U OBLACIMA


   Nisam se raspitivao o iskustvima drugih roditelja, niti sam se o toj temi interesovao na internet forumima ili u stručnim žurnalima. To bi bilo bezrazložno gubljenje vremena. Jer. Šta god da su mi rekli i šta god da sam pročitao, ništa ne bi spriječilo čudno umiješeno tijesto tuge i ponosa da buja i narasta u meni onog trenutka kad sam shvatio da sam titulom sveznajućeg tate bio ovjenčan prekratko.

PRE – K R A T K O! Jer. Ma koliko svaki otac želi da njegova djevojčica stasa u fino vaspitanu pametnicu, možda je i jača ona želja koja pretpostavlja princezin što duži i što bezbrižniji boravak u oblacima[1] (među kojima će, razumije se, tata biti dežurni heroj).

Naša vrsta očigledno sa oblacima[2] ima nerješiv problem. Jer. Ljudi kad ih dosegnu kao da jedva čekaju da se spuste i ukopaju svoja stopala u zemlju, nesvjesni činjenice da se od zemlje i njenih plodova živi, ali da se živi za one trenutke provedene u oblacima[3]. I djeca jure da napuste paperjaste visine i siđu u mračni svijet odraslih zanesena, valjda, idejama o slobodi kojih je u stvarnosti svake godine sve manje i koje zapravo istinski postoje samo – u oblacima[4].

Kad malo bolje razmislim, moguće je da je u pitanju neka gadna greška u evoluciji (ako smo zahvaljujući njoj ovdje gdje jesmo). Jer. Kako drugačije objasniti činjenicu da današnji klinci još dok nisu čestito ni prohodali znaju da uključe igricu na tabletu, a da ipak ponavljaju istu glupost poput svih generacija u istoriji čovječanstva – užurbanost da se djetinjstvo okonča. Da, biće da tu nešto ne štima, jer (valjda) nema odraslog ljudskog stvora koji sa žalom i nostalgijom tu i tamo ne zabaci pogled ka dobu odrastanja. Ali kasno… Jer. Djetinjstvo je PREKRATKO, ono bespovratno nestaje kao izmaglica daha na ogledalu. Čak i bez raznih forsiranja budalastih roditelja i bez ratova i trauma i bez dobrovoljnog preuranjenog silaska sa oblaka[5] merdevinama mašte (koje su pri dnu, treba li to uopšte isticati, obrasle gustim bodljikavim korovom). Te je skale kasnije teško pronaći, a pravo je čudo ponovo se njima uspeti. Meni je, eto, to pošlo za nogom onog trenutka kad sam zakoračio u sobu porodilišta i ugledao Lenu u Marijinom naručju. Vrlo je moguće da nisam prvi kome je ovakva misao ispunila prostor između ušiju, ali evo je: ne postoji muzej koji posjeduje ljepšu sliku od ove; ne postoji snimak načinjen ogromnim Hablovim okom koji može da parira pogledu u majušne oči novorođenčeta; ne postoji drugi prizor u prirodi, ma kako grandiozan i ma kako unikatan koji može da zasjeni divotu novog života. Od tada, nas troje smo u oblacima[6].

   Uživao sam u toj visinskoj šetnji. Vazduh je gore rjeđi i čovjeku se pričinjava mnogo toga. Ili neke stvari uopšte ne vidi. Upravo to mi se desilo – potpuna obnevidjelost na ono što mi je bilo pred nosom. Uljuljkan u rolu koju sam godinama igrao, nisam primjetio da Lenu sve više zanimaju krpice i šminka, o čemu ne znam ama baš ništa. Sve je više vremena provodila s majkom, zatvarale su vrata preda mnom, šumorile o prvim simpatijama. Priznajem, bio sam pomalo povrijeđen, ali moju ljubomoru su držali na uzdama trenuci pažnje koje mi je Lena povremeno poklanjala. Ali nakon današnjeg razgovora…

   – Hoćeš li da ti tata čita o oblacima? –

   – Neću –

   – Hoćeš da pričamo o njima? –

   – Neću! –

   – A da prošetamo do parka da ih gledamo? –

   – Ne! Šta si zapeo sa tim oblacima, tata? Zar ne znaš da su oni samo vodena para?! –

Ćutao sam, snužden i pokisao (Osjećao sam se kao da veliki crni oblak lebdi nadamnom i bjesomučno prosipa svoju nutrinu samo na mene.).

Naša Lena je, sad je jasno, sišla sa oblaka.

Vrijeme je da pođem za njom.

* Objavljeno u Letopisu Matice srpske.

[1] Leninu fasciniranost oblacima njena majka i ja uočili smo veoma rano. Isprva smo mislili da je to faza koja će vremenom iščiliti, ali, pošto se to nije dogodilo ni nakon nekoliko prvih godina njenog života, odlučili smo da potičemo i hranimo tu Leninu ljubav. Taj zadatak pripao je meni, propalom geografu koji je od nauke dobio samo bruh onomad kad je preseljavao gomile stručne literature iz jednog podstanarskog raseljeništva u drugo. Mislio sam da će te knjige uvijek biti tek nepotreban teret u skučenom životnom prostoru i podrugljivo podsjećanje na ugaslu karijeru koja nikad nije ni mogla (a, čini se, ni trebala) da zaživi. I dok joj je majka iščitavala bajke, ja sam joj čitao odjeljak o oblacima iz udžbenika „Klimatologije“ Dušana Dukića. Dabome, u to vrijeme ništa nije shvatala (a kako četvorogodišnjakinja da razumije rečenicu: „Prelazom vodene pare u tečno ili čvrsto stanje voda u atmosferi postaje vidljiva – ona se pretvara u oblake“?), ali bez obzira na to, njena pažnja je bila nestvarno prisutna, a njene oči gledale su omađijano u moje usne kao da vide svaku izgovorenu riječ.

