DVA PUTA DO GRUZIJE


Dogodilo se to početkom milenijuma, nenadano, kako to već biva s velikim ljubavima. Među kopiranim listinama iz kojih je valjalo spremiti ispit egzotičnog naziva „Turističke regije svijeta“, na frtalj sivkaste stranice, između Malog i Velikog Kavkaza, stislo se poglavlje o crnomorskoj obali Gruzije. Tih nekoliko škrtih redova obuzelo je studenta-zanesenjaka do te mjere, da je mahnito tražio sve što se moglo pročitati o toj čudnovatoj zemlji. Sjećam se kako sam se lako odrekao pozamašne svote da bih pazario Grejvsovo Zlatno runo, tek da bih kroz mit okusio drevno putovanje Argonauta u Kolhidu, zelenu i plodnu gruzijsku niziju. Putovao sam tamo upijajući priče o toj zemlji koje mi je s pažnjom prepričavao profesor Miloš Bjelovitić, putovao sam bjesomučno buljeći u geografske karte ili u monitor internet kafea kraj nekadašnjeg Filozofskog fakulteta. Na diskete sam snimao fotografije manastira i panorame Tbilisija i Batumija otužne rezolucije. Istraživao sam sukob u Abhaziji, prebrojavao mnogobrojne nacionalne parkove i prirodne rezervate, čudio se bajkovitom pismu, čitao legende o pećinskim gradovima i srednjovjekovnom carstvu. Pamtim dan kad sam shvatio da velike Sovjetske enciklopedije u biblioteci PMF-a ne mogu da koristim bez rječnika i dan kad sam kupio jedan polovni rusko-srpski na tezgi kod Narodnog pozorišta. I starijeg brata sam zarazio Zakavkazjem do te mjere da mi je preko interneta (u to vrijeme poduhvat i po!) naručio knjigu sa Amazona. Još se dobro sjećam bitke koju je mentor vodio s ostatkom nastavničkog vijeća kako bismo našu ljubav ozvaničili odbranom diplomskog rada. Na koncu smo uspjeli. Stajao sam pred komisijom u prevelikom na-vrat-na-nos kupljenom odijelu držeći u rukama reljefnu kartu Gruzije koju sam načinio od terakote i glinamola. A onu desetku i aplauz kolega nisam zaslužio ja, nego ona. Čak i takvom luckastom pajacu bilo je lako zadiviti publiku ljepoticom kao što je Gruzija.

A onda sam, nakon mnogo godina u kojima sam se geografijom (i Gruzijom) bavio iz hobija, iznenada baš kao i prvi put, dobio priliku da je konačno istinski upoznam. Prije tri proljeća moj pasoš nagrađen je zelenim pečatom na aerodromu u Tbilisiju. I znate šta? Gruzija je još ljepša uživo. Ali o tome i ljubavi koja i dalje traje nekom drugom prilikom.

* Objavljeno u M:agazin, proljeće 2019.

Advertisements

Ostavite odgovor

Popunite detalje ispod ili pritisnite na ikonicu da biste se prijavili:

WordPress.com logo

Komentarišet koristeći svoj WordPress.com nalog. Odjavite se /  Promeni )

Google photo

Komentarišet koristeći svoj Google nalog. Odjavite se /  Promeni )

Slika na Tviteru

Komentarišet koristeći svoj Twitter nalog. Odjavite se /  Promeni )

Fejsbukova fotografija

Komentarišet koristeći svoj Facebook nalog. Odjavite se /  Promeni )

Povezivanje sa %s