenju podno Velikog Kavkaza, pogled prema klisuri sa vidikovca na Gruzijskom vojnom putu (vidikovac je zapravo spomenik Vidikovac Gruzijski vojni putnaziva: „Rusko-gruzijsko prijateljstvo”!!) nedaleko od prevoja Džvari (2.379 m; džvari u prevodu znači krst), pogled kroz puškarnice utvrđenog manastira Ananuri (16. v.), pogled prema dolini rijeke Mtkvari s vrha uzvisine u koju je uklesan pećinski grad Upliscihe, pogled iz dvorišta manastira Džvari (6. v. pod zaštitom UNESCO-a) na grad Mchetu (staru prestonicu, takođe na UNESCO listi) i sutok rijeka Mtkvari i Aragvi, pogled na Tbilisi sa žičare koja vozi do utvrde iznad grada, pogled na snijegom pokrivene kavkaske padine iz ski-centra Gudauri… Moglo bi se pisati i o specifičnom trgovačkom igrokazu na putu ka Kolhidi i Crnom moru. Naime, duž puta se smjenjuju (bez miješanja, dakle) grupisani štandovi sa grnčarijom i cvijećem, a nakon par kilometara oni na kojima se prodaju motorna ulja i auto-kozmetika, zatim slijede radnje gdje se prodaju kafa i čaj, pa onda štandovi na kojima se prodaju čurčele (poslastice nalik na kobasice najčešće spravljene od soka grožđa i nara, sa orasima i lješnjacima) i začini. Mogla bi se napisati i neka (gorko)šaljiva priča o rodnoj kući Josifa Visarionoviča (u pitanju je udžerica oko koje je podignut mauzolej, iza nje su Staljinov muzej i njegov lični vagon, a ispred su fontane, klupe… Na ulazu u muzej, gdje nekad ni igla nije mogla da padne među stopala „hodočasnika”, sada drijema pas i niko ga ne uznemirava). O gruzijskom pismu koje ne poznaje velika slova bi se takođe moglo pisati, a koliki značaj ovo specifično pismo ima za stanovništvo svjedoči i 135 metara visoki Alfabetski toranj. Naime, ova zgrada u Batumiju imitira DNK molekul, s tim što je genetski materijal zamijenjen sa 33 slova gruzijskog pisma (zgrada se nalazi u – Parku Čuda!). Zanimljiv putopis pod naslovom „Kulturološki šok na četiri točka” mogao bi da nastane i iz putovanja maršrutkom od Batumija do Tbilisija (maršrutka staje gdje i kad hoće, prevozi sve što može da stane u, na, ili pod nju). Mogla bi se napisati pjesma o mladim muzičarkama u jednom pabu u Kutaisiju (bilo je čarobno čuti „No surprises“ od Radiohead-a u izvedbi tri dame – na klaviru, violini i flauti). Studija karaktera može da se napiše o tome šta i kako ljudi voze (vozi se prilično sumanuto, a barem polovina vozila su džipovi i slične grdosije), ili o događaju kad su lokalci odvrnuli zbog izgradnje saobraćajnice izmješteno autobusko stajalište i vratili ga na mjesto gdje je nekad bilo, a gdje više nikako ne smije da bude – na autoput. O religioznosti Gruzina mogao bi da se napiše zanimljiv rad samo na osnovu nekoliko primjećenih stvari: kao što mi imamo krajputaše, u Gruziji su krstovi (nerijetko osvijetljeni) uz cestu normalna pojava; kada prolazi pored crkve u toku šetnje ili vožnje, narod se obavezno krsti. Bilo bi lijepo opisati još jedno čudo u niski čudesa – susret s David Popiashvili (1)poznatim slikarom Davidom Popiašvilijem. Šetajući od patrijaršije starim Tbilisijem, u jednoj uličici smo naišli na izložene slike i zaustavili se kraj Popiašvilijevih radova koje smo odmah prepoznali. Prodavac nam je prišao i prije nego što je zaustio, Marija je rekla: Znamo, to je Popiašvili. Prodavac je uz osmijeh uzvratio: Ja sam David Popiašvili. Onda nam je ispričao da je samo sišao iz obližnje zgrade gdje radi kao profesor crtanja da na par minuta odmijeni prodavačicu koja je otišla na doručak. Ćaskali smo neko vrijeme, razmijenili mejlove, pričali o umjetnosti… Eto, to je Gruzija – čudo!
I nakon svega viđenog, ne preostaje mi ništa drugo nego da citiram Mariju: Kada bi mi neko ponudio da idem bilo gdje, sad bih izabrala da opet idem u Gruziju. Jer Gruzija je mnogo toga, ali prije svega – ljubav!

Ostavite odgovor

Popunite detalje ispod ili pritisnite na ikonicu da biste se prijavili:

WordPress.com logo

Komentarišet koristeći svoj WordPress.com nalog. Odjavite se / Promeni )

Slika na Tviteru

Komentarišet koristeći svoj Twitter nalog. Odjavite se / Promeni )

Fejsbukova fotografija

Komentarišet koristeći svoj Facebook nalog. Odjavite se / Promeni )

Google+ photo

Komentarišet koristeći svoj Google+ nalog. Odjavite se / Promeni )

Povezivanje sa %s