NEKAKO ĆEMO!


Tog prvog aprila osvanuli smo u našoj kućici na selu. Tada su konačno i najveći skeptici među prijateljima shvatili da smo ozbiljni i da je datum selidbe sasvim slučajno rezervisan za šale i smicalice. O(d)govaranja, snebivanja, rogačenja očiju i božikanja lagano su ustuknula pred pitanjem svih pitanja: Kako ćete? Poput odlučnih, drčnih i pomalo naivnih dvadesetogodišnjaka uvijek smo davali isti odgovor: Nekako ćemo. Naravno, kad s ove distance pomislim na to vrijeme, zaista smo izgledali i zvučali kao bleskasti avanturisti. Uz to, avanturisti do već pomalo okoštalih ramena umočeni u tridesete.

Nekako ćemo. To je univerzalni balkanski odgovor na sva ona promišljanja, na „za“ i „protiv“ liste, kalkulacije i planiranje, tako svojstvene nekim srećnijim geografskim širinama. Čini se da je to i jedini mogući obrazac za život ovdje, jer se nebrojeno puta pokazalo da planovi individualaca u sistemu akutno oboljelom od entropije ne vrijede ni pišljiva boba. Stihija je u nepremostivoj zavadi sa bilo kakvim planovima od davnina.Tako mu je to, što bi rekao Vonegat. I to „nekako ćemo“ doista liči na prepuštanje stihiji, matici nepredvidive rijeke. Da li smo se plašili? Dabome, ali smo vjerovali da ćemo isplivati. Uvijek smo više strahovali od pogubnog gliba, od stajanja u blatu i bespomoćnog osmatranja proticanja života.

Nekako ćemo. Ove riječi možda nekome predstavljaju okosnicu životne filozofije, ali jedno je sigurno — u njima ima više vjere i nade nego što se čini u prvi mah. Lako je zamisliti sve one koji su se bodrili izgovarajući ih kao svojevrsnu molitvu. Mislim da smo ih i mi govorili s takvim prizvukom, iako su ih naši sagovornici tumačili kao lakomislene riječi onih koji nemaju pojma u šta se upuštaju. I nismo znali. Ne samo da nikad ranije nismo živjeli na selu nego nismo živjeli ni u kući. Prvih nekoliko mjeseci nismo imali auto, a ja nisam imao posao. Komšije su nas često sretale dok smo kilometrima tabanali uzbrdo, noseći u cekerima potrepštine iz najbliže prodavnice. Onda bi nas povezli. Pitali bi gdje radimo. Razgovor bi prilično naglo utihnuo kad bi čuli kako Marija pominje biblioteku. Zatim bi prekidali neugodnu tišinu pitanjem: „Kako ćete bez auta?“ Nekako ćemo.

I stvarno, nekako smo kupili auto (na našu radost, a na žalost listova na mojim nogama, koji su taman počeli da liče na one Safeta Sušića); nekako smo već prve godine imali plodove u bašti (uprkos mojim egzibicijama sa mijenjanjem strogo definisanog plodoreda); nekako sam uspio iscijepati drva za zimu (eh, da je to neko snimio u čaplinovskom maniru, bio bi to zasigurno veličanstven comeback nijemih komedija!); nekako smo izašli na kraj sa vonjajućom misterijom zvanom septička jama… Nekako smo se navikli na različite satnice raspjevavanja raznolikih ptica, šuštanje okerastih listova kukuruza, na gorkasti bazd marve koji pokatkad nanese vjetar, na činjenicu da nam šumske jagode rastu na nekoliko metara od ulaznih vrata, na pijetlove koji čine ono što smo mi odavno zaboravili — entuzijastično pozdravljaju novi dan. Upravo taj frontalni juriš na čula jeste ono što nikome ne pada na pamet kad se priprema za odlazak na selo. Moram da priznam da je čulu vida prilagođavanje bilo najlakše. Nestvarne nijanse sa palete koju nudi priroda lako su zasjenile svu varošku sivost koju razbija tek poneki izlog butika ili neon sa reklamnih mamipara. Neboder bez dileme jeste čudo ljudskog znanja i ruku, ali ne može se mjeriti sa čudima prirode koje već predugo uzimamo zdravo za gotovo: s onim debelim hrastovima i bukvama, s fazanima koji se vrzmaju oko dvorišta, ili sa raznolikošću krila leptirica. Da, oči su se na selo privikle bez negodovanja.