[2] Za Lenu sam izmišljao razne priče o oblacima, a onda opet čitao naučna fakta. Pokatkad sam i sâm zapadao u nedoumicu, ne mogavši razlučiti šta je od izrečenog istina, a šta maštarija. (Na primjer, u Dukićevoj knjizi na strani 197 stoji: „U noći 22. i 23. jula 1892. god. u Bijeljini uz jak vjetar i kišu padale su na zemlju žive ribice. U kišomeru meteorološke stanice nađene su dve žive ribice, koje su plivale po kišnici“). Objašnjavao sam joj da su oblaci izvor života, jer da nije njih ne bi bilo kiše, a da nema kiše…

– Ne bi bilo ni breza, ni trave, ni mrava, je li tako tata? –

– Tako je, srećo tatina. Ni nas ne bi bilo, jer ni mi ne možemo bez vode –

– Aaaa ja bih mogla! Pijem sokove i mlijeko –

– Ni toga ne bi bilo da nema oblaka –

– Ne vjerujem ti! Kakve veze imaju oblaci sa sokom od borovnice i čokoladnim mlijekom?! –

[3] Stalno ih je crtala. Isprva su to bile žvrljotine nalik na mračne iskidane ledonosne oblake, da bi kasnije ti crteži poprimili fine i prepoznatljive konture. Ponekad ih je crtala rumene, obasjane zalazećim Suncem, ponekad svijetloplave, pokatkad modre, ali uvijek debele, zaokružene.

   – Zašto uvijek crtaš oblake? Čak i kad crtaš princezu, ili Pepeljugu, uvijek nacrtaš i oblake? –

   – Zato što su lijepi –

   – I ti si lijepa, pile tatino. I neponovljiva, baš kao oblak –

   – Da, ja sam kao oblak –

[4] Vremenom, Lena je nakon mojih nebrojenih čitanja upamtila da se prema obliku ili izgledu oblaci svrstavaju u tri osnovne grupe – gomilasti (cumulus), slojeviti (stratus) i perjasto-pramenasti (cirrus).

– Ti si, Leno, moj cirostratus –

– Zašto, tata? –

– Cirostratusi su visoooko, visoko, neuhvatljivi, baš kao ti kad se zaigraš. Tvori ih tanki bjeličasti veo od ledenih kristalića kroz koje se prelamaju svjetlosni zraci Sunca i Mjeseca. Tako nastaje svjetli krug na nebu koji se zove halo. Ti si taj svjetli krug na tatinom i maminom nebu! –

– Hi-hi-hi! HALO! Baš šašavo! Kao kad se javljaš na telefon –

[5] Kasnije, kad je Lena malo porasla, nas dvoje smo, zagledani u nebo, izvodili eksperiment. Bila je to, zapravo, njena ideja. Jer. Zapamtila je ono što sam joj čitao iz „Klimatologije“: „Za merenje oblačnosti ne postoji nikakav instrument. Ona se procenjuje slobodnim okom i to ovako: vidljivi deo neba podeli se najpre na 10 jednakih delova, a zatim se procenjuje koliko takvih delova pokrivaju oblaci. Kada je nebo sasvim vedro onda je oblačnost 0, ako je oblacima pokrivena samo jedna polovina onda je oblačnost 5…“

   – Kod mene je oblačnost sedam –

   – Kako, Leno, kad je više od polovine neba potpuno plavo, bez oblačka? –

   – Lijepo. Ti tata sigurno gledaš u pogrešno nebo –

   – Ne postoji pogrešno nebo. Ti samo vidiš ono što želiš da vidiš –

   – Baš me briga. Na mom nebu uvijek ima oblaka koji plove i zato je moje nebo ljepše –

   – Leno, nema kod neba moje i tvoje. Nebo je isto svima i ne može se dijeliti –

   – A kako smo ga onda ti i ja podijelili na deset dijelova? –

[6] – Kako to misliš kidanje oblaka? –

   – Pa tako se kaže. Vjetar ih rasparča, pokida i oduva dalje –

   – Dobro ako ti tako kažeš, ali smiješno je. A šta znači provala oblaka? –

   – To je kad iz oblaka padne kiša. Provali odozgo na zemlju –

   – To je glupo. Zašto se ne kaže samo pada kiša. Ovako, kao da su oblaci neki provalnici –

   – Može da se kaže i prolom oblaka. Eto, da ne budu oblaci kao neki lopovi –

   – Prolom je bolje, ali ja ne želim da se oblaci lome, da se kidaju. Želim samo da budu oblaci –

Ostavite odgovor

Popunite detalje ispod ili pritisnite na ikonicu da biste se prijavili:

WordPress.com logo

Komentarišet koristeći svoj WordPress.com nalog. Odjavite se / Promeni )

Slika na Tviteru

Komentarišet koristeći svoj Twitter nalog. Odjavite se / Promeni )

Fejsbukova fotografija

Komentarišet koristeći svoj Facebook nalog. Odjavite se / Promeni )

Google+ photo

Komentarišet koristeći svoj Google+ nalog. Odjavite se / Promeni )

Povezivanje sa %s