O ROMANU „MULAT ALBINO KOMARAC“: SMELLS LIKE GOOD BOOK


Proljeće je tek počelo da se budi i sve djeluje kao što treba da bude. Dječaci igraju fudbal. Ovaj prizor može se na ovom mjestu vidjeti od prvih toplih dana do prvog snijega. Nema ničeg posebnog u njemu.

Onda mi sinu. Ti dječaci. Tu su, iz komšiluka. I svakom od njih upravo je mjesto u školi, a ne na livadi. Radni je dan i upravo je trebalo da traje nastava.

Čitalac romana „Mulat albino komarac“ Steve Grabovca naići će na ove redove tek nakon pedesetak pročitanih stranica. Zašto bih onda prikaz započeo njima? Pored toga što Grabovčev narativ nije hronološki linearan i shodno tome omogućava metod „temporalnog konjićevog skoka“ u opisivanju djela, postoje još dva bitna razloga. Prvi je taj što ova naoko obična, a zapravo vrhunski jeziva scena predskazuje početak kraja dotadašnjeg života glavnog junaka. To je onaj osjećaj iz horor filmova kad postaje jasno da nešto nije u redu, ali još ne možete da dokučite šta. Drugi razlog zbog kojeg me je ovaj odlomak toliko potresao krajnje je lične prirode. Naime, bio sam jedan od onih dječaka na livadi koji su igrali fudbal. Priznajem, pomalo je zastrašujuće naći se tako neočekivano u vidokrugu književnog junaka, biti stiješnjen među koricama knjige (makar i na tren) i ponovo biti uvučen u vorteks ratnog bezumlja od kojeg bježimo već decenijama. Treba, dabome, priznati i to da me intimno poznavanje prostora i vremena u kome se odvija dobar dio radnje romana sasma diskvalifikuje kao objektivnog čitaoca i, prema tome, nekoga ko bi se na nepristrasan način pozabavio rastumačenjem štiva. Međutim, kako vjerujem da će ini kritičari i čitaoci vrlo brzo uvidjeti objektivne literarne vrijednosti djela, dopustiću sebi nedopustivo – svojevrstan insajderski osvrt koji možda ne može da bude lako uočljiv širokom publikumu.

MULATU tom smislu, valjalo bi najprije reći koju o geografiji. Mjesto radnje je Brod, premda je to uočljivo tek u asocijativnom nizu (rafinerija, most, granica) ili dobrim poznavaocima lokalne toponimike. Zbog toga vrijedi ukazati na sjajnu detaljnost i originalnost opisa koji su pokatkad čisto ingeniozni i/ili humorom obojeni: Izlazim na ulicu koju prosto zovemo – Glavna, jer se proteže cijelom dužinom, od ulaza u grad do rafinerijske kapije. Da, tu, na ulaznoj kapiji rafinerije nafte završava grad. To je možda jedina glavna slijepa ulica na svijetu. Simbolički potencijal sintagme jedina glavna slijepa ulica na svijetu je zapanjujuće gigantski. Opisi Nasipa, Nebodera, Žitokombinata, gradske pijace ili postratnog urbanističkog rugla koje kao da je u prostor preneseno sa platna nekog (veoma lošeg) predstavnika kubizma, do te mjere su živopisni da će ih bez sumnje osjetiti i čitaoci koji nikad nisu prošli ovim gradom. Ukupan geografski dojam ne bi bio potpun bez mirisa sumpornih isparenja na koje su stanovnici već odavno svikli, ali Grabovac ne samo da ga nije previdio, već ga vrhunski plastično opisuje, takoreći ulazeći čitaocu u nozdrve.

Osim specifičnosti mjesta radnje, jezik je nešto što takođe zavređuje pažnju. Pri tome ne mislim na jezik narativa koji je jasan i neopterećen, usljed čega su rečenice mahom kratke, a tekst se brzo čita. Mislim na lokalni govor kojim u nekoliko navrata progovaraju likovi romana, a koji je Grabovac vjerodostojno prenio, doprinoseći tako i atmosferi, ali i (kulturološkoj) distinkciji između onih koji govore tako i onih koji to ne čine: E, aj mi otiđ kup kiselu ili E, aj nam pomoz da zatvorimo butik, dost je za danaske ili Nemoj tamo, tur je vamo.           