Međutim, bilo bi prejednostavno i odveć idealistički tvrditi da selo čine samo leptirići i fazani, iliti njihanje klasja i miris dozrelog grožđa. Selo takođe čine problemi i ljudi. Nekako se navikneš na probleme, premda moram da pomenem teško objašnjive i vanredno česte nestanke struje i prilično mršavu pokrivenost signalom mobilne telefonije. Postoje i oni problemi iz domena više sile, kao na primjer — snijeg. Kad snijeg napada, kao što je bio slučaj u prethodne dvije zime, naš je zaselak amputiran i od ostatka sela a nekmoli od Banjaluke. Tada na scenu stupaju ljudi koji se sami organizuju, prave improvizovane grtalice i prije zore započinju sa čišćenjem ceste. Dozvoliću sebi generalizaciju i reći ću — dobri su ovdje ljudi. Da budemo načisto, prilično sam strepio od toga kako ćemo se slagati s njima, sa potpunim strancima s kojima, tako mi se barem činilo, nemamo ama baš ništa zajedničko. Ispostavilo se da je naša zebnja bila neosnovana, jer sve što su dobrosusjedski odnosi iskali bila je stara dobra iskrenost. To je ono nešto zajedničko, ona vezivna nit što nas spaja. Kad nisam znao od koga da nabavim drva, pitao sam komšiju Ljubu, a on kaže riješićemo. I riješili smo. Kad nisam znao kad i kako da orežem lozu, pitao sam babu Ranku. Kad je naš četvorotočkaš ispustio dušu na parkingu, zvao sam komšiju Mišu. Iskreno sam trebao pomoć, jer iskreno ništa nisam znao o lozi, nabavci drva, osiguračima u motoru benzinca. A i oni su oduvijek bili iskreni. Baba Radmila je za našeg psa govorila kako je dobar, ali malo naopak. Kad nas je jedared presreo u šetnji, komšija Mišo, naviknut da je psu mjesto na lancu, izgovorio je antologijsku rečenicu: „Ne bi’ ga ja vodô ni da piša kolonjsku vodu!“Takvi su ovdje ljudi, što na umu, to na drumu. Ako to poštuješ, onda nema problema. Ali ako muljaš, vrdaš, praviš se pametan i nadmen, e onda… Imalo bi se još mnogo toga reći o našim seljacima, o đedu Radetu, recimo, koji ne psuje Boga, sunce, hljeb, nego kroz smiješak kaže „Jebem mu pola šale!“, no o tome drugom prilikom. Ipak, ono što treba da se kaže jeste da su ljudi izuzetno vrijedni. Mi, prepametni posmatrači sa strane, mislimo da sve znamo. I sâm sam bio takav, ali tek pošto sam vidio koliko muke i truda zahtijeva poljoprivreda, mogu da tvrdim da paprika nije skupa, da je karfiol jeftin, da je kupus bagatela.

Kad nisam znao od koga da nabavim drva, pitao sam komšiju Ljubu, a on kaže riješićemo. I riješili smo. Kad nisam znao kad i kako da orežem lozu, pitao sam babu Ranku. Kad je naš četvorotočkaš ispustio dušu na parkingu, zvao sam komšiju Mišu. Iskreno sam trebao pomoć, jer iskreno ništa nisam znao o lozi, nabavci drva, osiguračima u motoru benzinca.

I tako to naše „nekako ćemo“, eto, traje skoro tri i po godine. Nema nikakve sumnje da smo za starosjedioce na Babića brdu i dalje egzotični primjerci, jednovremeno čudni i simpatični dvojac bez kormilara što šeta psa (i mačke!) po ataru. Bez obzira na to, mislim da smo uspješno prošli inicijaciju (učešće u postavljanju ograde lokalnog groblja, svadbe, slave, rođendani…) i na neki način postali dio zajednice. Život na selu nije jednostavan, da se razumijemo, ali oplemenjuje na mnogo načina i vrijedi truda. Ponekad baš zaškripi, kao onda kad je suša jednog ljeta sparušila par tona komšijinih krastavaca. Sjećam se da sam ga pitao „Pa kako ćete se iščupati“, a on se nasmiješio, podigao čašicu rakije da nazdravi i zvonkim glasom punim samopouzdanja rekao: „Nekako ćemo!“

(Tekst „Nekako ćemo”, iz pera Berislava Blagojevića objavljen je u Talasu #7, čiji je temat SELO 2.0)

* Tekst je dostupan i na ovom linku

Advertisements

4 mišljenja na „NEKAKO ĆEMO!

Ostavite odgovor

Popunite detalje ispod ili pritisnite na ikonicu da biste se prijavili:

WordPress.com logo

Komentarišet koristeći svoj WordPress.com nalog. Odjavite se /  Promeni )

Google+ photo

Komentarišet koristeći svoj Google+ nalog. Odjavite se /  Promeni )

Slika na Tviteru

Komentarišet koristeći svoj Twitter nalog. Odjavite se /  Promeni )

Fejsbukova fotografija

Komentarišet koristeći svoj Facebook nalog. Odjavite se /  Promeni )

Povezivanje sa %s