ERGASTULUM


Mračno je i vlažno dolje. Habitat svakako primjereniji gljivama, nego ljudima. Ali, to je u redu, jer u ergastulumu ne obitava čovjek. Roblje koje u njemu boravi i radi više je nalik primitivnijim sisarima. Krticama, na primjer. A tim beskorisnicima i štetočinama tek je mudrost i umješnost naprednih starorimskih umova podarila kakvu-takvu svrhu. Živi su da bi radili. Za dobrobit onih gore, razumije se.

Noćivali su u podzemnim soliterima, jer ergastulumi bijahu snabdjeveni izdubljenim rupama u zidovima u koje su se prljavi i smrdljivi prnjavci zavlačili kako bi počinuli.

M.D., nuždom priučeni viljuškarista i vlasnik neupotrebljivoergastulumg (i sada već prilično bajatog) magisterija iz istorije, upravo završava smjenu. Vuče ozeble noge, jedva susprežući glasnice da krikom ne obnaroduju bol što ga zvjezdasto žeže u donjem dijelu leđa. Otključava vrata garsonjere na šestom spratu zgrade čije je lice unakaženo čirevima od šrapnela i klima-uređaja. Zguren, pomalo tragikomično gura glavu u praznu studen frižidera i vadi okrajak tirolske salame. Dok lakomo eliminiše (upitan?) sadržaj ovojnice, razmišlja o Tirolu, prisjeća se mrvica njegove istorije i rovitosti njegove potonje podjele: kriza identiteta Nijemaca u Južnom Tirolu koji je pripao Italiji. M.D.-ov drug iz djetinjstva Darko završio je 1992. baš u Tirolu, u nekoj prekrasnoj zabiti podno Alpa čiji se naziv mučno kotrlja preko jezika i nepca balkanskog Slovena. I vjerovatno mu je identitet deveta briga. A sasvim sigurno ne jede tirolsku salamu koja ima neotarašljivu naviku da se opire digestivnom traktu.

Noć u provinciji Pannonia Inferior. Plam logorske vatre i sporadična vika legionara tek donekle odagnavaju mrklinu i jezivo hučanje što se širi iz okolnih šuma lužnjaka. Alatljike i oruđa u ergastulumu miruju, ali za paćenike sklupčane u zemljanom obitavalištu nema mira. Tanjušni, porozni pokrov nad jazbinom ne pruža gotovo nikakvu zaštitu od kiše i vjetra. Čak ni uterusi u koje su upuzali nisu suvi; vođena snagom gravitacije, voda nezaustavljivo migolji kroz tlo, klizi niz pore, pukotine i korjenčiće, obigrava oko oblutaka, da bi konačno aterirala na vratove izmoždenih goluždravaca. Jedan od njih, čekinjav i zdepast, jedva primjetno drhturi u skučenom improvizovanom dormitorijumu. Mrmori nerazumljivo. Ukućani u jami ne reaguju. Preumorni su da bi razaznali da li se njihov susjed moli ili bunca u groznici. A glad ih je toliko otupjela da im je potpuno svejedno da li će njihov sabrat u sužanjstvu izdahnuti do jutra ili će bogovi uslišiti njegove molitve i kakvim čudom donijeti spasenje svima.

Besanost u graničnoj provinciji je očekivana i iznad i ispod površine. Jer tu, nadomak logora, vrebaju divljina, nepoznato i onostrano, ne birajući žrtve – nevažno da li je to upravnik provincije Hadrijan, ili je to bezimeni stanovnik oveće rupe u zemlji. Zato utamničenik širokih ramena i niskog rasta nastavlja da šumori, tražeći zaštitu od Silvana, boga granica i čuvara međa. Lišen uvida u budućnost, ne sluti Silvanovu nemoć. Pomoć njegovoj sorti stići će upravo od onoga od koga se ona najmanje očekuje, od čovjeka, prezrenog Hadrijana koji će ukinuti ergastulume. Ali, do tada će proteći još mnogo godina. Hadrijan tek treba da naslijedi Trajana, čija je moć na vrhuncu pošto je uz pomoć Apolodora iz Damaska premostio Dunav. Do tada će, sve su prilike, usne što iz zemlje šapuću u noć zanavijek utihnuti predajući zemlji svoju rumen.

Noć južno od Save, na krajnjem obodu negdašnje provincije Pannonia Inferior. M.D. pokušava da usni. Uzalud. Premda bol u leđima jenjava, rat između stomačnih sokova i tirolske salame tek se razbuktava. Pristavlja vodu za čaj i sa police uzima knjigu o Starom Rimu. Prelijeće preko sadržaja: sve bitka za bitkom, životopisi vojskovođa, senatora i careva, uz poneku crticu o muzama, zamamnim boginjama ili građevinskim čudima. Kolika knjižurina, pomisli M.D., a u njoj tek dvije proširene rečenice o plebsu. O onima što su svojim rukama i kičmama hranili carstvo i kojima Rim zapravo duguje slavu i dugovječno pamćenje, ni toliko. Da li su sanjali da će tako biti? Da li su ljudi u ergastulumima imali ikakve snove, pita se M.D. skoro dva milenijuma kasnije.

Odlaže ukoričenu krnjavu i krvavu istoriju. Uzima novine od prošle nedjelje. Nije ih čitao do danas. Imao je za njih proteklih dana svrsishodniju primjenu: prostirao ih je preko hladnog sjedala viljuškara presvučenog vještačkom kožom ne bi li mu bilo toplije. Pažnju mu privlači naslov „Moj san“ i velika fotografija tamnoputog mladića. Ovaj prognanik iz Damaska uhapšen je u blizini Kladova, nedaleko od mjesta gdje se uzdizao Trajanov most. San mu je, kaže, da zauvijek pobjegne od rata, pređe Dunav i ode u Njemačku ili možda u Austriju. Novinar ga s neskrivenim potcjenjivanjem pita zna li on da je tamo hladno, da je klima drugačija od one u Siriji. Mladić odgovara da zna i uz polusmiješak dodaje kako mu ne bi smetalo da se nastani ni podno samog Grosgloknera u Tirolu. Tu se članak naglo završava, kao da se reporter-nadobudnik iznenada posramio. Na kraju novinskog stupca stoji ime novinara, ali M.D.-a ne zanima njegovo, nego ime mladog Sirijca. Još jednom pregleda pročitano, ali ne uspijeva da pronađe čak ni inicijale. Bezimen je, iako znamo da nije. Baš kao robovi Starog Rima. Mogao bih, pomisli M.D., do zore pogađati njegovo ime…

Neka se zove Apolodor, prošaputa i utonu u san.

* Objavljeno u kragujevačkom časopisu „Koraci“ br. 7-9, 2017. (str. 15-17)

Advertisements

Ostavite odgovor

Popunite detalje ispod ili pritisnite na ikonicu da biste se prijavili:

WordPress.com logo

Komentarišet koristeći svoj WordPress.com nalog. Odjavite se /  Promeni )

Google+ photo

Komentarišet koristeći svoj Google+ nalog. Odjavite se /  Promeni )

Slika na Tviteru

Komentarišet koristeći svoj Twitter nalog. Odjavite se /  Promeni )

Fejsbukova fotografija

Komentarišet koristeći svoj Facebook nalog. Odjavite se /  Promeni )

Povezivanje sa %s