Atmosfera predstavlja možda najznačajniji i najslojevitiji dio romana. Moguće je prepoznati i uživjeti se u čitavu nisku tih slojeva – od atmosfere beznađa, neizvjesnosti, straha, užasa, terora, iščekivanja, bijesa, potištenosti, do atmosfere ispunjene vjerom, olakšanjem, smirenošću i nadom. Glad je ono što se provlači kroz sve pomenute slojeve i što ih povezuje u jedinstveno tkanje. Glavni junak je doista u životu dobio obilnu porciju gladi, ali kada autor piše o gladi, ni tada on to ne čini na jednoznačan način, pa tako možemo razlikovati bukvalnu, fizičku glad, glad za muzikom, filmom i umjetnošću, glad za smislom, glad za ljudskošću, na koncu i glad za životom.

Posebno fascinira Grabovčeva pripovjedačka neposrednost koja je gotovo u potpunosti lišena optuživanja i osude. U tome se i krije katarzičnost ovog romana – u neprihvatanju statusa žrtve koja je vječito kivna na život, ili preciznije, na one koji su život pretvorili u pakao. A život glavnog junaka zaista je ličio na pakao u kome se smjenjuju gladovanje, tamnovanje u logoru, strah, gubitak samopouzdanja, gubitak prijatelja, gubitak vjere u ljude, gubitak roditelja. Kako je onda moguće da pored svih tih gubitaka Grabovčev junak i sam nije postao gubitnik? Čini mi se da nije skliznuo među luzere prije svega zato što je umio da postavi prava pitanja i što je na njih tražio odgovore. Bilo bi lijepo da jednom neko isiše sva sjećanja iz nas. Šta bismo onda bili? Neko novi? Ili niko? Junak ne daje odgovor, ali prihvata da nosi breme sjećanja, to su njegovi ožiljci, njegov „talog iskustva“, svjestan je da su sjećanja integralni dio njega. Osim toga, u tim sjećanjima žive i njegovi roditelji i neki drugi dragi ljudi i događaji i on ne može da ih se odrekne. Junak romana „Mulat albino komarac“ je poput Mister Noa (njegovog omiljenog strip-junaka koji je ime dobio po tome što je uporno ponavljao „no“ dok su ga mučili) preživio i rat i zatočeništvo. I poput njega, Grabovčev junak je rekao NE! samodestrukciji, samosažaljenju, primitivizmu i besciljnosti življenja. Pobijedivši tako samoga sebe, junak kao da se ponovo rodio (po ko zna koji put!). Samo tako, valjda, i može da se živi nakon svega.

Stevo Grabovac napisao je dirljivu, hrabru, na momente mučnu i tešku, opominjuću ali optimističnu knjigu, emotivan roman lišen mržnje, knjigu podjednako ispunjenu ljubavlju i strahotama. „Mulat albino komarac“ se može tretirati kao roman izgubljene generacije, ali to je iznad svega lična (is)povijest koju je autor majstorski ispričao. I još nešto. Premda naslov bez sumnje budi konotacije na Nirvanin Smells Like Teen Spirit treba ukazati i na sljedeće: mulat, albino, komarac su pojmovi koji označavaju nešto strano, nepoželjno i/ili drugačije. Roman Steve Grabovca zasigurno jeste drugačiji, možda će nekome biti i stran, ali će za našu književnost knjige poput ove uvijek biti poželjne.

*Objavljeno na imprimatur.ba i kulturište.

Advertisements

Ostavite odgovor

Popunite detalje ispod ili pritisnite na ikonicu da biste se prijavili:

WordPress.com logo

Komentarišet koristeći svoj WordPress.com nalog. Odjavite se /  Promeni )

Google photo

Komentarišet koristeći svoj Google nalog. Odjavite se /  Promeni )

Slika na Tviteru

Komentarišet koristeći svoj Twitter nalog. Odjavite se /  Promeni )

Fejsbukova fotografija

Komentarišet koristeći svoj Facebook nalog. Odjavite se /  Promeni )

Povezivanje sa %s