PRAVDA ZA RADOVANA


Dragi čitaoče, ako si se upecao na mamac naslova i misliš da je ovo tekst o najpoznatijem Radovanu s ovih prostora (ne, to nije Radovan III), lijepo ponašanje mi nalaže da te obavijestim da si zabasao u XXL zabludu. Naravno, to ne znači da treba odmah da se koprcneš i pobjegneš. Jer ako se kojim čudom još ponekad zapitaš o svojoj/našoj budućnosti, onda je ovaj tekst namijenjen i tebi. Dakle, ovo nije pisanije o prošlosti, nego o budućnosti. Ili preciznije: o četrnaestogodišnjem dječaku Radovanu Ivanoviću, virtuozu na harmonici.
Ko je iole zainteresovan za rubriku kultura i umjetnost, mogao je posljednjih godina da vidi, čuje i pročita mnogo toga o Radovanu – veliki solistički koncert u Banskom dvoru koncem prošle godine, pobjede na brojnim međunarodnim takmičenjima, učešća na svečanim akademijama, manifestacijama… Ovog maja obradovao nas je njegov najnoviji uspjeh: osvajanje drugog mjesta na svjetskom takmičenju harmonikaša u Njemačkoj. To je drugi put da je postao vicešampion svijeta, pošto je prethodno bio drugi na takmičenju u Italiji. Biti drugi na svijetu, složićete se, nije mala stvar, još ako je se takav uspjeh ponavlja, to je za svaku pohvalu. Ali i podršku. Siguran sam da mlađanog Radovana ramena bole od tapšanja onih koji ga hvale. Međutim, kad se pomene podrška (mislim prije svega na finansijsku, jer ko god da misli kako, na primjer, odlazak na takmičenje u Njemačku nije pozamašan izdatak, taj je tek u XXXL zabludi), oni što tapšu po ramenima brže-bolje vraćaju ruke u džepove. U nekoj drugoj zemlji za ovakve talente vjerovatno se otimaju ne jedno, nego barem dva ministarstva – prosvjete i kulture i ono za porodicu, omladinu i sport. Ovako, Radovan će morati da se zadovolji sa par novinskih napisa i zahvalnica. Na sreću, on ne mora da brine za svoju budućnost. Muzika je univerzalan jezik, već će se on snaći, ponudiće mu stipendiju, uslove za dalje usavršavanje i posao. Tamo negdje.
Za to vrijeme, mi ćemo se baviti organizovanjem ko zna kojeg po redu (kvazi)naučnog skupa na temu bijele kuge i problema iseljavanja najkvalitetnijeg i najvitalnijeg dijela stanovništva. Učesnici će larmati, lamentirati nad našom sudbom tužnom i jecajući podsjećati na famozno šantićevsko sunce tuđeg neba koje ne grije kao ovo ovdje. Ali svi već znaju da je sunce jedno i svima isto (razlikuju se samo oni što ga pomračuju). Zato Radovanu i njemu sličnima (a ima ih!) želim svako dobro i – srećan put. Mislim da je to najpoštenije i najpravednije.

Ostavite odgovor

Popunite detalje ispod ili pritisnite na ikonicu da biste se prijavili:

WordPress.com logo

Komentarišet koristeći svoj WordPress.com nalog. Odjavite se / Promeni )

Slika na Tviteru

Komentarišet koristeći svoj Twitter nalog. Odjavite se / Promeni )

Fejsbukova fotografija

Komentarišet koristeći svoj Facebook nalog. Odjavite se / Promeni )

Google+ photo

Komentarišet koristeći svoj Google+ nalog. Odjavite se / Promeni )

Povezivanje sa %s